„Dunavska sedmorka“ i oko 300 „katoličkih svećenica“

Gisela Forster (lijevo) i Christine Mayr-Lumetzberger, dvije od prvih sedam javno zaređenih “katoličkih svećenica” 2002., kasnije biskupice, nose lik pape Ivana Pavla II. na kojemu piše “Ne igraj se inkvizicije, Jozo [Josephe Ratzingeru]”

Uvod

Karizme su nezasluženi raznovrsni darovi Duha Svetoga dani pojedincu na Božju slavu i korist ljudima. Duh Sveti puše gdje hoće i kada hoće, a priznavanje tog Autoriteta razvija Crkvu u njezinoj spasenjskoj harmoniji i ujedinjujućoj isprepletenosti po kojoj se prepoznaje da je svaki dar vrijedan i da se po poslušnosti Duhu Svetom svi vjernici mogu duhovno razvijati do svetosti. U povezanosti s karizmama, a opet u svojoj vlastitosti i ujedno neodvojivosti od Božje volje i Božjega poziva, svijetli ljepota službe, vidljiva u svetom redu: đakonatu, svećeništvu i biskupstvu. Znati prepoznati svoj krsni poziv i njegovo dostojanstvo, ono je na što je pozvan svaki vjernik, jer prije svega u njemu razumijeva istinu da smo svi Kristovi učenici i da nitko, bez obzira na svoj stalež, nije ni iznad ni ispod drugoga, ali isto tako treba razumjeti da svećenički poziv ima dostojanstvo posebnog reda, jer je utemeljeno u Kristovoj volji da svoje poslanje povjeri dvanaestorici odabranih muškaraca.

Sklad krsnog i ministerijalnog svećeništva

Značenje svoga ljudskog dostojanstva ponajprije crpimo iz Božjeg poziva na život, iz radosne zahvalnosti jer nas je Bog pozvao u ovaj materijalni svijet po začeću da bismo se u tijelu i po duhu vinuli do visina Božjeg trojstvenog života koji nikada nećemo umom razumjeti, ali srcem možemo naslutiti. Lijepo to pojašnjava odgovor koji se nekada na Vjeronauku učio na pitanje zašto smo na svijetu: Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo. Tu je sadržana sva mudrost ljudskog postojanja, dok za one koji to preziru Sveto pismo kaže ovako: „Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga“ (Mudr 13,1).

Svoje ljudsko dostojanstvo još više prepoznajemo po sakramentu krsta, po kojem ne ostajemo samo na umnom spoznavanju Božjeg postojanja, nego upoznajemo otajstvo Kristovog djela otkupljenja, po kojem nas oslobađa od grijeha i uvodi u novi život djece Božje. Biti zahvalan Stvoritelju na daru života i povrh toga na daru novog života po krstu otvara duhovna prostranstva u kojima ima mjesta za sve. Svakodnevno razmatranje nad tim darovima svakom bi ljudskom postojanju dalo puni životni smisao.

Uz ta dva temeljna poziva koja nemaju nikakvih nedostataka i koja omogućuju svakom vjerniku da se po svojim karizmama razvija do punine svetosti, dodajemo i dva posebna poziva, a kroz koje Bog zove odabranike, miljenike srca svoga, da ih upotrijebi za posvećenje drugih. To su poziv u redovništvo i poziv u svećeništvo. Biti ljubomoran na Boga jer je nekoga na to izabrao, a drugoga nije, bilo bi znak nepovjerenja u Božju ljubav i neprihvaćanja njegove pravednosti. S druge strane, ne biti vjeran tom Božjem posebnom pozivu također bi bio znak preziranja samoga Stvoritelja.

Tradicionalno učimo da je Isus na Posljednjoj večeri, okružen svojim apostolima, dvanaestoricom muškaraca, ustanovio dva sakramenta: sveti red i Euharistiju. Njima je, i samo njima, povjerio zadaće koje ne mogu drugi preuzeti na sebe. Zato Crkva uči da po božanskom pravu samo muškarci mogu biti zaređeni u sveti red i nitko, pa ni Crkva, ne može mijenjati tu Božju odluku. Pravo razumijevanje svoga ljudskog i kršćanskog dostojanstva, također i autoriteta Crkve kao sveopćeg sakramenta spasenja, traži od vjernika da tu istinu i umom i voljom prihvate. Sveti red je u tom smislu osobiti način na koji se uprisutnjuje Božja ljubav, ali on nije sam sebi svrha, nego bi se moglo govoriti o najizvrsnijoj karizmi, tj. daru Duha Svetoga koji je dan zaređenom da bi po njemu druge privodio spasenju. Biti zavidan nekome na tom daru ili ga silom pokušavati prisvojiti, značilo bi potpuno ne razumjeti značenje Crkve kao Kristova Tijela. A sveti Pavao nam svraća u pamet istinu da kao što je tijelo po Božjoj mudroj rasporedbi sazdano od različitih, ali potrebnih udova, tako je i Crkva sazdana od različitih darova u kojima nema podjele na male i velike ili bitne i nebitne. Jednako nas tako Crkva podsjeća na ulogu Blažene Djevice Marije kao naše Majke i uzora koji smo baš svi u Crkvi pozvani nasljedovati. Iako ju je pozvao posebnim pozivom i uzdigao je iznad svih ljudi, apostolskom je zboru dao vlast poučavanja, upravljanja i posvećivanja, a da njoj ništa nije oduzeo, i time osigurao da se u Crkvi i po Crkvi ostvaruje istinski sklad između krsnog i ministerijalnog svećeništva.

Učenje Katoličke Crkve o ređenju žena za svećenice

Ipak, u našem konkretnom vjerničkom iskustvu zapažamo kako je sve više onih koji ne pronalaze radost svoga kršćanskog identiteta, jer ne razumiju i ne prihvaćaju Božji poziv u onom staležu ili po onim talentima po kojima ih Bog poziva, nego smatraju da bi svoje ispunjenje postigli u onim okvirima koji im odredbama Crkve Učiteljice ipak ne pripadaju. U ovom ogledu posebno imamo na pameti određeni broj žena koje, po nama, ne prepoznaju ljepotu svoje krsne i marijanske uloge u Crkvi pa upinju sve svoje životne snage, nerijetko prolazeći gorka iskustva i doživljavajući određena poniženja, kako bi postale ono što nikada ne mogu postati, osim ako Crkva ne poništi samu sebe: svećenice. To je pitanje, naime, Učiteljstvo više puta raspravljalo i u novije vrijeme otvaralo, ali uvijek s istim zaključkom – da je svećeničko ređenje pridržano samo muškarcima. O tome govori deklaracija Kongregacije za nauk vjere Inter insigniores o pitanju primanja žena u ministerijalno svećeništvo od 15. listopada 1976. (hrv. prijevod ovdje), a isti odgovor pronalazimo i u dokumentima pape Ivana Pavla II.: u apostolskom pismu Mulieris dignitatem od 15. kolovoza 1988. u broju 26, u apostolskoj pobudnici Christifideles laici od 30. prosinca 1988. u br. 51 i u Pismu ženama od 29. lipnja 1995. u br. 11 (hrv. prijevod ovdje).

Štoviše, papa Ivan Pavao II. to je pitanje definitivno zatvorio, vjerujemo providnošću Božjom i snagom Duha Svetoga, kada je u svom apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis od 22. svibnja 1994., u 4. i ujedno završnom broju odredio ovako:

„Premda se nauka o svećeničkom ređenju koje ima biti pridržano samo muškarcima čuva trajnom i sveopćom crkvenom Predajom, a Učiteljstvo je čvrsto naučava u najnovijim ispravama, ipak se u naše doba na različitim mjestima smatra raspravljivim ili se odluci Crkve o nepripuštanju žena tomu ređenju pripisuje samo stegovna vrijednost.

Stoga, s namjerom da se ukloni svaka sumnja o pitanju od velike važnosti koje se odnosi na samu božansku uspostavu Crkve, snagom Našega poslanja da utvrdimo braću (usp. Luka 22,32), izjavljujemo da Crkva uopće nema ovlast podjeljivati svećenički red ženama i da se svi vjernici Crkve trebaju držati toga učenja kao konačnoga.“

Da te riječi pripadaju pokladu vjere koji svi vjernici moraju uvijek i svuda prihvaćati potvrdila je i Kongregacija za nauk vjere 28. listopada 1995. (AAS 87/1995., str. 1114-1120), što znači da svatko tko odbija prihvatiti to učenje, kako to tumači motuproprij pape Ivana Pavla II. Ad tuendam fidem od 18. svibnja 1998. i potvrđuje Kongregacija za nauk vjere 29. lipnja 1998., upada u cenzuru krivovjerja, tj. u kaznu ekskomunikacije. Da „sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac“ određuje i Zakonik kanonskoga prava u kan. 1024., a u novom kan. 1379. § 3 propisuje da svatko tko pokuša podijeliti sveti red ženskoj osobi ili ta ženska osoba pokuša primiti sveti red, upada u izopćenje latae sententiae (unaprijed izrečeno, tj. samim činom). Tu je odredbu prethodno donijela Kongregacija za nauk vjere u dekretu usvojenom na redovitoj sjednici od 19. prosinca 2007., a slično potvrđuje i Katekizam Katoličke Crkve u br. 1577. navodeći da „ređenje žena nije moguće“. 

