U očekivanju Dolaska

Uvod

Prva nedjelja Došašća prvi je dan nove liturgijske crkvene godine. Cijela liturgijska godina kruži u biti oko dva stožerna blagdana naše vjere, oko Uskrsa i Božića. Uskrs je najstariji i najvažniji blagdan u Crkvi, blagdan na koji se Crkva kroz stoljeća spremala i sprema punih četrdeset, a slavila ga i slavi pedeset dana. Sve to vrijeme od korizme do svetkovine Duhova zove se vazmeno vrijeme u kojem raspjevana Crkva slavi spomen-dan Kristova uskrsnuća.

Puno kasnije, tek u četvrtom stoljeću, počinje Crkva slavit Božićno otajstvo, blagdan Kristova rođenja, kojem će s vremenom prethoditi vrijeme priprave od četiri tjedna i proslava od osam dana. Vrijeme od prve nedjelje Došašća pa do svetkovine Bogojavljenja – Božićno je vrijeme. Ostalo vrijeme u crkvenoj godini liturgijski se zove vrijeme kroz godinu.

Prvom nedjeljom došašća započinjemo, dakle, Božićno, odnosno adventsko vrijeme. Advent, adventus, isto je što i grčki parusia, a znači nazočnost, dolazak, došašće. To je specifičan izraz kojim se u helenističkom svijetu obilježavao službeni dolazak cara, odnosno vladara u neko mjesto.

Starozavjetni apokaliptički pisci, a poslije i kršćani usvojit će taj izraz da njime označe dolazak dana Gospodinova, odnosno dolazak Sina Čovječjega u slavi na kraju povijesti. Prema tome prvo značenje adventa je iščekivanje paruzije, tj. ponovnoga dolaska Isusa Krista u slavi na kraju vremena. Od prve adventske nedjelje pa do 16. prosinca pozornost vjernika usmjerena je upravo na taj eshatološki vid adventa, na dovršenje svijeta i povijesti, advent kao nada.

Dani pak od 17. do. 24. prosinca intenzivna su priprava na svečanosti Božića u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega u tijelu u ovaj naš svijet i to je drugi vid adventa, advent kao spomen. Adventsko vrijeme ima, dakle, dvostruko obilježje: 1. Ukoliko je pogled u budućnost, onda je to iščekivanje dolaska proslavljenoga Krista na svršetku vremena, advent kao nada.2. Ukoliko je pak pogled unatrag, onda je to sjećanje na prvi Kristov dolazak u smrtnom tijelu, advent kao spomen i priprava za Božić. Osvrnut ćemo se sada samo na ovaj prvi vidik.

Advent kao nada

Matejevo evanđelje (Mt 24,37–44) na prvu nedjelju došašća govori o adventu u eshatološkom smislu. Uzeto je iz Isusova eshatološkoga govora, iz onoga dijela evanđelja u kojem Isus potresnim slikama govori o svršetku svijeta, o svom slavnom Dolasku, o sudnjem danu, o budnosti i spremnosti učenika u iščekivanju tih događaja. Unatoč svim patnjama i nevoljama kroz koje čovjek i njegov svijet u hodu prema toj završnici prolazi, govor je pun optimizma i nade u konačno otkupljenje, u trijumf konačne Božje pobjede.

Govor je, doduše, upućen Isusovim učenicima, a tiče se ustvari svakoga čovjeka i njegove sudbine. Daje nam uvid u život ljudi iz pretpotopnoga doba koji se u biti nije ništa promijenio od života Isusovih suvremenika niti će se promijeniti od života onih koji će doživjeti njegov slavni dolazak. Ljudi su jeli, pili, ženili se i udavali kako u Noino doba, tako danas i tako će to biti do sudnjega dana. U tome nema ništa zla. Čovjek svih vremena ima iste biološke potrebe. Zlo, krivnja i tragedija započinje kada čovjek izvan tih potreba ne vidi ništa drugo, kada otupi i izgubi osjećaj za vertikalnu dimenziju svoga života. Već je psalmist prije dvije i pol tisuće godina molio da ga Bog spasi od ljudi kojih je dio ovaj život, kojima je život imati (Ps 17,14), ili kako bi Pavao rekao kojima je bog trbuh (Fil 3,19).

Možda je advent vrijeme da molitva biblijskoga čovjeka postane mojom vlastitom molitvom i da se molim da me Bog spasi od čovjeka u meni koji je zasićen, koji ne traži, ne pita, kojemu je imati sve. Možda je advent vrijeme da se vratim svojim vlastitim dubinama i da u njima otkrivam bezdane koji se ne mogu zasititi nikakvim imetkom. Možda je advent vrijeme da spoznam da sam zapravo adventski sazdan, tj. da sam u biti čežnja i iščekivanje.

