»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Kršćanstvo neslušanja i kršćanstvo nerazumijevanja


Određeni jezik ima svoje posebne načine izražavanja i tumačenja. Jezik određene znanosti ne može se uzeti kao sredstvo kojim bi se interpretirala neka druga znanost kao što, recimo, jezikom matematike ne može biti interpretirana povijest kao znanost. Crkva ima svoj teološki jezik kojim se ona izražava u odnosu prema svijetu, stvarnosti i društvu. Tu i tamo javlja se osjećaj udaljenosti teološkog jezika Crkve i stvarnosti koji je okružuje, kao i udaljenost teološkog jezika i čovjeka. Udaljenost teološkog jezika i stvarnosti koja ga okružuje javlja se u dvije forme pristupa teološkom jeziku.

Jedna od formi pristupa javlja se kao kršćanstvo neslušanja. Kršćanstvo neslušanja je apriorno odbijanje bilo kakvog pokušaja da se teološki jezik kao jezik Crkve pokuša razumjeti kao način interpretacije čovjeka i stvarnosti. Termini poput soteriološko, eshatološko, trojstvenost u kršćanstvu neslušanja nemaju nikakvog značenja i sadržaja i njima se ništa ne može ni definirati niti opisati. Kršćanstvo neslušanja smatra da je vrijeme isuviše jako i snažno da bi mogao postojati neki jezik koji bi se protezao kroz cijelo vrijeme i koji bi bio razumljiv i shvatljiv svim ljudima bez obzira na vrijeme i kontekst u kojem žive. Prema kršćanstvu neslušanja teološki jezik ne treba slušati i osluškivati, jer će vrijeme prije ili kasnije učiniti nerazumljivom cjelokupnu teologiju s njezinim jezičnim izrazima, nego je potrebno samo sačekati da vrijeme učini svoje. Za kršćanstvo neslušanja postoje teološki jezici koji se nikada međusobno nisu razumjeli niti međusobno komunicirali i sav teološki govor je zapravo plod neotklonivog nesporazuma između teoloških jezika koji se više uopće međusobno ne razumiju.

Nasuprot, ili bolje reći uz kršćanstvo neslušanja postoji i kršćanstvo nerazumijevanja. Kršćanstvo nerazumijevanja odnosi se na poteškoće razumijevanja teološkog jezika i njegove interpretacije vremenom u kojem se živi i jezikom koje je stvorilo vrijeme u kojem se živi. Kako interpretirati termine poput pneumatološki, otajstvenost, trinitarnost, proslavljenost, preobraženost u razdoblju novih jezika koji svojim nastankom stvaraju i vlastito vrijeme koje više kao da ne razumije jezik kojim se teologija izražava. Nije teško primijetiti jaz između teološkog jezika i, recimo, digitalnih i virtualnih jezika socijalnih mreža i virtualnih medija. Postoji li mogućnost da se nastali jaz ili nesporazum između tih jezika premosti? Promišljeno drugačije, koje značenje mogu imati teološki termini bremeniti sadržajem u razdoblju kršćanskih blogova, kratkih videa, portala s predznakom kršćanski? Kršćanstvo nerazumijevanja označava pripadnost vlastitom vremenu i svome vlastitom jeziku komunikacije i interpretacije, koja teško i sve teže razumije teološki jezik nekih prethodnih i ranijih vremena. Dok kršćanstvo neslušanja odbacuje teološke termine koje smo spomenuli, kršćanstvo nerazumijevanja ih sve teže razumije i interpretira unutar vlastitog vremena i jezika koji je nastao u tom vremenu. Je li dopušteno istaknuti problem teologije koji se ponekad manifestira u njezinoj jezičnoj i interpretativnoj nedostupnosti velikom broju kršćana i vjernika? Odnosno, kako će teološki jezik, i teologija s njim, sačuvati bogatstvo i sadržaj svog vlastitog jezika i načina izražavanja koji je nastao u nekom drugom vremenu, a koji se, recimo, u novom vremenu teško razumije i shvaća? Kršćanstvo nerazumijevanja se javlja kao pitanje kako izbjeći problem i nevolju govora u teološkim jezicima koji su nastali u svom vlastitom vremenu i kontekstu i koji međusobno teško ili nimalo ne komuniciraju.

Za kršćanstvo neslušanja rješenje je jednostavno jer je vrijeme snažnije od bilo kojeg jezika i prije ili kasnije vrijeme će svaki jezik učiniti nerazumljivim i nepotrebnim u nekom novom i drugačijem vremenu. Za kršćanstvo neslušanja ne postoji univerzalni teološki jezik Crkve, a time onda ne postoji ni teologija kao govor o Bogu, jer se teologija ne može izboriti s brzinom i snagom kojom se vrijeme mijenja. I mijenjajući se, vrijeme mijenja i čovjeka i jezik i način na koji čovjek govori i interpretira sebe, svijet i Boga.

Kršćanstvo nerazumijevanja registrira postojanje problema nadilaženja različitih vremena u kojima se teologija razvijala i jezika kojim se teologija koristila u određenom vremenu. Kako sve to povezati u jedan razumljiv i povezan teološki jezik prikladan vremenu u kojem smo danas? Kako prosječan kršćanin razumije teološki pojam poput recimo soteriološka dimenzija pashalnog misterija ili, recimo, poimanje uskrsnuća u eshatološkoj perspektivi? U teološkom jeziku ovi termini su izuzetno bogati sadržajem, ali se ipak stječe dojam kod pojedinih kršćana da ovi termini ne pripadaju njihovoj stvarnosti, vremenu i jeziku kojim razumijevaju svijet oko sebe. Možda se i ne govori previše o fenomenu raskoraka između teološkog jezika s jedne strane, i vremena u kojem kršćanin živi i jezika kojim kršćanin interpretira stvarnost u kojoj živi ovdje i sada. Ali se taj problem i raskorak osjeća. Kao da nema zadovoljavajućeg mehanizma kako bogatstvo i sadržaj teološkog jezika učiniti podudarnim sa stvarnošću u kojoj kršćanin živi?

Kršćanstvo neslušanja smatra da ne postoji adaequatio ili podudaranje teološkog jezika i stvarnosti, jer teološki jezik ne može nikada razumjeti i interpretirati stvarnost jer ga vrijeme čini starim, zastarjelim, nepotrebnim i nerazumljivim. Za kršćanstvo neslušanja vrijeme je temeljni način odnosa prema stvarnosti i nijedan jezik, pa čak ni teološki, nema snagu i plodnost da se izdigne iznad i izvan vremena i bude razumljiv svim ljudima bez obzira na vrijeme u kojem žive.

Kršćanstvo nerazumijevanja osjeća problem podudaranja teološkog jezika i stvarnosti i ne isključuje mogućnost njihovog podudaranja, tako da teološki jezik postane shvatljiv i razumljiv u vremenu i stvarnosti koja se živi u datom trenutku. Kršćanstvo nerazumijevanja primjećuje snagu i moć vremena nad jezikom, međutim ipak očekuje i nada se da je teološki jezik snažniji od vremena i sposoban je postati jezikom koji vrijeme ne može učiniti starim, zastarjelim i nerazumljivim.

Pitanje je kako teološki jezik učiniti jezikom koji je izvan vremena i razumljiv svima, jer se povremeno osjeća i primjećuje raskorak i jaz teološkog jezika i stvarnosti i vremena u kojem se živi sadašnjost, čemu povremeno svjedoče i iskustva ponekih kršćana koji ne razumiju jezik teologije ili im se čini da jezik koji slušaju i čuju ne pripada njihovom vremenu i njihovoj stvarnosti.