Europska sinoda u Linzu između interesa i naivnosti

Kathpress je austrijska novinska agencija sa sjedištem u Beču koja djeluje već skoro 80 godina, a blisko surađuje s Austrijskom biskupskom konferencijom i izvještava o novostima i djelovanju Katoličke Crkve u toj zemlji i drugdje u svijetu. Teološki naglasci koje agencija nudi uvelike su usklađeni s reformskim nastojanjima u Crkvi njemačkog govornog područja, a mogu se sažeti u težnju da se Katolička Crkva približi svijetu razvijajući inkluzivni pristup, odnosno da se da poučiti od svijeta i suzdrži se sama poučavati. Ovih dana možemo pratiti niz tekstova koji na to upućuju, a vezani su uz susret europskih predstavnika XVI. Opće redovne skupštine Biskupske sinode, skraćeno nazvane Sinoda o sinodalnosti, koji se održao u sjemeništu u Linzu od 29. do 31. kolovoza, uz sudjelovanje 43 sudionika – kardinala, biskupa i teologa. Po uzoru na samu Sinodu, u tematskim raspravama bili su raspoređeni za okruglim stolovima po uglavnom šest osoba, a raspravljali su o sadržaju ponuđenom u radnom dokumentu Sinode o sinodalnosti, kako bi se pripremili za drugo njezino zasjedanje koje bi se trebalo održati u Rimu od 2. do 27. listopada 2024. Prema izvješću Informativne katoličke agencije, na susretu su, između ostalih, sudjelovali pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić i beogradski nadbiskup i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda Ladislav Nemet.

Nadbiskup Nemet imao je posebno značajnu ulogu kao jedan od članova Pripremne skupine toga skupa. Nama je manje poznato da je riječ o vrlo utjecajnom prelatu koji se od 25. rujna 2021. nalazi na položaju potpredsjednika Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i gorljivo promiče sinodalni put, ali nam je zato poznat po jednoj od najoštrijih uredbi u vrijeme COVID histerije dok je bio zrenjaninski biskup. Tada je, tj. u jesen 2021., naložio svim svećenicima, đakonima i pastoralnim i drugim djelatnicima Zrenjaninske biskupije da moraju dostaviti potvrdu da su se cijepili protiv bolesti COVID-19 ili da su je preboljeli, a ako netko to odbije, zabranit će mu rad s ljudima i dijeljenje sakramenata i morat će napustiti svoje radno mjesto, uz prijetnju da će, bude li potrebno, sudskim postupkom zatražiti njihovo uklanjanje i obustaviti im svaku ekonomsku potporu. Naredne je godine imenovan nadbiskupom Beogradske nadbiskupije.

Uz biskupa Nemeta, u Pripremnoj je skupini Europske sinode u Linzu bila i Klara-Antonia Csiszar, rumunjsko-mađarsko-njemačka pastoralna teologinja i dekanica studija teologije Privatnog katoličkog sveučilišta u Linzu, osobna teološka savjetnica nadbiskupa Nemeta od 2018. god. i jedna od 60 teoloških savjetnika na Sinodi bez prava glasa. Ona je na početku pozdravila sve sudionike kao glavna domaćica susreta. Poznata je po izjavi da će pitanje ređenja žena biti tema na ovogodišnjem zasjedanju Sinode o sinodalnosti i da „nema povratka“, iako je ono isključeno radnim dokumentom, a papa Franjo u intervjuu za CBS News od 20. svibnja 2024. izričito je rekao svoje ne ređenju žena te time potvrdio definirano i obvezujuće učenje pape Ivana Pavla II. u apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis od 22. svibnja 1994. Što točno podrazumijevaju riječi Klare-Antonije Csiszar da nema povratka ne znamo, ali primjećujemo da se obično tako prijeteći izražavaju članovi i simpatizeri pokreta za ređenje žena u Katoličkoj Crkvi, a ako tome još dodamo činjenicu da je Sveučilište kojem dekanica pripada poznato po profesorima i studentima koji promiču nekatoličke ideje, a sebe vide kao „prostor koji omogućuje jednake mogućnosti, uvažavanje i jednakost“, kao i da je njezina izjava objavljena mjesec dana nakon intervjua s Papom, moguće je da želi izreći baš to. Imajući u vidu da Women’s Ordination Conference, jedna od krovnih organizacija pokreta za ređenje žena u Katoličkoj Crkvi, najavljuje prosvjede kroz cijelo vrijeme trajanja Sinode u Rimu, kao i provociranje simultanim ređenjem žena diljem svijeta, onda nam se još više čini vjerojatnim da su misli Klare-Antonije Csiszar išle u tom smjeru.