Pokret za žensko svećeništvo u Katoličkoj Crkvi

Kako nasuprot tome gordo i gorko zvuči kada netko pokušava prisvojiti darove Duha Svetoga, tvrdeći da od Njega dolazi ono što je u suprotnosti s apostolskom predajom i Crkvenim učiteljstvom. U tom svjetlu prepoznajemo nastojanje oko 300 žena diljem svijeta, a najvećim dijelom iz Amerike, koje tvrde da imaju svećenički poziv i ne prihvaćaju dvijetisućljetnu mudrost Majke Crkve, utemeljenu na Kristovim riječima i djelima, nego samoreferentno tumače Sveto pismo i odbacuju definirano učenje Katoličke Crkve te su odlučile pogaziti njezinu disciplinu tako što su postale zaređene katoličke svećenice. Dakako, ne u crkveno-pravno priznatom smislu, nego u smislu vlastitog ili tuđeg tumačenja, pri čemu odgovornost nije samo na njima, nego još više na onim biskupima koji su sveti red ženama podijelili. U tom svjetlu, s čuđenjem i nevjericom primjećujemo sve veći broj žena koje u liturgijskoj odjeći vrše đakonsku, svećeničku i biskupsku službu, tvrdeći da su katolkinje, da su valjano zaređene i da imaju svoje zajednice. Time pitanje ređenja žena za đakonise i svećenice, a kojima se u teoriji bavi npr. njemački sinodalni put, ali u određenoj mjeri i Sinoda o sinodalnosti, postaje smiješno, jer se čini da je mnoštvo laikinja, uglavnom katoličkih teologinja, koje širom svijeta u albi i štoli zajedno sa svećenikom vrši liturgijske čine za oltarom, propovijeda, podiže hostiju i kalež i govori molitvene obrasce koji su pridržani svećeniku. Saznanje o tome kao da nas je trgnulo iz dubokog sna i s nevjericom se pitamo kako za tu praksu koja traje desetljećima i za koju smo bili uvjereni da je uvriježena samo kod protestanata, a kod katolika bi mogla biti tek sporadična provokacija, nismo znali. Slijedeći novostečene informacije, odlučili smo istražiti o čemu se tu radi, posebno imajući u vidu nastojanja oko ređenja žena za katoličke svećenice. To ređenje dakako nije službeno priznato i trebalo bi ga pisati u navodnim znacima, ali zbog jednostavnosti i protočnosti teksta pisat ćemo bez njih.

Iako se ne zna točno kada je prva žena zaređena za katoličku svećenicu, niti koliko ih je dosad bilo, obično se počeci vezuju uz Ludmilu Javarovu (rođ. 1932. i nastanjenu u Brnu) koju je, prema njezinom iskazu, tijekom komunističke vladavine Čehoslovačkom zbog pastoralnih potreba 29. prosinca 1970. tajno zaredio podzemni biskup Felix Maria Davídek (1921.-1988.). Davídek je, kao i mnogi svećenici i drugi vjernici toga vremena, politički osuđen i proveo je 14 godina u zatvoru, a bio je svjestan bolne istine da su mnoge redovnice i druge zatvorenice odsječene od sakramenata pa je htio nešto učiniti. Izgradio je snažnu mrežu podzemnih aktivista i tražio način kako omogućiti djelovanje Crkve u takvim okolnostima. Iz toga je proizašlo pitanje mogu li se rediti žene za svećenice i postavilo se na tajnoj sinodi 1970., ali biskupi nisu odobrili taj prijedlog. Davídek je ipak odlučio to učiniti i zaredio je Javarovu, koja mu je tada bila generalna vikarica, a nešto poslije još tri žene. Neki izvori tvrde da je na zamolbu zatočenih redovnica godinama nastavio zaređivati svećenice. Prema riječima Javarove, njihova je služba bila ograničena i gotovo je isključivo podrazumijevala pastoralnu i sakramentalnu skrb u ženskim, posebno sibirskim zatvorima. Kasnije je to ređenje Sveta Stolica poništila, a biskupu Davídeku 1978. naredila da prestane vršiti službu biskupa.

Neovisno o tome, pokret za žensko svećeništvo u Katoličkoj Crkvi polako je jačao, posebno prateći kako Anglikanska zajednica dozvoljava ređenje žena najprije za đakonise, potom za svećenice i konačno za biskupice. Što se tiče ženskog svećeništva u Anglikanskoj zajednici, ti počeci sežu u 1944., kada je u Hong Kongu Kineskinja Florence Li Tim-Oi (1907.-1992.) bila zaređena za svećenicu zbog poslijeratnog nedostatka muškaraca, ali prve svećenice ondje nisu službeno priznate do 1971. U SAD-u povijest ređenja anglikanki počinje 29. srpnja 1974., kada je nedopušteno zaređeno 11 žena. Slučaj je poznat kao Filadelfijskih 11, po mjestu ređenja i broju ređenica, odnosno u Philadelphiji u Biskupiji Pennsylvanija trojica umirovljenih biskupa prekoračila je svoje ovlasti i nezakonito zaredila jedanaest žena pred oko 2.000 nazočnih. Tijekom slavlja pridružio im se i jedan biskup u aktivnoj službi, a sve su obrazložili kao izraz neposluha prema nepravednom zakonu i diskriminaciji žena. Sljedeće godine na sličan su način zaređene još četiri žene poznate kao Washingtonska četvorka, što je dovelo do toga da je 1976. Episkopalna crkva SAD-a regulirala prethodna i odobrila naredna ređenje žena za svećenice i biskupice, a prva je za svećenicu zakonski zaređena Jacqueline Means 1. siječnja 1977. Taj su primjer slijedile i većina nacionalnih anglikanskih zajednica diljem svijeta, da bi im se konačno 12. travnja 1994. pridružila i Engleska crkva ređenjem 32 svećenice, a 14. srpnja 2014. donošenjem odluke o ređenju biskupica.

U početku se kao razlog navodio manjak muškaraca, a potom se počelo isticati da žene mogu sve jednako dobro raditi kao i muškarci te da ima žena koje duboko u sebi osjećaju poziv u svećeništvo i da to priječiti znači djelovati protiv Duha Svetoga. Sve je to pratilo selektivno tumačenje Svetog pisma, odnosno počelo se tvrditi da u njemu nema zabrane za svećenice, da to što je Isus na Posljednjoj večeri Dvanaestorici dao vlast upravljanja ne potvrđuje da samo muškarci mogu biti ređeni za svećenike, da je sv. Marija Magdalena kao žena bila apostolica apostola, tj. ona je prva vidjela uskrslog Krista i ona ga je navijestila apostolima, da se u Rim 16,7 spominje žena po imenu Junija za koju neki smatraju da bi mogla biti apostolica, da se na zidu katakombi može pronaći prikaz žene u molitvenoj gesti koja je karakteristična za svećenika, da se skrivaju podaci da su u počecima žene bile đakonise i svećenice, da su zakoni koji omogućavaju samo muškarcima ulazak u svećeništvo diskriminatorni i nepravedni i zato ih se ne treba pridržavati itd.

