Kršćanstvo čitanja
Tek sad počinjem razumijevati da se i Pisma mogu zloupotrijebiti. I da ih mogu krivo shvatiti. Ne. Nije riječ o tumačenju. I nauku. U pitanju je bijeg u Pisma. Bijeg koji nije opravdan. Da me ne bi krivo shvatio o čemu govorim, ima onaj redak koji kaže: Prije nego prineseš dar na žrtvenik, idi i izmiri se s bratom. Pisma nisu mjesto bijega. Područje utjehe u koje se povlačim ogorčen i ljut na drugoga. Ne mogu zloupotrijebiti retke Pisma kako bih opravdao svoj odnos prema drugom. Ne mogu u Pismima za sebe pronalaziti oproštenje, a uvijek i samo kaznu i patnju za drugog. Moje srce ispunjeno zloćom prema drugom ne može ispravno razumjeti Pisma. Ne može ga čitati očima vjere i u mom čitanju nema Duha koliko se god ja trsio dokazati da ga ima.
Pisma nisu mjesto opravdanja lošeg odnosa prema drugom. Govoriš mi kako ne mogu čitati Pisma očima vjere ako je moje čitanje potaknuto mržnjom i zlobom prema bližnjem. Ponavljaš mi riječi Pisma: Idi i najprije izmiri se s bratom, i onda prinesi dar na žrtvenik. Idi najprije se očisti od mržnje i zloće protiv bližnjega, pa se onda vrati čitanju Pisma. Nećeš razumjeti Pisma noseći svu tu zlobu u sebi. Bližnji će uvijek biti farizej za tebe. Bit će lijevi razbojnik, Juda Iškariotski, bit će svi oni lijevi koji su osuđeni na plač i škrgut zubi. Ali, zar ne pronalazim u Pismu odgovore kako se ponašati prema bližnjemu? Pronalazim, ali ih ne želim vidjeti, jer Pismo kaže: Ne kažem ti da svome bratu oprostiš do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. Pismo me ozbiljno upozorava: Licemjeru, najprije izvadi brvno iz svoga oka da bi mogao izvaditi trun iz oka bratova.
U početku nisam primjećivao koliko moje čitanje Pisma može biti iskrivljeno jer prema svom bližnjem gajim mržnju, zlobu i ogorčenost. Ponekad. čitajući Pisma i razmišljajući o kaznama o kojima čitam, uvjeravam sebe da i moj bližnji zaslužuje svaku od njih. Sva egipatska zla bi se trebala sručiti na njega ili nju. To bi po mom čitalačkom sudu i mišljenju bilo pravedno i pošteno prema mom bližnjem. Moj bližnji kojega ne podnosim i ne volim ga susresti i ne mogu podnijeti njegovu blizinu ponekad me podsjeća na zmiju iz Postanka, osobine mog bližnjeg su lukavost, prepredenost, laž, pretvaranje, glumatanje, dodvoravanje, laskanje.
Međutim, ti si u čitanju Pisma daleko od mene mudriji. Kažeš mi: Prije nego pristupiš čitanju Pisma idi izmiri se s bližnjim kojega ne podnosiš, pa onda dođi uzmi i čitaj. Poučavaš me da čitanje Pisma ne smije biti bijeg od traženja oproštenja. Učiš me da ne smijem i ne mogu zloupotrijebiti Pismo kao dokaz protiv bližnjega i tvrditi da u rukama držim dokaz Božje kazne protiv njega. Pismo je božansko svjedočanstvo ljubavi, strpljenja i pravednosti. Primjećujem kako sam često, izbjegavajući mogućnost traženja oproštenja za ono što sam učinio bližnjemu, bježao u čitanje Pisma. Uvjeravao sam sebe kako si ti na mojoj strani i kako je moj bližnji onaj koji je uvijek kriv. I kad bih naišao na odlomke u kojima tražiš da oprostim bližnjemu ili da se ponizim i tražim od njega oproštenje jer sam ga uvrijedio i povrijedio, brzo bih prelazio preko njih gotovo i ne čitajući.