Taj smjer, uz nadbiskupa Nemeta i njegovu teološku savjetnicu, potvrđuju i drugih dvoje članova Pripremne skupine, a to su Christoph Theobald, isusovački teolog blizak teološkom časopisu Concilium, koji su 1965. pokrenuli i uređivali teolozi cenzurirani od strane Svete Stolice zbog svojih heterodoksnih stavova, i Myriam Wijlens, crkvena pravnica koja se zalaže za mijenjanje nepravednih kanona kako bi žene imale veći pristup službama u Crkvi.

Osim što su četvero glavnih organizatora gorljivi zagovornici sinodalnog slušanja, u istu kategoriju ulaze i glavne osobe iz Vijeća europskih biskupskih konferencija. Na njegovu je čelu mons. Gintaras Grušas, nadbiskup Vilniusa, koji također promiče ideju sinodalnosti, a uz nadbiskupa Nemeta potpredsjednik je i Jean-Claude Hollerich, nadbiskup Luksemburga, član Vijeća kardinala (C 9), glavni izvjestitelj Sinode o sinodalnosti, poznat po tome što se zalaže za ređenje oženjenih muškaraca, što promiče ređenje žena za svećenice i što potiče na promjenu učenja Katoličke Crkve o homoseksualnim vezama.

Slično se može reći i za neke druge sudionike koji se poimence spominju u izvještajima na portalu Kathpress, npr. Thomas Söding – potpredsjednik Centralnog komiteta njemačkih katolika (ZdK), za naše prilike ekstremnog tijela koje ima presudan utjecaj na njemački sinodalni put, zatim Thomas Schwartz – ravnatelj njemačke katoličke zaklade za pomoć istočnoj Europi Renovabis (Klara-Antonia Csiszar njegova je bivša stipendistica, a svojim je djelovanjem usmjerena na zapadnoeuropski i istočnoueropski kontekst), organizaciji vrlo bliskoj ZdK-u i drugim sličnim tijelima, Helena Jeppesen-Spuhler, švicarska aktivistica iz humanitarne organizacije Fastenaktion, a koja, između ostaloga, slično kao i Renovabis, provodi „rodno osviještenu politiku“. O tome bi svakako trebali voditi računa i oni biskupi Crkve u Hrvata koji blisko surađuju s Renovabisom, a nije im ni mrsko sudjelovanje na općim skupštinama njemačkog sinodalnog puta. Također, osim što se čini da su biskupi u pripremi za Biskupsku sinodu bili zasjenjeni laicima i svećenicima, valja dodati da je duhovni poticaj na početku i na kraju imao Tomáš Halík, češki svećenik poznat po tome što gotovo nikada ne nosi kolar, što održava zajedničke molitve s muslimanima, židovima i budistima, što podržava homoseksualna partnerstva, potiče nezakonite migracije, zalaže se za ređenje žena, što je bio predavač na drugoj Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku od 18. do 21. srpnja 2021. i drugo.

Kao i na Sinodi, i na sastanku njezinih europskih predstavnika metoda rada bila je razgovor u Duhu. Već je odavno uočeno da se u tom sinodalnom slušanju gotovo nikada ne spominje Duh Sveti, nego samo Duh, a za koji se više čini da je nekakva newageovska energija nego Treća Božanska Osoba. Moramo priznati da nam to izaziva vrlo neugodan osjećaj, posebno jer su većina za okruglim stolovima katolički biskupi. Jednako nam tako izaziva nelagodu i činjenica da je sinodski jezik vrlo neodređen, pa se tako ni iz izvještaja koje je ponudio Kathpress o sastanku europskih predstavnika ne može izvući ništa konkretno s obzirom na sam sadržaj. Sve u svemu, na temelju medijskih napisa izvodimo zaključak da se susret koji su organizirali nadbiskup Nemet i njegova osobna teološka savjetnica, dekanica Bogoslovnog fakulteta Klara-Antonia Csiszar odvijao u čudnim okolnostima, po kojima se stječe dojam da je teologija ustupila svoje mjesto sociologiji, psihologiji, socijalnom radu i nadasve lingvističkoj akrobatici, a biskupska služba postala podređena laicima i heterodoksnim svećenicima. Ili drukčije rečeno, čini nam se da je nekima puno više stalo do osobne crkvene karijere nego do želje da Duh Sveti vodi Crkvu.

