Isus u Hramu

Na spomendan sv. Ivana Nepomuka, 16. svibnja 2025., župnoj zajednici u Neumu predstavljena je slikovnica Isus u Hramu. Pripovijest o Malom Isusu i svetosti obitelji, djelo Nikoline Lovrić. Najprije je sa župnikom mr. don Mladenom Šutalom biskup u miru Ratko Perić predvodio Euharistijsko slavlje vjernicima koji su ispunili crkvu Gospe od zdravlja, potom je mr. Ivana Granić Galić, specijalist kliničke psihologije, predstavila Slikovnicu, a biskup je pročitao ovaj tekst:

Isus u Hramu

Večeras nas je objedinio dječak Isus u Hramu, slikovnica Nikoline Lovrić, župljanke ove zajednice, magistre novinarstva. Ona se već okušala u ilustracijama 2018. godine priredivši u Ljubuškom Izložbu slika nekih javnih likova, pa i u karikiranu obliku. U svome oglasu te Izložbe kaže da prezentira 30-ak slika takvih osoba, a da ih ima još tri puta više u pologu.

A – kako se iz ilustracija i pjesmica vidi – za takav umjetnički dar nisu karikature koje druge nasmijavaju. Zato se ove 2025. godine, Jubilarne, nakon sedam godina, Nikolina opredijelila za religioznu slikovnicu, i to evanđeoske potke, usredotočena na hodočasnika Isusa u Hramu (Lk 2,41-52). Možda na to bijaše potaknuta i zovom iz obiteljskoga gnijezda trojice svojih ptića koje je na svijet dala sa svojim mužem Mariom. 

Interes djece. Djeca danas rado vrte mobitele i traže sličice koje ih vode u razne vratolomije i džungle u kojima se lakše izgubiti nego snaći. Te ikone ne potiču djecu na razmišljanje nego na što razgranatije maštanje: da ne razlikuju istinu od laži, dobrotu od zloće, ljepotu od ružnoće, nebo od zemlje, ni muško od ženska. Djeca se obično poistovjećuju s junacima, supermanima. Imitiraju ih.

– Dao Bog da se dječaci i djevojčice, listajući ovu Slikovnicu, ne samo Isusom  oduševljavaju nego ga i životno slijede.

Ljudska osjetila. Bog nam je dao pet tjelesnih osjetila preko kojih slike vanjske stvarnosti ulaze u našu dušu. Ta su osjetila: vid i opip, okus, sluh i njuh. Kažu psiholozi da samo kroz očinji vid ulazi oko 90 % vanjskoga materijala: živim gledanjem prirode i društva, preko slika na mobitelu, na kompjutoru, na televizoru. Što nije u oku, nije ni u srcu. Kada nešto vidiš, to te podsjeti da i uradiš. Očinji je vid najdragocjenije osjetilo. Čovjek bi se radije odrekao bilo kojega drugog osjetila negoli svojih očiju.

Nikolina se odrekla karikature, a prihvatila se ozbiljne teme, biblijske, da djeci dočara i predstavi ne supermana, nego Maloga Isusa, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, Sina Božjega, ali i sina Marijina, a ne i sina Josipova. To što Nikolinin Mali Isus zove sv. Josipa „tatom“, to je obiteljski dječji govor, koji nalazimo i u Novom Zavjetu kada nam evanđelist Luka prenosi: „Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori“ (Lk 2,33). I ona druga, unesena u Slikovnicu (str. 24):

Gle, otac Tvoj i ja žalosni Te tražismo,
hvala Bogu da Te ovdje nađosmo… 

U centru je Slikovnice Isus, dječak od 12 godina. Da je išao u školu, bio bi tada u 5. razredu osmogodišnje. Pošao je dakle s Marijom i Josipom u Hram, 120 km od Nazareta do Jeruzalema, kao od Neuma do Splita ili, da ostanemo u BiH, od Neuma do Jablanice.

Kakve su slike? – Vjerujemo da će se mnogima svidjeti: Gospa je redovito nasmijana, osim kada je izgubila Maloga pa nije znala kuda će. Josip je također raspoložen, unosi život u obitelj. Pravi kućni domaćin. A kada je Isusa izgubio, dao se u potragu punom očevom odgovornošću.

