Čemu naslađivanje ako sam već odlučio kako neću pomoći čak i ako me zamoli? I čemu himbena zabrinutost za njegov dobar glas i ugled ako sam već odlučio kako ću uživati dok budem čitao i gledao kako ga razvlače i blate? I čemu glumim kad se bojim za svoju vlastitu kožu i neću sebe izložiti i stati u nečiju obranu?
Kao i u svakom ljudskom biću i u onome koje je daleko i onome koje je blizu Bogu ima nešto dijabolično što ponekad prevagne nad onim ljudskim i milosnim. I tom nagnuću prema dijaboličnom u meni nerijetko kumuju niske strasti, zavist i ljubomora od kojih se perem visokoparnim izjavama, javnim komentarima sve kako bih prikrio vlastito likovanje.
Strah me je kako će drugi uvidjeti koliko sam zapravo sretan jer je moj kolega pao, s obzirom da nije bilo drugog načina da ga oborim jer je od mene bio marljiviji, sposobniji i poduzetniji. Tko zna, možda sam upravo ja onaj koji je iznio javno ono što još nije bilo provjereno, još nije bilo dokazano, još se sudovi nisu niti sastali na vijećanje, a ja sam već imao svoje dokaze i dokazne materijale.
I u želji biti pravedniji od Boga išao sam za svojom pravednošću, ali tu moju pravednost nije pratila istina. Svoje dokaze prikupio sam iz naših crkvenih kuloara, zatamnjenih hodnika, malih i skrivenih ureda gdje se uz čašicu i kavu uvijek može čuti neki novi sočan trač, ogovaranje i kleveta o nekom od nas što ponekad zajedno s drugim, iako neprovjereno i nepotvrđeno, uzdižem na rang objavljenih istina.
I tako od mene dolaze dokazi i dokazni materijali kako je ovaj ili onaj kolega uradio ovo ili ono i gle čuda sebe smatram žrtvom kad me netko dobronamjerno upozori neka pripazim jer nema dokaza o onome što okolo pripovijedam. Osjećam se povrijeđeno kad me netko ozbiljan u našim krugovima još ozbiljnije upita imam li dokaze za tako teške optužbe koje iznosim protiv svog kolege i kolega.
Zar se smije dovesti u pitanje moja istinoljubivost i žeđ za čistom i svetom Crkvom? Je li istinoljubiv čovjek koji ne čeka cijelu istinu, koji na poluistinama, dezinformacijama i intimnoj zavisti i ljubomori gradi sudski slučaj kojim želi svoga kolegu oblatiti, osramotiti i trajno mu na čelo staviti metu? Koju dokaznu snagu svojih argumenata gradi na izmišljotinama koje skuplja od župnog ureda do župnog ureda, od crkvenog stana do crkvenog stana, od crkvene institucije do crkvene institucije, koji je toliko lijen i površan da i ne pokuša barem provjeriti vlastite laži koje je prikupio ima li u njima išta od istine?
I kakvo zadovoljstvo takav čovjek nalazi u svemu tome? Šta ima sretnog i radosnog u tome kad znaš da ono što prenosiš nije ništa drugo doli bezočna laž koju si sam izmislio i proširio dalje o svom kolegi i čemu sad glumiti njegovog najboljeg prijatelja i spasitelja i za njega se javno zauzimati?
Je li moj osobni život postao toliko bijedan, siromašan, tužan i besmislen da moje svećeništvo svoj smisao pronalazi još samo u takvim pisanim i verbalnim spletkarenjima ponekad pod krinkom brige za veće dobro župe, biskupije i Crkve? Možda tako liječim samog sebe i borim se protiv svojih imaginarnih neprijatelja među kolegama jer sam umislio da me svi oni mrze, ismijavaju me, obezvrjeđuju me, omalovažavaju iako za takve teške optužbe protiv njih nemam čvrstih dokaza jer se nitko ili barem većina njih prema meni tako ne ponaša.