Zapravo, čini se da veći dio sudionika Sinode i jedan mali dio ostalih vjernika Katoličke Crkve svim svojim bićem promiče ideju sinodalnosti, s uvjerenjem kako i drugi dijele njihov žar, ali stanje je bitno drukčije. Naime, anketa koju su nedavno pokrenuli i proveli organizatori Sinode o sinodalnosti pokazala je da je čak 88 % ispitanika ne podržava, ali izgleda da se taj podatak želi ignorirati, jer su rezultati odmah po dovršetku izbrisani. Vjernike zanimaju puno važnije stvari od onih koje se nude na Sinodi pa bi doista trebalo primijeniti sinodalno načelo slušanja i odgovoriti na njihova pitanja i nadanja. Ovako se čini kako se slušanje koje zagovara većina sudionika Sinode odnosi isključivo na njihovo pravo da ih se čuje, bez želje i osjećaja čuti druge koji ne razmišljaju na isti način. I tu sinodalna demokracija prestaje.

Iako se koristi nerazumljiv jezik, dosad je većina vjernika shvatila da je Sinoda platforma onih zagovaratelja koji imitiranjem anglikanskog puta pokušavaju i u Katoličku Crkvu unijeti niz promjena s obzirom na učenje i ćudoređe, poput prihvaćanja kontracepcije, pobačaja, eutanazije, promjene spola, homoseksualnosti, ređenja žena, oženjenih svećenika itd. No, obične vjernike brinu sasvim drugi problemi i voljeli bi kada bi Crkva na tim poljima pristupila obnovi. Tako većinu vjernika brine kako sačuvati brak i obitelj, kako u sekulariziranom društvu i razvodnjenoj Crkvi odgajati djecu u katoličkoj vjeri i njezinu ćudoređu, kako imati uvijek sigurnost da će sudjelovati na svetoj Misi koja se slavi s punim poštovanjem, a neće biti banalizirana, jednako tako kako imati mogućnost čuti Božju riječ i teološki zdravu propovijed koja osnažuje, a ne sablažnjava, kako steći sigurnost da će im djeca na Vjeronauku učiti o katoličkoj vjeri, a ne sve u njoj besmisleno kritički preispitivati, kako postići da se liturgija ne zloupotrebljava, a sakrament ispovijedi nehajem ne suzbija, nego uvijek dostojanstveno nudi i s obzirom na mjesto i s obzirom na vrijeme, kako imati uvjerenje da će dobiti podršku i pomoć ako treba vratiti u zajedništvo Crkve člana obitelji koji je odlutao itd.

S obzirom da Sinodu ne zanimaju ta životna važna pitanja najvećeg dijela vjernika i ne posvećuje im ni najmanje prostora, razumljivo je da se i sami vjernici na isti način odnose prema njoj. I to je najbolji put za njih, da sačuvaju vjeru i zdravu pamet. Istina je da je potrebno i važno kritički pisati o toj pustopoljini da bi se mogla razlikovati pšenica od kukolja, i Bogu hvala da ima solidan broj katoličkih teologa i novinara koji nam svojim komentarima osvjetljavaju stanje, ali za sve druge najbolji je odgovor ignoriranje. Sinoda nema učiteljski karakter i relativno je nebitna, kao i većina pozvanih teologa, ali ostaje pitanje hoće li to znati prepoznati oni biskupi sudionici koji još uvijek ne uočavaju toliko očitu ideologiju, ili će kad sve utihne, kako se to dogodilo s najvećim brojem biskupa svijeta nakon korone, postati nečujni i nevidljivi. U tom se svjetlu nadamo da su hrvatskim predstavnicima, biskupu Ivanu Ćuriću i nadbiskupu Draženu Kutleši, dobro otvorene oči i uši, da im srca osluškuju poticaje Duha Svetoga, a ne sinodalnog Duha, kao i da će im isti Duh Sveti dati snage, mudrosti i hrabrosti da se na slavu Božju i za dobro Majke Crkve znaju i hoće oduprijeti očekivanim sinodalnim zabludama.