Pisma sam čitao kao knjigu, ne primjećujući u njima božanski poziv na obraćenje i promjenu prema onomu koji je moj bližnji. Ako čitanjem Pisma ne spoznam da trebam bližnjemu oprostiti i s njim se izmiriti, lažac sam, u meni nema istine. Ako čitanjem Pisma zaključujem kako bližnjega imam pravo osuditi bez ikakvog dokaza njegove slabosti i grešnosti, licemjer sam, zaobilazim sebe kako bih kaznio i presudio njemu. Ponekad sam tako razumijevao Pisma. Bježao bih ogorčen i nezadovoljan u čitanje Pisma, uvjeren da su svi moji bližnji krivi i krivci, ali ne i ja. Tako sam Pismo pretvarao u puko sredstvo osude bližnjega. U Pismu nisam tražio prosvjetljenje za sebe, nisam tražio hrabrost suočiti se s zahtjevima oproštenja i kajanja, nisam tražio puteve obraćenja. Selektivno sam čitao Pisma tražeći tek i samo ona poglavlja i retke u kojima bih, dok ih čitam, upirao prstom u bližnjega i govorio: Kriv je, to je on upravo takav, njega trebaš osuditi i kazniti.
Ako si bez grijeha, prvi baci kamen na svoga bližnjega. Ja sam čak bio uvjeren da to smijem i da je to moje pravo. Koliko se god trudio i nastojao svim intelektualnim silama pronaći u Pismima opravdanje za neopozivu osudu i presudu nad bližnjim, krivo sam čitao. Pisma se ne čitaju čistom ljudskom intelektualnom silom i razumskim moćima. Pisma zahtijevaju suradnju s Duhom. U Pismima me podsjećaš koji su to plodovi Duha, od straha Božjega, preko istine, do strpljivosti, blagosti, plemenitosti i spremnosti na žrtvu. Neobično je kako mržnja i zloba protiv bližnjega čovjeku zamagli pogled na Pisma, kako ga udalje od spremnosti da ih vjerom čita i tumači. Učiš me da prije nego brzopleto osudim bližnjega trebam mu prvo prići i s njim otvoreno razgovarati. Nepatvoreno. Iskreno.
Neobičan zahtjev. Odi prvo i izmiri se s bratom, pa se onda vrati i čitaj Pisma. Zašto ne obrnuto? Zašto mi ne daš da prvo čitam Pisma, pa da se onda izmirim s bližnjim? Postoji opasnost. Čitanje Pisma mogu iskriviti moja mržnja, zloba i zavist prema bližnjemu. Moja nespremnost da se istinski pomirim i krenem ispočetka. Prema onome kako me učiš, izmirenje s bližnjim prethodi vjerničkom čitanju Pisma. Ja sam čitao Pisma, ali ne bih se izmirio s bližnjim. Nastanjivali su me mržnja, zloba, zavist protiv njega ili nje. Danima bih čitao Pisma, ali pronalazio bih samo ono što sam ja želio pronaći i razumijevao bih ga onako kako sam ga ja želio razumjeti. Ne smijem bježati od bližnjega. Prije čitanja Pisma njega ili nju moram susresti. Istinski susresti. Vjernički. Kršćanski. Zar ne da to piše u Pismima?
Prije nego prineseš dar na žrtvenik, idi izmiri se s bratom, prije nego otvoriš stranice Pisma i počneš čitati, idi i izmiri se sa svojim bližnjim, moraš se osloboditi zlobe i zavisti prema njemu. Da bi čitao Pisma, moraš se istinski izmiriti s bližnjim i tražiti oproštenje, i moraš bližnjemu oprostiti, ako te moli da mu oprostiš. I ne kažeš mi da to trebam učiniti jednom, učiš me da to trebam činiti uvijek kad god pokušam i odlučim čitati Pisma. Poučavaš me kako je Pismo bogoduho i korisno za poučavanje, ali prije tražiš da se izmirim s bratom. Od nikakvog čitanja Pisma gore je iskrivljeno čitanje koje Pisma tumači i interpretira opterećeno zlobom, zavišću, mržnjom prema bližnjemu. Kad ne bi bilo tako, ti bi rekao: Idi prvo prinesi dar na žrtvenik, pa se onda izmiri s bratom. Ipak ne. Ne kažeš: Čitaj Pisma, pa se onda izmiri s bratom. Kažeš: Idi, izmiri se s bližnjim, pa se vrati Pismima. Ako tako ne radiš, možda je bolje da ga i ne čitaš. Od nečitanja Pisma jedino je gore čitati Pisma dok mrziš, nepomiren, zavidan, prožet zlobom na svoga brata, na svoga bližnjega. U Pismima nećeš pronaći opravdanje za takav odnos prema bližnjem. Tek poticaj da ne budeš takav. Tvoje riječi: Idi, izmiri se s bratom, pa onda prinesi dar na žrtvenik. Pod uvjetom da ne prođem preko i pored njih kao da nisu zapisane u Pismima.