Utorak, 5 srpnja

Intimnost s tobom


U Pismima stoji kako nisi imao gdje nasloniti glavu. Nisi bio neugodno iznenađen kada su se učenici razbježali. Očekivao si. Računao na tu mogućnost. Naslanjanje glave na nešto, ali još više na nekoga upućuje na povjerenje. I razumijevanje. Ponekad se oko mene svi razbježe. Ostave me. Jedni se plaše da ih ne povežu sa mnom. Jedni su se potajice nadali kako ću ipak pasti. Jedni su čekali da zauzmu moje mjesto. Ponekad ni u Crkvi čovjek nema gdje nasloniti glavu. Ako je naslonim na nešto, optužen sam za ravnodušnost. Ako je pokušam nasloniti na nekoga, neću moći preživjeti kuloarske priče i tračeve o mojoj intimi. Ponekad sam oklevetan. Ponekad ogovaran. Ponekad objekt trač rubrike ili trač partije. Ponekad sam objekt zavisti. Ponekad sam omalovažavan. Ponekad ne postoji mogućnost za ono biti ostavljen na miru, makar druge puštam na miru i radim svoj posao. Kažem ponekad, jer ne znam je li oduvijek tako bilo u Crkvi i jer ima i onih koji možda imaju drugačije iskustvo.

Naslanjanje glave za mene nije puka slika fizičkog odmora. Niti je onaj govor kako nema čak ni kamena gdje bi glavu naslonio tek simboličan i figurativan. Nasloniti glavu je iskustvo povjerenja i razumijevanja. Gdje ljudi nemaju egzistencijalnih problema, drugim ljudima izmišljaju emocionalne probleme. I potreba za naslanjanjem glave na nekoga tumači se kao slabost. I grijeh. Glava se ne smije nasloniti na drugoga ili nekoga, jer to je iz nekog zasad meni nepoznatog razloga usmjereno protiv Šeste Božje zapovijedi. Iz moje potrebe da naslonim glavu na drugu osobu izvode se zaključci i sudovi o mojoj seksualnosti. I samo o njoj. Moja ljudska potreba da budem voljen i ljubljen se zanemaruje, jer su i biti voljen i biti ljubljen nekako povezani uvijek i samo s mojim tijelom.

Ako želim nasloniti glavu na drugoga, ne tražim u tom pokušaju tjelesno zadovoljstvo. Tražim emotivnu i ljudsku blizinu druge osobe. Njezinu bliskost u trenutcima kada mi se od svega odustaje i sve mi pomalo gubi smisao. Tražim njezinu nježnost, ne baš u fizičkim dodirima, kako me čuvari morala uporno optužuju da je nježnost uvijek pitanje kože i tijela, nego onu nježnost koju ti u Pismima pokazuješ prema izabranom narodu kada ga ljubiš i voliš jer mu želiš dobro. Tražim nekoga na koga ću nasloniti glavu jer mi želi dobro i ništa više i ništa drugo. Jer me želi razumjeti. Darovati mi se na način da u nju steknem povjerenje i kažem joj ono što ne mogu onim dušobrižnicima koji su uvijek za mene zabrinuti jer u meni vide samo tijelo i pretvaraju me u tijelo i ništa drugo niti vide niti žele vidjeti. A to čine i s onim na čije rame naslanjam glavu.

Zamišljam te kako u nekom trenutku umoran i pomalo zabrinut hoće li razumjeti tvoju poruku naslanjaš glavu na rame jednog od svojih učenika. Recimo, carinika Mateja. I vas dvojica tako sjedite jedan pored drugog, ti oslonjen na njega glavom o njegovo rame i pripovijedaš mu neku prispodobu, a on oslonjen na tvoje rame, ili čak tvoja prsa, sjeća se kako si ga onomad pozvao. Tek na jednom mjestu svjedočim intimnosti takve snage i intenziteta koju se oni koji svako povjerenje i razumijevanje vide kao opasnost za tijelo ne usude povrijediti svojim iskrivljenim i izvitoperenim tumačenjem. Kad u Pismima ljubljeni učenik naslanja svoju glavu na tvoja prsa. Volio bih te samo jednom fizički susresti da i ti odmoriš glavu na mom ramenu i da je odmorim cijelog sebe na tvojim prsima. Možda bi to konačno uvjerilo sve one koji su prema meni nepovjerljivi i sumnjičavi kako razumijevanje i povjerenje nisu stalna opasnost za tijelo i seksualnost.