Usporedo s anglikanskim pokretom za ređenje žena, Katolička je Crkva proučavala tematiku i izdavala gore spomenute dokumente kojima je potvrđivala učenje da se ređenju mogu pripustiti samo muškarci. Međutim, ohrabren anglikanskim primjerom i feminističkim nastojanjima u Americi, pokret za ređenje žena rastao je i u Katoličkoj Crkvi pa je 1975. dobio svoj organiziran oblik u imenu Women’s Ordination Conference (WOC). Prva je konferencija u Detroitu u Michiganu okupila više od 1.200 osoba, od toga veliki broj redovnica, a naredne su se konferencije održavale uglavnom svakih tri do pet godina. Ideja se proširila pa su slične organizacije nastale u Kanadi, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Novom Zelandu i drugdje. Pokret se uglavnom temeljio na istim razlozima koje su isticale anglikanske žene, uz dodatni argument da je Papinsko biblijsko povjerenstvo imalo zadaću ispitati ulogu žene u Svetom pismu te da je 1975. objavilo rezultate sa zaključkom da ne pronalazi svetopisamski temelj za isključivanje žena iz svetih redova. Pokret se osobito usmjerio na pitanje spolnih zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi, uz upućivanje na činjenično stanje da je tih godina veliki broj svećenika i redovnika napuštalo svoj stalež. Nositeljice pokreta mahom su bile teologinje: redovnice, vjeroučiteljice i sveučilišne profesorice, uz potporu oženjenih bivših svećenika i njihovih žena, otpuštenih časnih sestara, profesora čija su razmišljanja bila podvrgnuta cenzuri i drugih, a metode kojima su se služili uglavnom su bile protest, provokacija, moralna ucjena i traženje ženskih prava. U tom smislu, većina će se presudnih događanja zbiti u Europi, prvenstveno u Njemačkoj i Austriji, zemljama koje su danas na rubu šizme. Tako je godinu dana nakon što je papa Ivan Pavao II. izdao Ordinatio sacerdotalis i zatvorio mogućnost ređenja žena, tj. 1995. na sva zvona podignut slučaj bečkog nadbiskupa i kardinala Hansa Hermanna Groëra, koji je optužen za zlostavljanje djece i morao se povući u samotan život, iako je do smrti tvrdio da nije kriv. Stvaran ili ne, ali svakako iskorišten i kanaliziran, skandal je izazvao pokret crkvene reforme pod nazivom „Wir sind Kirche“ (Mi smo Crkva) u Austriji, Njemačkoj i Južnom Tirolu, koji je naredne godine dobio međunarodne razmjere, a uključivao je traženje ređenja žena. Tijekom narednog vremena niknulo je i niz drugih sličnih inicijativa i udruga, od kojih je posebno važna Women’s Ordination Worldwide (WOW), utemeljena 1996. u Gmundenu u Austriji, a koja je ujedinjavala niz grupa diljem svijeta koje su imale zadatak pronaći katoličke biskupe koji će biti voljni zarediti žene za katoličke svećenice, kako bi provele isti plan koji je uspio u Anglikanskoj zajednici. Uz to, bitka se vodila i iznutra, a bila je vidljiva u činjenici da su mnoge žene prkosile crkvenom učenju i disciplini tako što su vršile svećeničku službu kao laikinje, pripremajući se za vjerojatnost da će to uskoro moći činiti i službeno.

U tom se smislu može spomenuti Mary Ramerman, obraćenica na katoličanstvo s metodizma i teologinja koja je htjela postati svećenica, a pronašla je u tome podršku vlč. Jamesa Callana, župnog upravitelja župe Tijela Kristova u Rochesteru u New Yorku. On je bio poznat po tome što je blagoslivljao istospolne parove, dijelio Pričest razvedenima i ponovo vjenčanima, kao i onima koji su druge vjeroispovijesti, a Mary Ramerman je redovito s njim bila za oltarom, nosila liturgijsku odjeću, podizala kalež i hostiju i izgovarala molitvene obrasce koji su pridržani svećenicima. Na temelju uputa Svete Stolice biskup Rochestera 1998. premjestio je Callana kako bi se zajednica dovela u red, ali je skupina župljana pod vodstvom Mary Ramerman pokrenula novu zajednicu koja se odvojila od Rimokatoličke Crkve, a uskoro im se pridružio i Callan. Biskup je sve proglasio izopćenima. Nekoliko godina poslije, točnije 17. studenoga 2001., na poziv zajednice biskup Starokatoličke crkve Peter Hickman zaredio je Mary Ramerman na svećenicu. Iako ona nije bila katolička svećenica, taj je slučaj još više pridonio jačanju WOW grupa pa je potraga za biskupima koji će zarediti žene dovela do slučaja koji se obično naziva Dunavska sedmorka.

Dunavska sedmorka – sedam prvih javno zaređenih katoličkih svećenica

Djelovanje pokreta za ređenje žena u Katoličkoj Crkvi postalo je javno vidljivo 29. lipnja 2002. god., kada je zaređeno sedam žena na brodu na Dunavu, u blizini njemačkog grada Passaua nedaleko od granice s Austrijom, ali u međunarodnim vodama, kako bi se izbjegao sukob s bilo kojom crkvenom teritorijalnom instancom. To su poimence: Christine Mayr-Lumetzberger, Adelinde Theresia Roitinger, dr. Gisela Forster, dr. Iris Müller, dr. Ida Raming, Pia Brunner i Dagmar Braun Celeste, koja se tom prigodom predstavila kao Angela White. Četiri su Njemice, a tri Austrijanke, točnije zadnja je Amerikanka rođenjem iz Austrije. Prvotno je bilo planirano da bude ređeno dvanaest žena, ali čini se da su preostalih pet odustale. Prosječna dob sedam žena bila je 59 godina.

Poznate su kao Dunavska sedmorka, a uz sudjelovanje ponekog protestantskog i starokatoličkog svećenika/svećenice, zaredio ih je dr. Romulo Antonio Braschi, argentinski svećenik rođen 1941., koji je zaređen u Katoličkoj Crkvi 1966., ali se, naklonjen teologiji oslobođenja i razočaran zbog suradnje argentinskog klera i episkopata s vojnom diktaturom, udaljio od Rimokatoličke Crkve i 1978. utemeljio Katoličku apostolsku karizmatsku crkvu Isusa Kralja te se oženio. Budući da je sedam žena s Dunava nastojalo dokazati da je njihovo ređenje istina nedopušteno, ali valjano, jer ih je zaredio katolički biskup u apostolskom nasljedstvu, potrebno je nešto reći o biskupskoj lozi samoga Braschija, s obzirom da je dovedena u pitanje autentičnost i valjanost njegova ređenja.

On je 1998. u grčkoj pravoslavnoj bazilici u Münchenu zaređen za biskupa u Katoličkoj apostolskoj Crkvi Brazila, zajednici koja se odvojila od Svete Stolice još 1945. Za biskupa ga je zaredio Roberto Garrido Padin, biskup Neovisne katoličke crkve iz Brazila, još jedne zajednice koja vuče svoje podrijetlo od Rimokatoličke Crkve, ali se od nje odvojila, a suzareditelj je bio također otpadnički biskup, Hilarios Karl-Heinz Ungerer iz Slobodne katoličke crkve Njemačke. O tome na službenoj stranici Braschijeve Katoličke apostolske karizmatske crkve Isusa Kralja svjedoči i fotografija.

Braschija je navodno 30. siječnja 1999. sub conditione (pod uvjetom, za slučaj da ređenje nije bilo valjano) zaredio i Jerónimo José Podestá, Argentinac rođen 1920., svećenik od 1946., katolički biskup od 1962., koji se snažno zalagao za teologiju oslobođenja, ukidanje svećeničkog celibata i prihvaćanje razvoda, a uz to se aktivno protivio režimu, pa je bio 1967. smijenjen s mjesta biskupa Avellanede i imenovan naslovnim biskupom. Poslije toga, čini se razočaran, započeo je vezu sa svojom tajnicom Cleliom Luro (1926.-2013.), razvedenom majkom 6 kćeri, i s njom se 1972. oženio, a zbog toga je suspendiran a divinis i oduzet mu je naslov naslovnoga biskupa te je napustio Katoličku Crkvu. Umro je 2000. Podestina udovica, inače za života dugogodišnja dobra prijateljica pape Franje, izričito je negirala da je on zaredio Braschija, tvrdeći da su tu priču htjele iskoristiti dunavske žene kako bi potvrdile valjanost svoga ređenja i neprekinutost apostolskog nasljedstva, dok s druge strane sam Braschi tvrdi i predočuje ovjerenu izjavu kod javnog bilježnika koju su potpisala četiri svjedoka da ga je Podestá zaredio, i to iznenada u blagovaonici Braschijevog stana. Međutim, navodno se Clelia Luro obratila odvjetničkom uredu koji je otkrio da takav dokument posjeduje samo Braschi. U svakom slučaju, iako oni koji zagovaraju ređenje žena i dalje tvrde da se uvjetno ređenje zbilo, ipak se čini uvjerljivije da je, kako neki navode, tom prigodom Podestá samo blagoslovio bolesnog Braschija, a u prilog toj vjerojatnosti ide i činjenica da se na službenoj stranici Braschijeve crkve spominje samo minhensko ređenje. Osim toga, s obzirom da je Podestá suspendiran od 1972. i da je napustio Katoličku Crkvu, ništa se ne mijenja na stvari ni da ga je stvarno posvetio, jer je to ređenje bilo nedozvoljeno, a uz to bez propisana najmanje dva sureditelja. Inače, mediji tvrde da je Braschi 1996. pokrenuo karizmatičnu zajednicu posvećenu afro-argentinskoj prirodnoj religiji te da je prihvatio hinduističko učenje o karmi i bavi se iscjeljivanjem. Također navode i da je prije nego što je redio Dunavsku sedmorku zaredio svoju ženu Aliciju Cabreru Braschi za svećenicu te da je ona bila nazočna na dunavskom ređenju 29. lipnja 2002., noseći liturgijsko ruho i asistirajući kod držanja biskupskog štapa. Danas se bavi izradom sakralnih kipova, ali neki biskupi i autori iznose kritiku na ta djela prigovarajući da su izrađena u svjetlu karizmatične poganske kulture. 