Hoću li sebi pomoći, sebe izliječiti, oslobodit se nakupljenih frustracija tako što ću kolegu ili kolege poslati na sudište javnog vrijeđanja i pljuvanja jer ne znam drugačije nositi se s onim što u meni izaziva moju ljubomoru i zavist? Gdje mi je ona snaga da dignem ruke od svega, odmaknem se na neko samotno mjesto kako više ne bih stvarao štetu svojim nepromišljenim i zlobnim jezikom? Gdje mi je snaga povući se u osamu kako kaže Isus i tamo u osami ostati u molitvi kajanja za svaku neistinu koju sam o kolegi izrekao, za svaku laž koju sam svjesno i namjerno o njemu proširio među drugima?
Zašto ne mogu šutjeti i pustiti kolegu na miru, pustiti njegov život na miru, njegov rad, njegove napore, dileme, sumnje i grijehe? Zašto i odakle sam došao do zaključka kako on nema savjesti i kako ja moram nužno biti njegova savjest? Šteta što stvarno nisam njegova savjest! Više sam i prije sam njegov grobar i krvnik svojim brzopletim i dugim jezikom.
Neobično je kako ne osjećam strah pred mogućnošću kako bih mogao tako upropastiti njegov život zauvijek, uništiti njegov dobar glas. Neobično je s kojom mu lakoćom oduzimam prava koja sebi prisvajam i u koja ne dam da itko dirne.
U svemu tome možda je i najgore i ujedno najbolnije kako iza moje žeđi za pravednošću kažnjavanja i progona kolege ili kolega ponekad ne stoji nikakva ljubav, nego najobičnija ljudska zloba i licemjerje koju znam vješto upakirati u sjajnu i lijepu vanjštinu od riječi i odjeće.
Kako izgledam pred Bogom skriven iza titule koje me čuva, iza vanjštine kojoj ne može svatko prići, iza odjeće koja ulijeva strah onima koji imaju ozbiljnih dilema i sumnji glede moje iskrenosti i istinoljubivosti?
Kad Bog s mene svuče kožu, kosti i tijelo svojim pogledom, što on ima pred sobom, koga Bog vidi i u što točno Bog gleda? Zar me titula, riječi i odjeća štite od onoga koji proniče srca i bubrege i čija je riječ poput dvosjekla mača dijeli kičmu od moždine?
Da, mnogi se kroz naše hinjeno zajedništvo provučemo zahvaljujući titulama, riječima i odjeći i ne odgovaramo za svoje duge i nepromišljene jezike ni pred jednim ljudskim sudom, a ima nas koji bi itekako zaslužili i sud i kaznu zbog toga.
Ipak, ako postoji Bog, a neki još uvijek vjerujemo kako postoji i kako ga ima, kako će on gledati na nekoga od nas tko se sa svojom prljavštinom riječi i pera provuče kroz sve naše krugove i izbjegne sve i ljudske i crkvene sudove? Hoće li mu Bog biti blagonaklon?
Može li osoba poput Boga neizmjerno inteligentna, pametna i mudra zatvoriti oči na činjenicu nekoga među nama tko je cijeli svoj život trošio i potrošio na prljavštinu, klevetanja, ogovaranja i blebetanja o svom kolegi i kolegama bez dokaza, bez želje za istinom i pravednošću, bez želje za boljom i svetijom Crkvom?
Može li Bog jednog dana u duši nekoga od nas ne vidjeti sve te naše frustracije, ljubomore i zavisti kojima jedni drugima uništavamo dobar glas i ugled, ponekad skriveno likujući nad činjenicom da ćemo nekoga od nas za cijeli život obilježiti kao zlog čovjeka samo zato jer smo dijaboličnom iskrenošću koja to u stvarnosti nije zavoljeli vlastitu ljubomoru i zavist više od župe, biskupije i Crkve?
Hoće li se Bog moći praviti kako ne vidi dušu nekoga od nas, a koja je takva? Može li nas od tih teških grijeha otkupiti titula, riječi i odjeća iza kojih se nastojimo skriti? Hoćemo li uspjeti Boga prevariti, zabljesnuti i uplašiti titulama, riječima i odjećom?
Ili nam treba biti opomena kad je tražio kralja i kad je ugledao Davida odgovorio njegovom ocu kako Bog ne gleda kao čovjek jer Bog gleda što je u srcu, a ne što je na ruci i u rukama, na glavi i oko vrata?