Emancipirane žene u borbi – razmišljanje uz 4. nedjelju došašća (C)

Emancipirane žene u borbi – razmišljanje uz 4. nedjelju došašća (C)


Čitanja: Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac i 3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45


Događaj koji nam je ponuđen na razmišljanje u odlomku iz Lukina Evanđelja stavlja nam pred oči, ove Četvrte nedjelje došašća, susret Marije i Elizabete u Judejskome gorju u Elizabetinoj kući, u gradu gdje je živjela blizu Jeruzalema. Da je netko prosuđivao ljudskim kriterijima po izvanjskoj dimenziji susreta, teško bi mogao uočiti nešto izuzetno što bi poželio prenijeti javnosti, to jest nešto što mu je moglo izazvati osobitu pozornost da bi to poželio priopćiti drugima. U njihovu susretu nije bilo ni pompe ni blještavila, nije bilo usiljenog dokazivanja izvanjskom ljepotom i odjećom. Njihov susret nije plijenio po tome što su na njemu pali neki svjetski planovi o slavi i uspjehu, velike riječi o napretku i ljudskim pravima, o probijanju u društvu i ostvarivanjima. Njih dvije nisu izgovorile ništa od onoga što žene svakodnevno izgovore kad se sastanu, jer u njihovim riječima nije bilo nikakvih sitničarenja ni usiljenog koketiranja, nije bilo površnosti ni naklapanja, nije bilo ogovaranja i pretresanja svakodnevnih događaja. Među njima nije bilo ni samohvale ni nadmetanja, ni oholosti ni umišljenosti. Naprotiv, njihovim susretom je dominirao osjećaj radosti i mira, jer je atmosfera bila ispunjena prisutnošću Duha Svetoga. Jedino što je bilo u njihovim srcima, bila je božanska ljubav i vjera koja im je bila dar od samoga Gospodina. Jedino o čemu su govorile bio je Bog i njegova vjernost koja je dolazila k svome vrhuncu. Jedino što ih je zanimalo bila su Božja obećanja kojima su nazrijevale ispunjenje, a jedini cilj njihova srca i duše je da se na svijet izlije Božji blagoslov. Njima nije bilo na pameti stvaranje mita o sebi, ni izgradnja lažne veličine, već jedino što su željele otkriti sebi i drugima veličina je Boga Svevišnjega koji ulazi u svijet kao istinski mir čovječanstva i čovjeka. Nije im bilo ni u primisli govoriti o vladavini ljudskoj, o pravima i demokraciji, o slobodama i oslobođenjima bez kraja i konca. I doista, govorile su o Bogu koji dolazi vladati u svom narodu i o njegovoj sili koja će otkupiti čovječanstvo. Govorile su o njegovoj vlasti koja donosi mir cijelome svijetu i ljude pretvara u braću i sestre. Zato ove dvije žene nisu površne i umišljene dive ovoga svijeta, već svete kreposne žene iskreno zadivljene Božjom ljepotom i veličinom, Božjom dobrotom i zauzetošću za spasenje ljudskoga roda.

Kamo sreće kad bi se naši susreti odvijali na ovako svet način. A svakodnevno je na tisuće međusobnih susreta, druženja i popijenih kava, ali kao narod i društvo nemamo nikakvoga pomaka, jer naši susreti ne odišu onim duhom u kojem se dogodio susret ovih svetih žena koje su svojim služenjem Bogu donijele stvarni pomak i napredak ljudskome rodu. Kada bi među nama danas bilo više ovakvog tihog svjedočenja o Bogu koji tiho ulazi u naše živote u posluhu srca, kad bismo više poput Marije i Elizabete imali potrebu ne za isticanjem ljudskih dimenzija života u prvi plan, već više puštali Bogu da on djeluje u našim životima, tada bi se blagoslov izlijevao na naš narod. Kad bismo znali živjeti onkraj pompe i luksuza, javnosti i popularnosti, kad bismo bježali od trač-partija i taštine, od površnosti i umišljenosti, od pretresanja tuđih života i prelistavanja žutoga tiska, Bog bi nam već odavna očitovao svoj mir i blagoslov. Kad bismo znali živjeti onkraj vreve ovoga svijeta, onkraj izazova bogatstva i moći, onkraj mjesta gdje se donose strateške odluke bez Boga, kad bismo više bili posvećeni kako upiti Božju poruku i zrcaliti njegove darove, kako otkriti njegove odluke i planove, kako provoditi u djelo njegove spasenjske naume, i sami bismo otkrili da je Bog naše obilje i punina života, te bismo izmijenili lice zemlje.

Baš zato nam danas ove dvije svete žene upućuju poziv, ali čine i veliki izazov. Ako itko, onda su njih dvije posvjedočile kako se žena može emancipirati i stati uz bok muškarca, ali ne u svjetovnosti već u duhovnosti, ne u ljudskom natjecanju, već u vjernosti Božjim naumima, ne u emancipiranju sebe na ljudski način, već u poniznom nasljedovanju Boga. I ne iz potrebe da se osamostale ili osvećuju, već da služe Bogu i čovječanstvo posvećuju. One su istinski vrhunac priprave za dolazak Sina Božjega, te ovim susretom naznačuju vrhunac došašća, to jest koje pomake i sami moramo činiti kako bismo emancipirali Božju prisutnost u svome narodu, te mu time zajamčili istinski napredak i budućnost. Ako sebi želimo blagoslov i život, onda nam se moliti i boriti za to da nas Gospodin njime obdari. Ne prepuštajmo budućnost slučajnosti, već vapimo Bogu i dižimo svoje ruke k njemu da nas obdari svojim Duhom Svetim, snagom kojega su i Marija i Elizabeta postale blagoslovom ljudskome rodu. Budimo iskreno zadivljeni Božjom ljubavlju i Marijinim služenjem njegovim naumima te ga trajno blagoslivljajmo i svjedočimo svojim jezikom i životom, kako u skrovitosti, tako i u svakom susretu s ljudima koje Gospodin šalje u naš život.