Braschi je malo prije ređenja sedam žena, točnije 9. svibnja 2002., zaredio bivšeg benediktinca Ferdinanda Regelsbergera (1934.-2002.) za biskupa, kako bi mogao biti sureditelj i onaj koji će trajno pratiti žene, dok se treći biskup uglavnom navodi kao nepoznat. Ipak, neki mediji tvrde da se treći biskup nije pojavio, a zapravo je trebao biti glavni zareditelj. Navode da je to slovački svećenik dr. Dušan Špiner (rođ. 1950.), pseudonimom Augustin Miller, kojega je tajno zaredio biskup Davídek i koji je većinu tih žena već bio zaredio za đakonise na Cvjetnicu 24. ožujka 2002. u Pettenbachu u Austriji, ali zbog prometa, prema drugom izvoru zato što su ga u tome spriječili redovnici kod kojih je prespavao, a prema trećem jer je odustao, nije došao na ređenje. Navodno je još večer prije sve bilo dogovoreno, ali kako nije stigao, a poradi organizacije, gostiju i novinara kojima je najavljeno da će ređenje obaviti rimokatolički svećenik, prešlo se na ad hoc rješenje – da ih redi Braschi. Drugi izvori navode da je ipak dan prije bilo jasno da Špiner neće rediti Dunavsku sedmorku pa se veliki dio organizacije morao u zadnji tren prilogođavati Braschiju, od prevođenja liturgijskih tekstova do izmjene glazbe. U svakom slučaju, svjedoci tvrde da je zbog takvih okolnosti ređenje prošlo u priličnoj nervozi, nedovoljnom dostojanstvu i bitno drukčije od onoga kako je planirano.

O Dušanu Špineru malo se zna, ali nakon pada komunizma njegovo je tajno ređenje za biskupa, kao i svih onih koji su bili okupljeni u podzemnoj Crkvi oko biskupa Davídeka, bilo upitno za Svetu Stolicu. Zato je 1992. odlučeno da više ne obavlja službu biskupa, nego je djelovao kao župnik u Slovačkoj. Ipak, s obzirom da je već redio žene za đakonise i da ih je bio spreman rediti za svećenice, ostaje pitanje kako ga Sveta Stolica dosad nije ekskomunicirala ili udarila drugim teškim kaznama. Uz to, iako se također navodi da on ima besprijekornu liniju apostolskog nasljedstva i kao takav bio je nada ženama da se ređenje shvati valjanim, ipak se to ne čini tako, jer su sva ređenja oko biskupa Davídeka morala proći posebnu reviziju, a njegovo je djelovanje povučeno.

U svakom slučaju, premda sedam žena tvrdi da je ređenje bilo valjano, odnosno da je podrazumijevalo apostolsko nasljedstvo, isto tvrdi i Braschi braneći se da nije bio izričitom apostolskom odlukom ekskomuniciran niti je sam ikada službeno napustio Katoličku Crkvu, Sveta Stolica to odbacuje i navodi da je Braschi raskolnik koji nikad nije zaređen za biskupa u Katoličkoj Crkvi i samim je činom raskola, jer je riječ o zlodjelu kojim se prema kanonskom pravu upada u kaznu latae sententiae (usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 1364. § 1.), četiri godine prije ređenja žena izopćen. Prema tome, tu se može s pravom govoriti samo o pokušaju ili simulaciji ređenja, a ne i o stvarnom ređenju. Štoviše, prema pisanju medija, sam je Braschi priznao tijekom ceremonije na brodu koja se održala pred 200-tinjak prijatelja, članova obitelji, pristaša i novinara da to ne može učiniti s ovlastima Rima.

Sveta Stolica odgovara ekskomunikacijom sedam žena

Dok žene pokušavaju dokazati valjanost ređenja na temelju zareditelja, Sveta Stolica polazi od onih koje su ređene, naglašavajući da kao žene nemaju uvjete za ređenje i da je to nepromjenjivo učenje Crkve koje svaki vjernik mora prihvatiti. Tako je na pokušaj ređenja žena dana 10. srpnja 2002. Kongregacija za nauk vjere s potpisima njezina predstojnika Josepha Ratzingera i tajnika Tarcisija Bertonea objavila upozorenje u kojem najprije navodi da je 29. lipnja 2002. biskup raskolničke zajednice Romulo Antonio Braschi pokušao podijeliti svećeničko ređenje katolkinjama čija imena potom slijede. Kako bi dala smjer savjesti vjernika i uklonila dvojbe koje su se mogle pojaviti, podsjeća da je papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis rekao da Crkva nema ovlasti rediti žene za svećenice, da je to učenje definitivno i da ga se moraju držati svi vjernici. Zato ređenje sedam žena predstavlja simulaciju i kao takvo je, jer je riječ o teškoj povredi božanskog uređenja Crkve, nevaljano i ništetno. Također navodi da je ređenje obavio biskup koji pripada raskolničkoj zajednici, što predstavlja ozbiljan napad na jedinstvo Crkve i uvredu dostojanstva žena, koje po sebi imaju posebnu i nemjerljivu ulogu u Crkvi i društvu. U završnom dijelu Kongregacija podsjeća na prethodne izjave biskupa Linza i Biskupske konferencije Austrije te na kanon 1347. § 1. Zakonika kanonskoga prava i daje službeno upozorenje ženama da će biti podvrgnute ekskomunikaciji pridržanoj Svetoj Stolici ako do 22. srpnja 2002. ne priznaju ništetnost svoga „ređenja“ koje su primili od raskolničkog biskupa u suprotnosti s konačnim naukom Crkve, ne izraze svoje pokajanje i ne zamole za oproštenje zbog skandala koji su izazvale kod vjernika.

Na to upozorenje sutradan, tj. 11. srpnja 2002. dr. Gisela Forster i Christine Mayr-Lumetzberger u ime svih žena pišu osobno pismo papi Ivanu Pavlu II. u kojem najprije navode kako im je predstojnik Kongregacije za nauk vjere Joseph Ratzinger napisao da bi ih morao kazniti, a one to upozorenje tumače kao srednjovjekovni, netolerantan i uskogrudan način te upozoravaju da se kažnjavanje ne bi smjelo odvijati tako brzo i oštro. Potom navode kako misle da su postupile ispravno i prema svojoj savjesti, obrazlažući razloge svoga djelovanja time što više ne mogu gledati urušavanje Katoličke Crkve zbog dramatičnog pada broja novih svećenika jer katolički muškarci više nisu voljni primiti sveti red. Umjesto kažnjavanja, žene nude dijalog i predlažu Papi da dođu u Rim ili da on dođe k njima u Njemačku ili Austriju kako bi mu objasnile svoje razloge za ređenje te mu argumentirano dokazale da je biskup Braschi u jasnom, i to dvostrukom, apostolskom nasljeđu, kao i da nije raskolnik. Monitum predstojnika Ratzingera tumače na način da on nema ništa protiv ređenja kao takvog, nego mu se protivi zato što ga je izvršio „raskolnički“ biskup pa zato predlažu Papi da mu iziđu u susret i pristanu da ih netko koga predstojnik ocijeni dostojnim zaredi sub conditione. Potom ističu da one žele dijalog i pomirenje, jer je Rimokatolička Crkva u prošlosti često procjenjivana kao užasno nasilna i ne žele da se to nastavi. Na kraju pozivaju Papu da potakne predstojnika Ratzingera da ne bude tako strog prema njima, navodeći da on ne zna kako postupati sa ženama, ali da i stariji muškarci mogu nešto naučiti. Zaključno se referiraju na kan. 1024. Zakonika kanonskoga prava u kojem stoji da „sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac“ i predlažu Papi da ga promijeni na način da umjesto muškarac unese osoba.