Čitavi život istinskoga kršćanina je sveta čežnja, govorio je sv. Augustin. To vrijedi za svakoga čovjeka. To proizlazi iz njegova bitka. Toga je postala svjesna i moderna antropologija kad govori o čovjeku kao o nedovršenom biću, Mängelwesen (Herder). To uostalom nije ništa drugo nego ono što je Augustin već davno prije ustvrdio komentirajući jedan psalam: Čini mi se da mi više nedostaje nego što posjedujem. Taj nedostatak, ta otvorenost i budućnost, to je čovjek. Osjećaj fragmentarnosti i nedovršenosti prati nas na svakom koraku našega svakidašnjega života. Iz iskustva znamo da je svako ostvarenje i ispunjenje naših želja i planova obilježeno izvjesnim deficitom; teolozi bi rekli eshatološkim zaostatkom. Taj minus u ostvarenju i plus u čežnji ljudskoga srca rađa osjećajem tuge i u samom ispunjenju; to je tzv. melankolija ispunjenja (Melancholie der Erfüllung, E. Bloch). Dokle god postoji nesklad između nade i bitka, između želje i ostvarenja, ne će umuknuti pitanje na našim usnama niti će iščeznuti nemir iz naših srdaca. Ništa se ipak dinamici ljudskoga duha toliko ne protivi kao bezgranično putovanje, čežnja bez nade u ostvarenje. Iskustvo bezgranične otvorenosti u čovjeku putniku (G. Marcel, Homo viator) ukazuje na bezgraničnu stvarnost Bitka na cilju u kojem će se potpunoma smiriti i tek tada će se ostvariti ono što je Abelard divno rekao:

Terminus est illa civitas ubi non praevenit rem desiderium nec desiderio minus est praemium – kraj ljudskoga putovanja je domovina u kojoj želja ne nadilazi stvar niti nagrada zaostaje za željom.

O tom trenutku rascvata našega bitka, o punini sreće i blaženstva govorio je Isus svojim učenicima u oproštajnom govoru:

Sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti ne će. U onaj me dan ne ćete ništa više pitati (Iv 16,22–23).

Taj će dan biti dan Dolaska Sina Čovječjega, dan paruzije, o kojem govori evanđelje. Tko je zapravo taj Sin Čovječji? Slavni naslov, terminus gloriae, za nebeski lik kojega prorok Daniel u svojoj viziji vidi kod Boga od kojega prima

vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova je vječna i nikada ne će proći, kraljevstvo njegovo ne će propasti (Dn 7,14).

To je Isusu najmiliji naziv kojim se zemaljski služio kad je govorio o skromnom stilu svoga života, o svojoj patnji, o traganju za izgubljenima, povrijeđenima i poniženima, kao i o svojoj vlasti praštanja grijeha na zemlji i o svom slavnom dolasku na kraju povijesti kao sudac živih i mrtvih. Sin Čovječji najprikladnije je naslov da izrazi božansko-ljudsku stvarnost u Kristu. Sin Čovječji koji je vlastan na zemlji praštati grijehe (Mk 2,10.28) i koji će doći u slavi suditi žive i mrtve (Mk 8,38; 13,26; 14,62) ukazuje na njegovu božansku moć, a Sin Čovječji patnik (Mk 8,31; 9,31; 10,33), koji nema gdje bi glavu naslonio (Mt 8,20), koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45) upućuje na njegovu ljudsku stvarnost.

Isus je govorio o Sinu Čovječjem doduše uvijek u trećem licu zbog čega su neki teolozi (J. Wellhausen, R. Bultmann) mislili da je riječ o nekoj osobi različitoj od njega. Međutim, Isus ne razlikuje dvije različite osobe, nego dva različita načina svoga bivovanja: sadašnje u smrtnom tijelu i pouskrsno u slavi Božjoj, status exaltationis. Govor u trećem licu izražava tajnoviti odnos između zemaljskoga Isusa i Sina Čovječjega, odnosno proslavljenoga Krista. Pod tim vidom Isus još nije Sin Čovječji, ali će biti kad bude proslavljen (J. Jeremias, Theologie, 261 sl.). Uskrsnućem je Isus ušao u svoju slavu. Uskrsnućem se zbio prodor Božje stvaralačke moći u ovaj naš svijet, probijene su granice o koje su se razbijale sve ljudske nade, uništen je posljednji neprijatelj čovjeka – smrt; započet je i zajamčen proces novoga svijeta koji će se o Dolasku Sina Čovječjega dovršiti u novo nebo i novu zemlju (Otk 21,1 sl.). Kristovo uskrsnuće i uzašašće u slavu obilježilo je sve dimenzije života prvih kršćana, otvorilo u njima adventsko raspoloženje, beskrajnu nadu i čežnju za njegovim ponovnim dolaskom. Svako jutro kad bi se budili, ustajali bi s mišlju: možda će Gospodin danas doći. Kod svojih liturgijskih sastanaka molili bi: Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse (Otkr 22,17.20).