Kad si rekao da nemaš gdje glavu nasloniti mogao si reći isto tako da bi, iako si Sin, želio da te netko od ljudi i ljubi i voli onako kako se međusobno ljube i vole oni koji jedno drugom žele dobro i koji se međusobno poštuju i imaju razumijevanja jedno za drugo. Kao da je onima koji se plaše svakog razumijevanja, povjerenja, bliskosti i nježnosti potajno drago što nisi imao gdje glavu nasloniti, jer im to služi kao argument da si i ti od samog početka bliskost s čovjekom shvaćao kao napast, kušnju i prigodu za grijeh. O ženi i njezinom statusu u tom pristupu suvišno je trošiti riječi.

Jer si živ u tabernakulu, ako ništa drugo, barem tu glavu naslonim na tebe. I tijelo. I cijelog sebe. I svoju potrebu za bliskošću i nježnošću naslanjam na tebe jer ti beskrajno vjerujem i jer sam nekako uvjeren kako me razumiješ. Vjerojatno si, ako ne jedini, onda jedan od rijetkih, koji nećeš krivo razumjeti moju glad za ljubavlju koja je daleko više od potreba tijela. Ne vjerujem u tumačenja kako si bio distanciran samo zato jer nigdje u Pismima ne piše kako si se smijao. I kako si navodno uvijek bio smrtno ozbiljan. Vjerujem da si, iako Pisma o tome ne govore, svoju glavu naslanjao na ramena mnogih koji su ti bili bliski. Kao i oni na tebe. Napose dok si bio dijete, oslanjao si se na grudi svoje majke s punim povjerenjem u njezinu nježnost i bliskost prema tebi.

Danas su stvari drugačije. Mi smo seksualizirano društvo i svijet, i svaki bliski kontakt s drugim izvor je sumnje, kamen spoticanja i možebitne sablazni. U Crkvi također. Sve nas je preplavilo tijelo i seksualnost u svojoj fizičkoj dimenziji i sve je teže, ponekad i nemoguće, naslanjati glavu na drugoga bez opasnosti od optužbi i pritužbi i sumnjičenja. Tabernakul je zasad jedino sigurno mjesto do kojega ne dopire seksualizirani svijet sa svojim obožavanjem tijela. Tko zna hoće li tako i ostati, s obzirom da su crkve, sakristije i korovi već postali objekt podozrivosti ako se unutra nalazi više od jednog čovjeka. Kao da je postalo nemoguće i za ne povjerovati kako je i danas moguće poput ljubljenog učenika nasloniti glavu na drugoga bez ikakve perfidne potrebe da ga se (zlo)upotrijebi.

Ti u tabernakulu još uvijek si sigurno utočište od svijeta, ali ponekad i od Crkve i njezinih znatiželjnih zidova koji imaju oči i uši i svakom povjerenju i razumijevanju pristupaju pomalo rezervirano i s otklonom. Nasloniti glavu na drugoga pomalo postaje nekakav magnum crimen, neka vrsta novog istočnog grijeha, pa je odatle sve postalo ponekad strogo formalno, neosobno, skoro bih rekao pa neljudsko. Za razliku od tebe, ja imam gdje nasloniti glavu. Imam tebe u tabernakulu. I sve dok imam tebe ne plašim se da neće biti nikoga tko će me razumjeti i u koga ću imati povjerenja. Beskrajno ti vjerujem jer sam uvjeren da se nisi stidio nasloniti glavu na nekoga u svojoj blizini kad bi se umorio od svog poslanja.

Navikli smo uvijek govoriti kako ti ljubiš, ali ja ponekad volim razmišljati da si i ti želio biti ljubljen kao i bilo tko od nas, jer si bio i čovjek, inače ne bi rekao da Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu, dok svi drugi, pa čak i zvijeri imaju gdje glavu nasloniti. Volim nasloniti glavu na tebe. Cijelo svoje biće na tvoju božansku prisutnost. Priznati tebi kako sam i ja gladan ljubavi i kako žudim da me netko ljubi. Sve dok se nisam pred tobom oslobodio stida i srama govoriti o koliko sam strastveno gladan ljubavi, znalo mi je biti neugodno i nelagodno. Kao da griješim protiv ljubavi jer tebi ispovijedam u intimi svog srca koliko mi ljubav nedostaje. Sve dok nisam naučio da ja za tebe nisam samo tijelo i nisam za tebe samo moja seksualnost i da osim Šeste zapovijedi postoji još devet drugih, otkrio sam s koliko slobode mogu sebe pred tobom razotkriti. Od tog trenutka više se ne bojim. Sad znam. I vjerujem. Ja ću uvijek imati gdje nasloniti glavu. I svoje tijelo. I svoju seksualnost. Ali i cijelog sebe, cijelu svoju osobu. Na tebe koji me bez ikakvog lažnog morala i dvolične etike učiš, poučavaš i upozoravaš. Nasloni glavu na moja prsa i zapamti: tvoje tijelo hram je Duha Svetoga.