Dr. Gisela Forster i Christine Mayr-Lumetzberger u ime svih žena 22. srpnja 2002. šalju e-mail predstojniku Kongregacije za nauk vjere kardinalu Josephu Ratzingeru uz kopiju svim vlastitim biskupima zaređenih svećenica, a u njemu iznose pritužbu na Monitum od 10. srpnja 2002. i brane se od prijetnje ekskomunikacijom jer smatraju da nisu učinile ništa što bi opravdalo tu kaznu. Tvrde da je ređenje podijeljeno sakramentalno valjano po rimokatoličkom obredu i snagom Duha Svetoga polaganjem ruku biskupa u apostolskom nasljedstvu. Zato traže da se peticijom promijeni kanon 1024. na način da se riječ muškarac zamijeni s osoba. Navode također da je ravnopravnost spolova prihvaćena u svim zemljama svijeta, a diskriminacija ljudi po toj osnovi proturječi vjeri. Potom tvrde da biskup Braschi nije pokušao podijeliti sakrament ređenja, kako je to naveo predstojnik Ratzinger, nego ga je podijelio, a također da nije riječ o simulaciji, nego o stvarnom ređenju i zato se ne može reći da je ređenje nevaljano i ništetno. Nastavljaju nizom tvrdnji kojima potkrepljuju svoje stajalište, navodeći da je kardinal Ratzinger desetljećima odbijao dijalog o ženskom pitanju i da svojim mizoginim stavovima šteti Crkvi. Također skreću pozornost na podatak da ih nitko nije upoznao sa sadržajem upozorenja Biskupske konferencije Austrije te navode da im je dan prekratak rok da se očituju i traže da se on produži na tri mjeseca. Zahtijevaju da im se pruži znanstveno objašnjenje niza konkretnih pitanja koja se vezuju uz njihov slučaj te navode kanone koji upućuju na primjenu kazne ekskomunikacije, tvrdeći da se ni jedan od njih ne može primijeniti na njih. Zaključno navode da ne vide zašto bi njihovo ređenje bilo ništetno niti da su izazvale sablazan među vjernicima, nego su naprotiv dobile brojna ohrabrujuća pisma, te izjavljuju da su spremne na dijalog. 

Kongregacija za nauk vjere s potpisom prefekta Josepha Ratzingera i tajnika Tarcisija Bertonea odgovorila je 5. kolovoza 2002. Dekretom o ekskomunikaciji. Najprije se u premisi razjašnjava da je biskup Romul Antonio Braschi kao raskolnik već dobio ekskomunikaciju pridržanu Apostolskoj Stolici, a potom se navodi kako su sedam žena 10. srpnja 2002. dobile upozorenje, ali do zadanog roka 22. srpnja 2002. nisu pružile nikakvu naznaku ispravke ili pokajanja za prijestup koji su počinile pa Kongregacija izjavljuje da su podvrgnute izopćenju pridržanom Apostolskoj Stolici sa svim pripadajućim učincima koji proizlaze iz kan. 1331. Zakonika kanonskoga prava. Dekret se zaključuje izražavanjem vjere da će žene milošću Duha Svetoga otkriti put obraćenja kako bi se vratile u jedinstvo vjere i zajedništvo s Crkvom, koje su povrijedile svojim djelovanjem.

Sedam žena odgovorilo je Kongregaciji za nauk vjere faksiranim dopisom od 14. kolovoza u kojem traže da se ekskomunikacija povuče i da im se dodijeli pravni stručnjak za daljnji postupak. U odgovoru navode da su o izopćenju saznale iz tiska na dan stupanja kazne, dok je sam Dekret na kućnu adresu stigao 10. kolovoza 2002., ali bez podataka o pošiljatelju i zato smatraju da ne može imati pravni učinak. U daljnjem odgovoru uglavnom ponavljaju što su ranije napisale 22. srpnja, uz tvrdnju da se izjava u Ordinatio sacerdotalis temelji na zastarjeloj mizoginoj antropologiji kojoj se protive i mnogi teolozi te upućuju na relevantnu literaturu. Na kraju svog odgovara traže hitnu raspravu s njima, biskupima zarediteljima i vlastitim dijecezanskim biskupima svake od njih.

Dana 27. rujna 2002. sedam žena podnijelo je Kongregaciji za nauk vjere prigovor protiv izopćenja, uz objašnjenje da se ono ne temelji na nikakvom dopisivanju i da se u Monitumu i Dekretu o izopćenju ne navodi kazneno djelo zbog kojih je sedam žena ekskomunicirano. U prigovoru navode temeljne točke po kojima su kažnjene, uglavnom već ranije navedene, uz naglasak da Ordinatio sacerdotalis ne proizlazi iz kolegijalne odluke zbora biskupa i nije potvrđen osjećajem vjere te ne uvažava mišljenje teologa. Tvrdeći da nije provedena pravna procedura koju propisuje Zakonik kanonskoga prava zahtijevaju pravedan postupak koji im je pravom zajamčen. 

Iz Kongregacije za nauk vjere ženama je 21. listopada 2002. upućena potvrda da su zaprimljena njihova pisma od 14. kolovoza i 27. rujna 2002. te da će biti dostavljena nadležnim tijelima.

Kongregacija za nauk vjere 21. prosinca 2002. izdala je novi Dekret o pokušaju ređenja nekih svećenica u kojem najprije donosi slijed događaja od 29. srpnja do 21. listopada 2002., a potom navodi da je zahtjev za opozivom izopćenja razmatrala Redovita sjednica Kongregacije 4. i 18. prosinca 2002. na kojoj su bili nazočni oni članovi koji prebivaju u Rimu: kardinali Joseph Ratzinger, Alfonso López Trujillo, Ignace Moussa I. Daoud, Giovanni Battista Re, Francis Arinze, Jozef Tomko, Achille Silvestrini, Jorge Medina Estévez, James Francis Stafford, Zenon Grocholewski, Walter Kasper, Crescenzio Sepe, Mario Francesco i biskupi Tarcisio Bertone i Rino Fisichella. Navodi se da su članovi na tim sastancima donijeli kolegijalnu odluku o potvrđivanju Dekreta o ekskomunikaciji te da se ne može podnijeti hijerarhijski prigovor jer je izopćenje izdala Kongregacija Svete Stolice koja djeluje u ime Vrhovnog prvosvećenika. Ipak, kako bi se otklonila svaka sumnja, smatraju važnim istaknuti neke temeljne točke. Tako se prije svega navodi da predmet o kojem se razmatra ne uključuje kazne latae sententiae, nego ferendae sententiae, odnosno one koje se izriču nakon što je krivac propisno upozoren. Dalje objašnjava da se težina počinjenih kaznenih djela vidi u problemu raskola, tj. da je žene zaredio raskolnički biskup, a time su i žene postale sudionice u raskolništvu, iako formalno uz njega nisu pristale. Kongregacija posebno ističe doktrinarni aspekt po kojem žene formalno i tvrdokorno odbijaju prihvatiti učenje izneseno u Ordinatio sacerdotalis da Crkva nema ovlasti podijeliti ženama svećeničko ređenje, što je Crkva uvijek naučavala i živjela, a papa Ivan Pavao II. definitivno odredio. Poricanje te doktrine podrazumijeva poricanje istine koja se odnosi na katoličku vjeru i zato zaslužuje pravednu kaznu. Štoviše, kada žene tvrde da bi to učenje bilo obvezujuće samo ako bi se temeljilo na kolegijalnoj odluci biskupa, osjećaju vjere i autoritetu glavnih teologa, u suprotnosti su s doktrinom o učiteljstvu Petrova nasljednika iznesenom na Prvom i Drugom vatikanskom saboru. Kongregacija dalje navodi da je odbijanje Dekreta o izopćenju još više otežano činjenicom da su neke od žena okupljale oko sebe zajednicu i tako pokazivale otvorenu i razdornu neposlušnost prema Svetom Ocu i dijecezanskim biskupima. Zato je nametnuta kazna ne samo pravedna, nego i nužna za zaštitu pravog nauka, očuvanje i zaštitu jedinstva Crkve i za vođenje savjesti vjernika. Pri kraju Dekreta stoji da zbog navedenih razloga članovi Kongregacije za nauk vjere potvrđuju Dekret o izopćenju od 5. kolovoza 2002. te ponovo utvrđuju da je pokušaj predmetnog svećeničkog ređenja ništavan i nevaljan, kao i sve radnje vlastite svećeničkom redu koje žene vrše. Zato im je kao posljedica izopćenja zabranjeno slaviti i primati sakramente i blagoslovine, kao i vršiti bilo kakvu službu i zadaću u Crkvi. Na kraju se ponovo izražava nada da će žene milošću Duha Svetoga pronaći put obraćenja i vratiti se u jedinstvo vjere i zajedništvo s Crkvom. Dekret su potpisali predstojnik i tajnik, uz klauzulu da ga je Papa u audijenciji od 20. prosinca 2002. odobrio i naredio njegovu objavu. 

