Utorak, 28 rujna

Theologia ragusina – vrhunska teološka podvala, čin drugi


Uvod


Iako bi mnogi vjernici danas rekli da se unutar Katoličke Crkve zbivaju nevjerojatne stvari, posebno vidljive u dijametralno suprotnom gledanju njezinih članova na konkretna pitanja vjere i morala, ne treba ni u jednom trenutku zaboraviti kako je sličnih, zapravo još žučljivijih rasprava bilo oduvijek u Crkvi. Razlika je samo možda u tome što su se nekada takve rasprave vodile između klera, a danas je u tom smislu obuhvaćen cjelokupan Narod Božji. Ne treba ići daleko u prošlost pa podsjećati ne samo na verbalne, nego i na fizičke obračune koji su se zbivali na crkvenim saborima i sinodama, a koji su bili toliko žestoki da su se neki nazivali i razbojničkima, niti na silna progonstva na koja su mnogi bili osuđivani, nego je sasvim dovoljno zaviriti u bibliografsku ostavštinu revnih teologa od prije kojih pedesetak ili stotinjak godina pa da se vidi koju su oni muku imali sa svojim suvremenicima oko pitanja vjere i morala. Kada se tako npr. pročita štogod od, po nama, najvećeg hrvatskog teologa 20. stoljeća – Čedomila Čekade – i razazna iz njegova života koliko je trpio zbog obrane pravovjerja od svojih kolega, inače u javnosti vrlo cijenjenih i poznatih teologa, koji su sve svoje snage uprli u modernizaciju Crkve i njezino približavanje svijetu, vidimo da su ti problemi o kojima on piše zapravo vrlo bliski našim današnjim. Samo je razlika u tome što narod o njima uglavnom nije ništa znao, dok su svećenici i biskupi bili – sit venia verbo – ko rogovi u vreći.

Imajući u vidu koliko su takve teološke rasprave u biti dobrodošle i važne, jer bitno pridonose bistrenju stvari, i mi se ovdje osvrćemo na neke pojave koje nam se čine vrlo nepoželjne, a odmah napominjemo kako ćemo se pri tome, s navedenim ciljem, namjerno poslužiti neizbrušenim rječnikom. 


Naše raspre nemalene


S obzirom, dakle, da je s informatizacijom svašta isplivalo na površinu, mnogima se čini kako su današnje raspre nemalene (usp. Dj 15,2) nešto što je tek usko vezano uz najnovije vrijeme, iako su to pitanja oko kojih se lome koplja već desetljećima. Tako npr. ono što nam u teološkom smislu u Hrvatskoj nudi riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, ili na globalnom planu papa Franjo, a što jedni doživljavaju kao sablazan, a drugi kao edifikaciju, nije ništa novo, nego je tek snagom njihova položaja izišlo na površinu. Drugim riječima, iako se već dugo vremena vodi rat između dviju temeljnih struja u Crkvi – onih koji se zalažu za očuvanje Predaje i vjernost Objavi te onih koji smatraju da se Objava treba čitati modernijim očima, a Predaja revidirati, sada su ove progresivne snage konačno postigle premoć i otvoreno plediraju za prilagodbu Crkve svijetu.


Zakulisne igre


S obzirom da papa Franjo dolazi upravo iz tog miljea, razumljivo je da snagom svoga položaja ubrzano mijenja lice Crkve. Kod nas o toj promjeni zorno svjedoči činjenica da je Papa donedavnog biskupa dubrovačkog Matu Uzinića promovirao u nadbiskupa koadjutora riječkog, ostavljajući ga pritom da i dalje upravlja Dubrovačkom biskupijom dok se drukčije ne providi. Pri tome valja zapaziti da su kod tog imenovanja, po svemu sudeći, posrijedi neke nejasne igre, jer je Mate Uzinić u potpunosti preuzeo upravljanje Riječkom nadbiskupijom pored živog, nerazriješenog i neumirovljenog dijecezanskog nadbiskupa Ivana Devčića. Koji god da je razlog zbog kojeg nadbiskup Devčić više nema biskupske ovlasti upravljanja u svojoj nadbiskupiji, bilo da je riječ o tjelesnom ili duševnom zdravlju, postoji pošten i čovjeka dostojan način da ga se umirovi, a ne da ga se na takav način stavi u stranu. Javnosti podastrijet podatak da je Mate Uzinić imenovan samo nadbiskupom koadjutorom, a ne nadbiskupom koadjutorom s posebnim ovlastima, izaziva sumnju u prave nakane, jer je očito riječ o skrivanju pune istine. Vjerojatno bi saznanje oko razloga i načina imenovanja Mate Uzinića za nadbiskupa koadjutora riječkoga osvijetlilo puno toga i razotkrilo u čemu se sastoji njegova snaga i hrabrost da gotovo iz dana u dan povlači poteze koji sablažnjavaju velik dio vjernika. A, kako stvari stoje, vjerojatno ne i Papu.