Kristovim uskrsnućem zahvaćena je sva kozmička stvarnost. Sv. Pavao govori o muci i porođajnim bolima u stvorenjima koja sa svom žudnjom iščekuju da sudjeluju u slobodi i slavi djece Božje (Rim 8,18–25). Čovjek i njegov svijet stoje u spletu zajedničke sudbine i nema otkupljenja čovjeka bez otkupljenja svijeta. Čovjek i njegov svijet protkani su zajedničkom adventskom nadom i nemaju mira dok se ne preobraze u novo stvorenje slave Božje. Kršćanska nada nije, dakle, samo individualna, nego kolektivna i kozmička, usmjerena na preobrazbu svih stvari, na život i životne odnose za koje će Bog, a onda i ljudi, moći reći: ‘Gle, sve je veoma dobro: jer sve je postalo novo’. Smrti više nema. Grijeh je oprošten, zlo nadvladano. Patnja se preobrazila u sreću a suze u klicanje (J. Moltmann, Umkehr zur Zukunft, 74).

Za tim i takvim svijetom koji je bljesnuo u slavi uskrsnuloga Krista čeznuli su prvi kršćani. Njihova čežnja postala je s vremenom člankom vjere koji Crkva ispovijeda kroz stoljeća: Odonud će doći u slavi suditi žive i mrtve. Slavni dolazak Sina Čovječjega bit će ujedno i sud svijetu i povijesti. Suditi znači lučiti, dijeliti. O tome govori i naše evanđelje:

Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti (Mt 24,40).

Isus se služi slikama svoga vremena s muškoga i ženskoga polja rada, želeći istaknuti univerzalnost suda. Tiče se svakoga. Mislili mi na to ili ne, htjeli mi ili ne, svima nam se je pojaviti pred sudištem Kristovim i položiti račun o sadržaju svoga vlastitoga života (2 Kor 5,10). Gledano izvana, u ova dva navedena slučaja, nema nikakve razlike: obojica se nalaze za istim plugom i obje za istim žrvnjem, ali ipak završnica im je bitno različita: jedno se uzima, a drugo ostavlja, jedno se spašava, a drugo propada, jedno ulazi u slavu Sina Božjega, a drugo ostaje vani u tami, daleko od njegova lica i od slave njegova veličanstva (2 Sol 1,9).

Za vrijeme svoga zemaljskoga života Isus nije nikada ljude dijelio. Time se razlikovao od genija grčko-rimske kulture pa i proroka svoga naroda. Platon je dijelio narode na Grke i barbare; Grci su uzvišeniji od ostalih, jer su ih bogovi tobože stvorili iz plemenitijega materijala. Aristotel je smatrao da su Grci po naravi određeni da vladaju, a drugi narodi da robuju. Svom nekadašnjem učeniku Aleksandaru Velikom savjetovao je, da u osvajanju svijeta Grcima bude vođa, a barbarima oštar gospodar i da s njima postupa kao s biljkama i životinjama. Poznat je i onaj glasoviti stih velikoga rimskoga pjesnika Horacija: Odi prophanum vulgus et arceo – mrzim i prezirem profanu svjetinu. Pa i sami proroci sve do Ivana Krstitelja dijelili su ljude na žito i pljevu (Mt 3,12), na dobre i zle.

Isus je svojom životnom praksom rušio sve barijere i ograde podizane kroz povijest na temelju porijekla, svjetonazora i moralnih kvaliteta. U njegovoj zajednici, kao u nijednoj prije njega, bilo je mjesta za grješnike, carinike, bludnice, duševno i tjelesno bolesne. Svoju univerzalnu ljubav opravdavao je iskustvom Boga koji bezuvjetno ljubi svakoga čovjeka i daje da njegovo sunce jednako grije dobre i zle i njegova kiša pada jednako dobrima i zlima. U prispodobi o kukolju i pšenici ne dopušta da se kukolj čupa prije žetve: Pustite nek oboje raste do žetve (Mt 13,30). Tim riječima osuđena je svaka čistka svih vremena i oteto pravo svakom čovjeku da druge sudi. Čovjek nije u stanju da razlikuje između dobrih i zlih jer ne pozna tajne ljudskoga srca i u opasnosti je da pogriješi. Stoga Pavao traži od svojih Korinćana:

Ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca (1 Kor 4,5).

Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi i strpljivosti daje svakom čovjeku mogućnost i vremena da se predomisli, dozrije, obrati i spasi. Taj milosni rok, godina milosti Gospodinove (Lk 4,19), kako Luka naziva vrijeme nakon dolaska Sina Božjega u tijelu u našu povijest, trajat će do žetve, tj. do sudnjega dana. A onda će uslijediti definitivna dioba između dobrih i zlih, kraj povijesti i vremena s dvostrukim ishodom. O tom Isus potresno govori u završnom dijelu svoga eshatološkoga govora:

Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta… Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim… (Mt 25,31–41).

Kriterij diobe zdesna i slijeva bit će ljubav. Sve će izgubiti svoju vrijednost; ostat će samo ljubav i njezina djela. Ne će nas Bog svrstavati ni slijeva ni zdesna, nego će se u svjetlu njegove Istine očitovati kamo smo se sami svrstali za vrijeme svoga zemaljskoga života. U tom svjetlu mogao je sv. Augustin sažeti svu kršćansku etiku u onaj glasoviti imperativ: Ama et fac quod vis – ljubi i čini što hoćeš.

Završimo ovo kratko razmišljanje o adventu kao nadi riječima sv. Pavla Solunjanima:

A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti (1 Sol 5,23–24).