Kao odgovor na Dekret Kongregacije za nauk vjere, žene su 27. siječnja 2003. dale izjavu za medije u kojoj su u podužem pojašnjenju optužile trinaest kardinala i dvojicu biskupa za mizoginiju i diskriminaciju, zajedno s papom Ivanom Pavlom II. koji je Dekret odobrio i naredio njegovu objavu. Ponovile su da je za njih ređenje valjano i da nisu učinile ništa čime bi povrijedile katoličku vjeru i jedinstvo Crkve, da Ordinatio sacerdotalis nije dogma i nisu ga obvezatne slijediti te da nisu zaslužile ekskomunikaciju. Također su najavile da će uskoro uputiti mišljenje kardinalima i biskupima Kongregacije za nauk vjere i uputiti osobno papi apel.

Kako su najavile, žene su 28. veljače 2003. uputile Kongregaciji za nauk vjere mišljenje u kojemu se posebno osvrću na optužbu da ne prihvaćaju definitivno učenje Svetog Oca izrečeno u Ordinatio sacerdotalis, ponavljajući prethodne izrečene argumente i optužujući Kongregaciju za nauk vjere za diskriminaciju prema ženama i navodeći da kan. 1024. Zakonika kanonskoga prava nije pravedan i zato ga se ne treba pridržavati. Štoviše, vrlo su oštrim riječima navele da je izopćenje nehumano, čak i perverzno i zato zaslužuje najoštriji otpor, a Kongregacija za nauk vjere ima dugu povijest diskriminacije žena u Crkvi, jednako kao i članovi kojima je pismo upućeno, jer bi u suprotnom došli do drukčijeg zaključka. Optužile su Crkvu za falsificiranje crkvene povijesti i prikrivanje istine da su u počecima postojale đakonise i svećenice, a članove Kongregacije da djeluju u duhu inkvizicije i nanose veliku štetu Crkvi, te da mnogi vjernici čekaju njihovu spremnost na pokajanje.

Nije nam poznato jesu li se žene obratile papi Ivanu Pavlu II. s najavljenim apelom, ali se može zaključiti da su bile razočarane kada je njegov nasljednik na Apostolskoj Stolici postao njihov najveći neprijatelj – kardinal Ratzinger, papa Benedikt XVI., a novi predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller. Zato je vrijedno spomenuti da je dr. Ida Raming u prosincu 2010. dala izjavu vezanu uz dijelove knjige pape Benedikta XVI. Svjetlo svijeta o ređenju žena, te da je 2015. napisala otvoreno pismo kardinalu Mülleru, a u njima pronalazimo već puno puta iznesene tvrdnje i optužbe. 

Tko su žene Dunavske sedmorke?

Žene koje su zaređene na Dunavu u cjelokupnoj situaciji pokazale su neposluh prema Crkvi i inatljivost, ističući da se ne žele podvrgnuti nepravednom zakonu koji diskriminira, pa je dobro zaviriti u internetska prostranstva i vidjeti tko su one.

Christine Mayr-Lumetzberger Austrijanka je rođena 1956. u Linzu, a čini se da je odmalena pokazivala prkosni karakter pa je tako svojom upornošću postigla da s 14 godina postane ministrantica, iako je tu mogućnost Crkva službeno odobrila tek 1994., gotovo 25 godina poslije. Nakon završene srednje škole otišla je u benediktinke, odakle je dvije godine poslije poslana na katehetski studij, ali je na njegovom kraju napustila redovništvo da bi se udala za razvedenog muškarca i vjenčala u nekatoličkom obredu. Budući da je time upala u preljubničko stanje, zabranjen joj je bilo kakav rad u Crkvi te joj je kao pripadajuća crkvena kazna uskraćeno pravo na sakramente i druga dobra Crkve. Radila je kao odgojiteljica u vrtiću i učiteljica s djecom s posebnim potrebama, ali je i samoincijativno pronašla put kako slaviti liturgiju i volontirati u bolnici kao svećenica za one koji su htjeli njezine usluge. S vremenom je počela slaviti misu s prijateljima i vršiti druge svećeničke čine. Osim što je na Dunavu zaređena za svećenicu, tri i pol mjeseca poslije, tj. 20. listopada 2002. u maloj kapelici privatne kuće u Pettenbachu u Austriji tajno je zaređena i za biskupicu, zajedno s Giselom Forster, a obred su navodno izvršila trojica rimokatoličkih biskupa čiji identitet nije otkriven kako ne bi bili izopćeni. Ipak, neki izvori navode da je jedan od njih bio biskup Rafael Regelsberger, kao i da su ponovo ređene sub conditione u Seibersdorfu, predgrađu Beča, 19. svibnja 2003. od strane nepoznatog rimskog biskupa aktivnog u pokretu Roman Catholic Women Priests (RCWP). Christine Mayr-Lumetzberger još uvijek je vrlo aktivna, a ona je bila i glavna organizatirica ređenja na Dunavu 2002. O njezinoj inatljivosti i drskosti, osim podatka da je vršila svećeničku službu i prije ređenja, svjedoči i događaj iz 2009., kada je došla na svetu Misu u jednu crkvu u Linzu odjevena kao biskupica i, iako ekskomunicirana, stala u red za Pričest, a kada joj je tadašnji biskup Ludwig Schwarz uskratio Tijelo Kristovo, zgrabila je hostiju iz ciborija. Taj čin, osim što je bogohulan, pokazuje jad koji „zaređene žene“ nose u sebi, svjesne da žive u samozavaravanju, odnosno da itekako znaju da je ona hostija koju one koriste u svojoj misi i nakon simuliranog posvećenja i dalje obična napolitanka, neusporediva s pravim Tijelom Kristovim, Kruhom posvećenim u pravoj svetoj Misi.

Adelinde Theresia Roitinger Austrijanka je rođena 1938. god., a s 15 godina stupila je u Družbu sestara franjevki. Nakon studija teologije predavala je na franjevačkim školama, a nakon ređenja na Dunavu morala je napustiti red, iako je svojim poglavaricama pokušavala dokazati da su oni u krivu, a ne ona. Sestre su joj izašle u susret i pomogle da ostvari punu starosnu mirovinu kako bi imala osigurane uvjete za život. Umrla je 2017.

Dr. Gisela Forster rođena je u Münchenu 1946., nakon gimnazije studirala je teologiju, umjetnost i arhitekturu, a potom je radila kao učiteljica u benediktinskoj školi 17 godina. Bila je samohrana majka troje djece, od kojih je najstarija kći imala jednog, a dvojica mlađih sinova drugog oca. S 45 godina dobiva otkaz i nastavlja raditi kao učiteljica umjetnosti u rodnom gradu, jer je otkriveno da je otac njezino dvoje mlađe djece katolički svećenik. Prošla je osposobljavanje za medicinsku sestru i radila na odjelima bolnice u kojima je mogla preuzeti i neka pastoralna djelovanja. Bila je i politički aktivna, a 1990. postala je okružna vijećnica stranke Zelenih. Od 1995. do 1998. studirala je filozofiju i doktorirala. Kako je rečeno, zajedno s Christinom Mayr-Lumetzberger, 2002. i ponovo 2003. zaređena je za biskupicu, a zajedno su u Kanadi 2005. zaredile devet žena za svećenice i četiri za đakonise i tako pridonijele da se pokret proširi i ondje.

Dr. Iris Müller rođena je 1930. u Istočnoj Njemačkoj kao luteranka, a nakon završene protestantske teologije i stjecanja zvanja pastorice prešla je u Katoličku Crkvu i izbjegla u zapadni dio Njemačke. Nastavila je studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Münsteru, ondje je doktorirala i postala nastavnica. Prema vlastitim riječima, nije mogla prihvatiti diskriminaciju Katoličke Crkve prema ženama pa je odlučila poduzeti akcije da se to promijeni. Smatra se da je prva katolička teologinja koja je javno potaknula ređenje žena. U tome je naišla na podršku dr. Ide Raming, s kojom će je pratiti prijateljstvo do smrti. Obje su bile nadahnute djelovanjem švicarske odvjetnice i aktivistice za prava žena Gertrud Heinzelmann (1914.-1999.), i njemačke teologinje Josefe Theresije Münch (1930.-2023.), koje su se zalagale za ređenje žena lobiranjem kod više papa, a osobito obraćanjem koncilskim ocima za vrijeme Drugog vatikanskog sabora. Na taj su način djelovale i Iris Müller i Ida Raming. Nakon ređenja 2002. Iris Müller živjela je u Stuttgartu, a umrla je 2011.

Dr. Ida Raming rođena je 1932. u Njemačkoj, a studirala je katoličku teologiju, njemački i pedagogiju. Radila je kao asistentica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Münsteru, a potom kao nastavnica u gimnaziji i obrazovanju odraslih. Napisala je više djela o ređenju žena. Zajedno s Iris Müller osnovala je Udrugu Marije Magdalene – inicijativu za jednaka prava žena u Crkvi, a zajedno su i uređivale stranicu virtuelle-dioezese.de. I dr. Ida Raming zaređena je za biskupicu, i to 2006.