Homofobija kao strah od svoga


Držimo da i papa Franjo i nadbiskup Uzinić gore ljubavlju i za Krista i za Crkvu i za bližnje, ali čudno je kako nose u sebi neprotumačiv i nerazumljiv odnos prema Kristovim vjernicima i svemu onome u Crkvi što je oblikovalo njihovu vjeru, dok se istovremeno svim silama i po svaku cijenu žele otvoriti svima drugima i svemu drugačijem. Naime, sudeći prema njihovim riječima i djelima, oni vjernike – pri tome mislimo na Kristove vjernike u najplemenitijem smislu riječi, na one kojima je vjera važnija od svega – doživljavaju kao licemjere, farizeje i one koji su toliko hladni da uopće nemaju ljubavi za bližnje. Zato i mogu tako olako zatvarati crkve u ovoj pandemiji, jer ne uvažavaju duhovne potrebe svoga vjernoga stada i ni ne pomišljaju da im svojim činima nanose nemjerljivo veliku štetu. Spontanu i s obzirom na okolnosti razumljivo oštru reakciju vjernika na takvo stalno obezvrjeđivanje nisu u stanju razumjeti kao bolan vapaj za čistoćom i svetošću Crkve, nego ju naprotiv tumače kao dodatan razlog za učvršćivanje u omalovažavanju onih koji bi im trebali duhom i tijelom biti najbliži. Rekli bismo da je to pravo značenje riječi homofobija (grč. homós – isti, jednak + phóbos – strah) – strah od vlastite krvi.

Uz to, koliko god se mogla nekome učiniti neprikladna ova primjedba, primjećujemo kako i papa Franjo i nadbiskup Mate Uzinić ne uzmiču od poziranja pred kamerama, bilo da gotovo sami u velikim bazilikama koje mogu primiti tisuće vjernika slave svetu Misu, a vjernicima nude online izdanje, bilo da se promoviraju na društvenim mrežama, bilo da svojim riječima i djelima izazivaju stalnu pozornost i praćenje crkvenih, a još više svjetovnih medija. Čovjeku se spontano javi misao kao da se ugodno osjećaju u izazivanju “drukčijega”, inače za mnoge skandala i sablazni. A nekome se javi i druga misao, po kojoj se može povući paralela s onim francuskim kraljem koji je za sebe govorio: Država, to sam ja!


Dvostruka teološka podvala


Ovih je tako dana nadbiskup Uzinić opet izazvao veliko zanimanje dvama svojim potezima, od kojih je prvi prošao medijski prilično nezapažen, a drugi je izazvao buru komentara. Prvi se odnosi na ovogodišnju, drugu po redu, Ljetnu školu teologije u Dubrovniku, a drugi na njegov status na Facebook profilu povodom Dana homofobije.


Theologia ragusina – čin drugi


Oko prve Ljetne škole teologije, koja se održala u ljeto 2019. god., podigla se velika prašina, posebno iz razloga jer je Mate Uzinić, kao biskup dubrovački, na nju za predavačicu pozvao Tinu Beattie, a koja je poznata kao zagovarateljica pobačaja, homoseksualnih unija, rodne ideologije, ređenja svećenica i drugih zastranjenja. Na podastiranje istine javnosti o kakvoj je heretičarki riječ, Mate Uzinić je uzvratio, dakako opet koristeći snagu vlastitog položaja i dobrih odnosa sa svjetovnim medijima, skrivanjem istine i svaljivanjem odgovornosti za širenje zabluda na one koji su upozoravali na teološke podvale iz radionice Dubrovačke biskupije. No, ubrzo se pokazalo kako je Tina Beatti još puno veća heretičarka nego što se u prvi mah mislilo, a uz to se i sama lažno predstavljala, a lažno su je predstavili i organizatori Ljetne teološke škole. U svakom slučaju, puno toga je isplivalo na površinu što je jasno pokazalo da je ta Ljetna škola teologije bila velika teološka podvala.