I Pia Brunner jedna je od Dunavske sedmorke, ali o njoj nismo uspjeli pronaći ništa, osim spominjanja njezinog imena među drugima povodom ređenja 2002. Međutim, u doktorskoj disertaciji Barbare Marije Ursule Velik-Frank, u kojoj obrađuje pitanje Dunavske sedmorke, navodi se da je Pia Brunner zapravo pseudonim i da je riječ o ženi koja se pridružila ostalima tek pred ređenje (str. 57). Čini se da je skupini bilo važno da bude sedam zaređenih svećenica zbog simbolike toga broja pa je, na inicijativu Gizele Foster, Pia Bruner zauzela mjesto Viktorije Sperrer, koja je, zbog pisma svoga biskupa u kojem je opominje da čini veliki grijeh, odustala od ređenja u zadnji čas. Žene gotovo ništa nisu znale o Piji Bruner, osim da uopće nije katolkinja, nego protestantica, preciznije luteranka (str. 92). Ne znaju ni koje joj je pravo ime, iako se spominje kao Roma. Prema podjeli žena po zemljama razaznajemo da je Austrijanka. Od sedam ređenih svećenica na Dunavu pet ih je, zajedno s Viktorijom Sperrer, nekoliko mjeseci ranije zaređeno za đakonise, a Pia Brunner i Celeste Dagmar pridružile su se tek prije ređenja. Uz već čudne biografije prethodno predstavljenih žena Dunavske sedmorke, a koje su obilježene različitim moralnim abuzusima, čini se apsurdnim da jedna protestantica traži bilo koji sakrament Katoličke Crkve, a pogotovo da, preskačući sakramente inicijacije, prima sakrament svetog reda.

Dagmar Braun Celeste rođena je 1941. u Donjoj Austriji, a riječ je o američkoj spisateljici i savjetnici. S obzirom na Dunavsku sedmorku, nekada se ubraja među Austrijanke, a nekada se naziva američkom katoličkom svećenicom. Odrastala je u teškim ratnim uvjetima pa je Crveni križ u dobi od šest godina šalje u Trst, gdje je naučila talijanski jezik i stekla temelje kulture. Kada je imala 10 godina, obitelj se seli u Beč, a kasnije kao studentica na Oxfordu upoznaje svog budućeg muža koji će kasnije postati guverner Ohija i nastavlja živjeti u Americi. S njim je imala šestero djece i bili su jedno vrijeme u Indiji, a razveli su se 1995. U kasnim 80.-tim studirala je teologiju, ali na metodističkom sveučilištu. Na ređenju na Dunavu predstavila se pod pseudonimom Angela White. Prema onome što se o njoj može pronaći na internetu, čini se da je riječ o ženi koja je razvila neku feminističko-mističnu, iscjeliteljsko-mirotvornu i panteističko-newageovsku duhovnost u kojoj govori o Bogu koji se nalazi u svemu. U tom je smislu posebno razvila tzv. Tyrian međuduhovnu mrežu koja je stvorena da u svakom probudi umjetnost, iscjeljivanje i mir, a idejno se naslanja na isprepletenost kršćanstva i poganstva. Rekli bismo čudno za jednu ženu koja tvrdi da ima poziv katoličke svećenice, ali opet ništa čudnije u odnosu na ostale žene Dunavske sedmorke.

Kada pogledamo prikupljene podatke o sedam prvih javnih katoličkih svećenica, zaključujemo da u njima uglavnom vidimo buntovnice i prekršiteljice doktrinarnih i ćudorednih zakona Katoličke Crkve koje odbacuju prihvatiti svoju moralnu odgovornost i umjesto toga negiraju autoritet Crkve. Gotovo sve su i prije ređenja bile u nekoj od crkvenih kazni i zbog toga nisu imale pravo na primanje sakramenata, a kamoli da bi ih mogle dijeliti drugima. U njihovim se riječima nikada ne može naći dubokih teoloških misli o Crkvi kao Majci i Učiteljici, Sakramentu spasenja, izvoru velikih milosti, vidljivom znaku zajedništva Boga i ljudi, Kristovoj Zaručnici koju je Spasitelj posvetio u svojoj otkupiteljskoj krvi itd., nego je gledaju u ovozemaljskim okvirima, u njezinoj materijalnoj dimenziji i hijerarhijskoj ustrojenosti, a u svemu tome uočavaju samo diskriminaciju i mizoginiju pa je žele prilagoditi svojoj feminističkoj viziji. Može se opravdano pretpostaviti da su bile uvjerene da će i one svojim ređenjem contra legem, poput Filadelfijskih 11 i Washingtonskih 4, postići da Katolička Crkva ubrzo dozvoli ređenje žena, kako se to zbilo u Anglikanskoj zajednici i zbog čega danas trpi velike razdore. Međutim, pokazalo se da je Katolička Crkva otpornija na nalete aktivizma, odnosno providnošću Božjom na njezinom su čelu bili sveti papa Ivan Pavao II. i kardinal Joseph Ratzinger, koji su, vjerujemo nadahnuti Duhom Svetim, riješili to pitanje zauvijek. 

Kao žene koje su kod ređenja na Dunavu bile u zrelim, a pojedine i u staračkim godinama, ostavljaju dojam hipijevki izgubljenih u zanimljivostima crkvenoga Woodstocka, uz odbijanje da iz tog iluzionističkog svijeta iziđu. U tom svjetlu, ma koliko ih svjetovni pa i mnogi vjerski mediji hvalili kao avangardu, u biti izazivaju sažaljenje. Ono je još veće ako se ima u vidu da je riječ o visokoobrazovanim ženama u područjima teologije, jer su propustile svoje znanje i sposobnosti upotrijebiti na rast Kraljevstva Božjega.

Nasljeđe Dunavske sedmorke

No, kolikogod možda i pronalazili ljudskog razumijevanja za žene koje nisu prepoznale ni svoj krsni poziv ni svoju marijansku karizmu, činjenica je da su one nanijele, a neke još uvijek nanose veliku štetu Crkvi, i to svjesno i namjerno, jer su vidljive u medijima i na društvenim mrežama i na takav način zbunjuju vjernike, koji se sve češće pitaju je li Katolička Crkva odobrila ređenje žena. Ređenje na Dunavu u tom je smislu bilo, kako su to neki odmah procijenili, doista tek kazališni spektakl, s nakanom da se njihov aktivizam, usmjeren protiv doktrine, zakona, morala i liturgije, što više proširi. Još veći problem vidimo u činjenici da su barem neke od sudionica dunavske predstave i prije samog ređenja nosile (para)liturgijsku odjeću, slavile „misu“ i sakramente i imale svoje raskolničke male zajednice, u vlastitom ili ustupljenom prostoru od strane protestantskih zajednica, pa se pitamo koliko je to žena diljem njemačkog govornog područja i diljem svijeta činilo i danas čini.

Naime, nakon njihovog ređenja na Dunavu nastao je pokret Roman Catholic Women Priests (RCWP) koji je imao zadatak pronaći biskupe koji će neke od svećenica zarediti za biskupice kako bi one mogle dalje zaređivati druge. Tako su, kako je već rečeno, ređene Christine Mayr-Lumetzberger i Gisela Forster, a kasnije i Ida Raming, ali kako je pokret rastao, pojavila se potreba za biskupima koji govore engleski. Zato je 2. siječnja 2005. za biskupicu zaređena bivša dominikanka i teologinja dr. Patricia Fresen (rođ. 1940.) iz Južne Afrike, s ciljem da redi žene za svećenice u Sjevernoj Americi. Tri godine poslije Sibyl Dana Reynolds bit će posvećena za prvu američku biskupicu u Stuttgartu, a služila je kao biskupica za cijeli SAD. U narednom vremenu bit će ređeno više žena za biskupice koje dalje zaređuju žene za katoličke svećenice. Tako se od dunavskog ređenja RCWP razvio ili raspao na nekoliko glavnih smjerova, koje ovdje samo naznačujemo skraćenicama i poveznicama: WOW, CWO, RCWP/Kanada, RCWP/SAD i ARCWP. Oni su geografski raspoređeni na Europu, SAD, Kanadu, Latinsku Ameriku i ostale zemlje. Djelovanje tih organizacija koje se zalažu za ređenje žena redovito podrazumijeva promicanje feminizma i rodne ideologije, pastoral i ređenje homoseksualaca, također i tzv. transrodnih osoba, rastavljenih i ponovo vjenčanih, oženjenih svećenika i njihovih žena, udanih redovnica, iznimnu otvorenost i suradnju s drugim denominacijama, bezuvjetnu otvorenost migrantima itd., a primjetno je kako promiču ono što je sveti papa Ivan Pavao II. nazvao civilizacijom smrti, poput kontracepcije, pobačaja, umjetne oplodnje, eutanazije, potpomognutog samoubojstva itd. Kako sami ističu, cilj im je donijeti u Katoličku Crkvu potpunu ravnopravnost za sve žene, a to znači i da žele na stolici Svetoga Oca vidjeti Svetu Ženu. 

Zaključak

Teško je iznijeti objektivan sud o cijeloj toj situaciji kao promatrač. Ako stavimo po strani doktrinarnu, moralnu, kanonsku i liturgijsku zabludjelost Dunavske sedmorke, moramo priznati da te žene u nama pobuđuju određeni vid razumijevanja pomiješan s poštovanjem, a najviše sažaljenje. Spremnost ustrajati u svojoj ideologiji do smrti i odbaciti pomirenje s Crkvom i u svojim osamdesetim ili devedesetim godinama, znači ili da su čvrsto uvjerene u ispravnost svojih postupaka ili da im je ponos toliko jak da će se radije kockati s vječnim spasenjem nego priznati da su pogriješile. Priznajemo da to ne možemo razumjeti i možda bi bilo nepravedno samo ih hladno osuditi, jer životno ne poznajemo njihovu muku koju često ističu, a to je da svim srcem osjećaju da ih je Gospodin pozvao u svećeništvo. Iako nismo baš spremni u to povjerovati, nego više na takav mogući poziv gledamo u svjetlu onih koji silom žele postići neko zvanje za koje nemaju baš nikakvih uvjeta i mogućnosti, poput onoga tko je nijem, a želi postati operni pjevač, ipak smatramo da prvih sedam javno i prividno zaređenih katoličkih svećenica ima neki vid profinjenosti, pogotovo kad ih se pogleda danas pod stare dane.

Više nas muči problem teoloških fakulteta, jer se na njima regrutiraju buduće svećenice, a posebno nasljeđe koje je Dunavska sedmorka ostavila iza sebe. Činjenica je da veliki broj akademskih teologa podržava pokret za ređenjem žena pa je pitanje je li moguće da su baš svi oni zalutali na teologiju i da su je upisali iz krivih pobuda. S druge strane, proučavajući temu, pročitali smo mnoge tekstove, ali malo koji se može nazvati teološkim. Ekleziologija je u potpunosti izostavljena, trinitarna teologija svedena je na promišljanje o Bogu koji zadovoljava sliku svih denominacija i religija, daleko od Stvoritelja neba i zemlje, Oca, Sina i Duha Svetoga, a kristologija je vrlo siromašna i ne može se reći da je usmjerena na Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja svijeta koji je prolio svoju krv za otkupljenje mnogih. Više je riječ o socio-teologiji, usmjerenoj na praktičnu primjenu oblikovanu kroz dobro organizirani aktivizam. Primjećujemo tako da mnoge žene između onih koje se pripremaju postati katoličke svećenice navode da su upisale teologiju da bi radile s homoseksualcima, tzv. transrodnim osobama, migrantima, rastavljenima i ponovo vjenčanima, s onima koji nisu vjernici ili pripadaju različitim denominacijama i religijama itd., a to je iskorištavanje i degradacija teologije jer se, pored tolikih uzvišenih i razgranatih disciplina po kojima se teolozi usmjeravaju i osposobljavaju za spasenje duša, svodi na oblik socijalnog rada po kojemu se u ime inkluzivnosti prihvaća i potiče grijeh.

U tom svjetlu također primjećujemo da su katoličke svećenice često žene koje iza sebe imaju moralno upitnu prošlost i umjesto poniznog priznanja svojih grijeha u sakramentalnoj ispovijedi i oslobođenja okova koji ih sputavaju da nastave živjeti u slobodi djece Božje, čini se da radije odabiru put zatvaranja Božjoj milosti oproštenja, uvjeravajući se da im ona ne treba i da njihov život ni nije grešan, iako su s druge strane itekako svjesne svoga jada. O tome nam najviše svjedoči onaj opisani događaj kada je Christine Mayr-Lumetzberger stala u red za Pričest i otela posvećenu hostiju kada joj je ona uskraćena. Ako je svećenica koja slavi svetu Misu, a to tvrdi da čini, ne posvećuje li i ona Kruh da bi postao Kristovo Tijelo, a tvrdi da i to čini, zašto onda u okolnostima svoga djelovanja ima uopće želju i potrebu ići na svetu Misu i Pričest u drugim crkvama gdje se ne osjeća dobrodošlo, ako sve to može dobiti za svojim oltarom? Čini nam se da je uzrok puno dublji od provokacije, a to je da je svjesna da je njezina misa simulacija jer proizlazi iz isto tako simuliranog ređenja, što znači da kruh koji posvećuje i dalje ostaje samo kruh, a njezina duša gladna Krista.

Kako smo već rekli, pokret izaziva osjećaj sažaljenja zbog promašenosti onoga bitnoga u vjeri, od neprihvaćanja svojih karizmi i time izostanka potrebe da ih se upotrijebi Bogu na slavu, a ljudima na korist, do zaprepašćujuće velikog i bolnog nedostatka ljubavi prema Crkvi. U percepciji teologa toga pokreta ideja Crkve jednostavno se ne može odvojiti od osobnih bolnih razočaranja i iz te perspektive ona ni ne može biti ništa drugo doli maćeha. Zato se i tako olako zbiva napuštanje Crkve, iako će svi tvrditi da ostaju katolici. Ipak je jasno da oni žele Crkvu isključivo po svojoj viziji, a to nije Crkva. Oni koji je doista ljube, svim je svojim bićem osjećaju kao Majku i Učiteljicu, pravu Kristovu Zaručnicu po kojoj i u kojoj primaju nebrojene milosti. A te se milosti prelijevaju u mnoštvo karizmi od kojih, naglašavamo još jednom, nema bitnih i nebitnih ili malih i velikih. Svaka je od njih dana da se iskoristi onako kako nas upućuje prispodoba o talentima (usp. Mt 25,14-30), pa ako je nekom po Božjoj mudroj odluci dano deset talenata, od njega će se tražiti drugih deset, ako su dana tri, tražit će se još tri, a ako je dan samo jedan, bitno ga je ne zakopati nego zaraditi još jedan.

Karizme se ostvaruju u Crkvi i u izravnoj su povezanosti sa službom. A služba ipak proizlazi iz posebnog poziva koji je Krist na Posljednjoj večeri uputio Dvanaestorici, a da nije uključio čak ni svoju Majku. Lomeći Kruh i dijeleći Čašu, njima je rekao: „Ovo činite meni na spomen!“ Zato je ta slika Krista s Dvanaestoricom nebrojeno puta prikazana na umjetničkim slikama, jer je njezino značenje – onako kako ga je lijepo protumačio sveti papa Ivan Pavao II., osobito u Ordinatio sacerdotalis – duboko utisnuto u vjernički identitet po kojemu je nedostojno tolika sveta otajstva obezvrjeđivati nekakvim prizemnim zahtijevanjima utemeljenim na diskriminaciji i ženskim pravima.

Doista, ženski element u Crkvi vrlo je važan i vrijedan. Štoviše, on proizlazi iz višeg stupnja, odnosno od Blažene Djevice Marije, najveće od svih ljudi. A ona nam je i pokazala put kako se ostvaruje: isključivo po onom fiat! Tako da se trudimo u svemu priznati i prihvatiti Božju volju u onom redu koji je za svakoga od nas odredio. A u Crkvi, u tom velikom Tijelu, Kristovom Tijelu, ima mjesta za svaku karizmu, tako da i najmanja može nadrasti najveću ako se prihvaća u poniznosti i usavršuje u ljubavi prema Bogu i drugima. To nam je pokazala Blažena Djevica Marija, to su nam pokazali toliki sveci, a to nam pokazuju i toliki ponizni vjernici današnjice koji se napajaju na zrakama Božje milosti, a nalazimo ih i među onima koji svoje mjesto vide u zadnjim redovima crkve i među onima koji sjede u kardinalskom zboru. Takvi žele samo biti Božja posuda u koju će Gospodin ulijevati svoju ljubav, a da bi je oni izlijevali na one koji su im na bilo koji način povjereni. Doista je sljepački i bezumno ne vidjeti toliku ljepotu Crkve koja proizlazi iz komplementarnosti krsnog i ministerijalnog svećeništva i ne biti zahvalan na onom daru koji ti je dan s tolikom ljubavlju Božjom.

Eh, kad bi katoličke svećenice postale svjesne što gube i koliko su važne one riječi koje su im svima upućene kroz Dekret o izopćenju Dunavske sedmorke, a po kojima je izražena nada da će, poduprti milošću Duha Svetoga, otkriti put obraćenja i tako se vratiti jedinstvu vjere i zajedništvu s Crkvom, zajedništvu koje je njihovo djelovanje prekinulo.