Ovih je dana najavljena ovogodišnja Ljetna škola teologije Dubrovnik, a opet posebnu pozornost plijeni jedina žena među predavačima. Ovoga je puta to Teresa Forcades i Vila, najavljena najprije kao liječnica pa teologinja pa tek onda kao benediktinska monahinja. Riječ je o španjolskoj časnoj sestri koja se u javnosti obično naziva ikona radikalne ljevice, poznatoj po odobravanju pobačaja, homoseksualnih unija i sličnim aberacijama kakve su resile i Tinu Beattie, a također i po političkom angažmanu, poradi kojeg je privremeno bila napustila samostan. Nije nepoznata našoj javnosti, jer je više puta gostovala u hrvatskim gradovima, ali nikada do sada na poziv nekoga iz Crkve. U novije se vrijeme posebno bavi temama vezanim uz cjepiva protiv bolesti COVID-19, pri čemu zauzima stav protiv cijepljenja, ali imajući u vidu temu održavanja ovogodišnje Ljetne teološke škole toga se vjerojatno neće dotaknuti. Tema nosi naziv „(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru“, a sudeći prema predavačima i već poznatim stavovima nadbiskupa Uzinića i njegovih suradnika, može se očekivati kako će i ona biti jednostrano obrađena, odnosno tako da se, najkraće rečeno, zdravo domoljublje predstavi nacionalizmom. U tom smislu, očekujemo da ta Ljetna škola teologije može samo biti vrhunska teološka podvala i ništa više. 


Nadbiskup Uzinić o homofobiji ili što je pjesnik htio reći


Slično se može reći i za drugi spomenuti potez nadbiskupa Uzinića, povodom Dana homofobije (17. svibnja), a ovdje ga cijeloga prenosimo:

[MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV HOMOFOBIJE, 2021.]

Dragi prijatelji,

potaknut komentarom na jednu od mojih nedavnih objava, uz današnji Međunarodni dan borbe protiv homofobije želim podsjetiti na poruku pobudnice ‘Amoris laetitia’, koja nam je ove godine ponovo predložena za razmišljanje i proučavanje, a koja nas u svezi s ovim pitanjem u br. 250 podsjeća da se „Crkva mora ugledati na Gospodina Isusa, koji ide u susret svakoj osobi, bez iznimke.“

U duhu ‘Amoris laetitia’, br. 250, dužni smo „svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“ Imamo također dužnost takvim osobama i njihovim obiteljima „zajamčiti obzirno pastoralno vodstvo tako da oni koji pokazuju homoseksualne sklonosti mogu dobiti pomoć koja im je potrebna kako bi u potpunosti razumjeli i ostvarili Božju volju u svom životu.“

Žao mi je što još uvijek ima katolika koji se s ovim ne slažu. I osobito što ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba.

Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao „obitelj obitelji“ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno.

Mate

Čitajući taj status nadbiskupa Uzinića čovjek se najprije zapita: Što je pjesnik htio reći? Rječnik Mate Uzinića i rječnik pape Franje redovito su nedovoljno jasni, nedorečeni i prilično zbunjujući. To se vidi i ovdje, a odnosi se podjednako i na citirani dio Amoris laetitiae i na riječi nadbiskupa Uzinića. Navedeno omalovažavanje, čak i ponižavanje vjernika prilično je vidljivo u imputiranju nekim katolicima, zapravo čini se većini, da se prema homoseksualcima odnose agresivno i s nasiljem, iako je daleko vjerojatnije da se većina katolika prema homoseksualcima odnosi ili nezainteresirano u smislu ljudske privatnosti na spolnom području ili sa žaljenjem i sa željom da im se pomogne pronaći čvrsto uporište u ljubavi prema Bogu i Crkvi, u onom najčišćem obliku ljubavi za bližnjega. Obično se takva kršćanska ljubav, koja izvire iz dvijetisućljetnog učenja Crkve, sažima u ljubavi za grešnika (ukoliko je uopće riječ o grijehu ili tek o homoseksualnoj naklonosti) i mržnji na grijeh (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357-2359). Doista nam je nerazumljivo zašto to nadbiskup Mate ne može razumjeti. Nikako nam u tom smislu nije ni razumljivo zašto pa onda i kojim pravom se ispričava homoseksualcima u ime Crkve, dakle u ime svakog katolika, za nešto s čim najveći broj vjernika nema baš nikakve veze.

Spominjanje obitelji homoseksualaca i važnost obzirnog pastoralnog vodstva je opasna igra riječima, jer može značiti svašta i ništa. Odnosi li se obitelj na važnost prihvaćanja neke homoseksualne osobe npr. od strane njegovih ili njezinih roditelja, braće i sestara ili se pak odnosi na opravdavanje tzv. homoseksualnih brakova, ostaje nejasno. Također, obzirno pastoralno vodstvo može, a rekli bismo i trebalo bi, podrazumijevati pomoć prije svega (a možda i s obzirom na narav stvari isključivo) ispovjednika da homoseksualne osobe usmjerava prema punom razumijevanju i prihvaćanju crkvenoga nauka o homoseksualnim osobama i homoseksualnim činima, ali se možda u razmišljanju nadbiskupa Uzinića odnosi na organiziranje posebnog pastorala namijenjenog samo homoseksualnim osobama, i to tek kao pratnja, a time i potpuno podržavanje njihova načina života. 

Ne znamo što je nadbiskup htio reći, ali je itekako dao povoda da se njegove riječi svakako interpretiraju. Izdvajanje homoseksualnih osoba između svih ostalih, nazovimo ih tako, ranjivih skupina i traženje samo od njih oproštenje i traženje samo za njih posebnu pastoralnu skrb znači reduciranje čovjeka kao slike Božje i kao Božjega djeteta na puku spolnost, odnosno u biti znači njihovo duboko poniženje, a ne uzdignuće. Crkva je Majka svima i svakom tko god želi biti njezino dijete. Iskreno se nadamo da ta njegova objava nije nagovještaj kako kani ići njemačko-austrijskim putem pa u nekom narednom pogodnom trenutku, možda kad prvi nerazboritošću zadojeni ili ovom nadbiskupovom izjavom izazvani katolik baci kamen na nekog homoseksualca, započeti i kod nas “blagoslivljati” istospolne parove, ali je sjeme sumnje posijao.

Sumnju nam pojačava činjenica kako su njegovi vjerni suradnici s hrvatskog Ljudskog bratstva – teolozi novoga kova, brže-bolje pohitali obavijestiti javnost o radosnoj vijesti – da su poruku njihova biskupa prenijeli ne samo brojni hrvatski katolički i svjetovni mediji, nego je ona obišla i svijet. Također je objava na Facebooku puno puta podijeljena, najviše su je dijelili nekatolici, ateisti i udruge koje ne prežu od načina kako javnosti otuđiti Crkvu, a njihovi komentari ne nude nadu da ih je nadbiskup Mate baš toliko oduševio da bi postali katolici. I svi je redom tumače kao poruku koja je svojim sadržajem usko poveziva s tzv. danom neposluha, odnosno s 10. svibnja, kada je stotinjak župnika u Njemačkoj i Austriji otvoreno prkosilo Kongregaciji za nauk vjere i usprkos njezinom naputku blagoslivljalo istospolne parove. Na takve usporedbe, koje je nadbiskup morao primijetiti, nije reagirao. Pitamo se: zašto? 


Umjesto zaključka


Za kraj možemo samo opet ponoviti kako ovaj razdor koji nam se događa u Crkvi nije od jučer, nego se počeo zagrijavati još prije kojih stotinjak godina, a vari se već pedesetak. Zadnjih godina vrije. Vidimo kojim je putem išao u Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i dokle je stigao… Možda je pitanje dana kada će se Njemačka (opet) jednim dijelom odvojiti od Majke Crkve, jedne, svete, katoličke i apostolske, a slično možemo u dogledno vrijeme očekivati i za neke druge zemlje. Uvijek je u pitanju manja skupina liberalnih, profaniranih teologa koji pridobiju na svoju stranu jednog ili drugog biskupa, dok ostali šute, zatim budu poduprti mnogobrojnim svjetovnim, a onda i sve liberalnijim vjerskim medijima, sve dok se njihove ideje ne počnu masovno prihvaćati kao napredne i među vjernicima. Kod nas je kukolj posijan u ljeto 2019. god. i od tada se ne prestaje širiti. Možemo još biti sretni jer smo tek na drugom činu te vrhunske teološke krivotvorine, koja je potekla iz Dubrovnika, a polako se preko Rijeke prelijeva na cijelu Hrvatsku.   

Ipak, raduje nas i ohrabruje što vidimo jedno veliko more vjernika laika i jedno jezerce svećenika, koji ne šute pred homofobijom nadbiskupa Uzinića, nego s puno žara i s puno ljubavi prema svojoj Crkvi dižu glas protiv takvih teoloških narivavanja koja gube poveznicu s božanskom Objavom i crkvenom Predajom. Iako Uzinićevi sljedbenici i navijači, potpomognuti svjetovnim medijima, imaju nadmoć i stoje pred vjernim pukom kao Golijat pred Izraelcima, ne treba nikada zaboraviti tko je na kraju, kako i zašto opstao. Pa neka nam žar rasprave bude na korist, Bogu na slavu, a Crkvi na porast u vjeri i ljubavi.