Slikovnica sadržava 20 slika s 21 popratnim pjesmuljkom za djecu. Na 16 slika nalazimo Gospu u bijelo-žutoj haljini s plavim šalom ili velom. Na 15 slika dječaka Isusa u plavkastoj haljinici. Na 14 slika sv. Josipa više u radnom negoli u paradnom odijelu. Na 3 slike više hodočasnika na putu i više učitelja u Hramu. A na čak 5 slika vidi se mali i mirni magarčić ili mágo, kako ga od milja zove Nikolinin dječak Isus.

Pođimo od Maloga Isusa: Na prvoj slici Isus se igra s magarčićem, a na posljednjoj vodi ga za oglav iz Jeruzalema kući (str. 7 i 26).

Tri slike radne atmosfere u Nazaretu: jedna, Josip blanja; druga, Mali daje Mami stručak cvijeća, sve troje su za obiteljskim stolom (str. 8-9); treća, Isus pomaže Josipu u radionici (str. 12).

Dvije daljnje slike: Maloga Mama poučava čitanju Biblije (str. 10-11). Nailaze na psalam 122:

Obradovah se kad mi rekoše:
„Hajdemo u Dom Gospodnji“. 

Nasmijanost, radost, iščekivanje.

Četiri slike prikazuju sámo hodočašće (str. 13-16), dolazak u Hram, gdje:  

Marija i Josip ponizno gledaše,
to sretno Dijete Bogu predaše. 

Pet je slika koje prikazuju kako Marija i Josip izgubiše Maloga, a to primijetiše tek nakon dan hoda, tj. Marija bijaše uvjerena da je dječak kod Josipa a Josip – da je kod Marije. Umalo se neiznesvijestiše: zamišljeni, tužni, uzalud Josip gleda s rukom iznad obrva ne bi li ga ugledao. Vraćaju se u Jeruzalem. Kao da se i mirni mágo čudi zašto se ponovo vraćaju. Ali vidi i on da nema dječaka Isusa (str. 20):

Tužno zabrinuti, umorni od hoda,
tata Josip mami Mariji doda:
„Ajmo se još jednom vratiti do Hrama,
možda ga sad nađemo tužna i sama“.

Odnosno (str. 21.):

zadnja im je nada ovo mjesto bilo,
samo su htjeli Sina u krilo.

Prekrasne četiri slike koje predstavljaju nalazak Isusa u Hramu – zagrljaj i radost: jedna je slika začuđenja Maloga Isusa; ugledavši Mamu i sv. Josipa, skoči između učitelja, raširi ruke –  ta je slika i na naslovnoj stranici! Zatim Isus podiže ruke u vis, oči se zacakliše, lice zasja, usne se otvoriše, kosa se zaleluja, dade slavu Ocu (str. 23):

Ali kad ugleda tatu i Mamu,
poleti u zagrljaj, osvijetli im tamu;
zagrljaj puno toga riješi,
zabrinuta srca On uvjerljivo tješi.

I ona glasovita (str. 25):

Zašto ste me tražili?
Zar ne znate da mi je biti
u Domu Oca svoga? 

Roditelji se Malomu približiše te ga poljubiše (str. 25):

Marija i Josip ne razumješe
riječi sina svoga,
al privinuše ga uza se,
jer ne vidješe ništa važnije od toga. 

On se, doduše, izgubio u očima majke Marije i Josipa, ali nije u očima Oca svoga na nebesima.

Koliko vrijedi ova Slikovnica? Da ne vrijedi, ne bi Ivana Granić Galić, specijalist kliničke psihologije, napisala pohvalnu recenziju (str. 27) niti bi večeras došla iz Mostara da počasti Gospu od zdravlja i predstavi ovo umjetničko djelo. Ona kaže da ova Slikovnica nosi u sebi „rijetku vrstu topline koja grije i dijete i odrasloga“. Dječak je Isus radostan, znatiželjan, zaigran da se s njime djeca današnjice „lako poistovjete“. Da budu na njegovu sliku i priliku. Majci Mariji dogodi se da izgubi dijete, slika suvremenih majki koje ne žele da se djeca izgube preplavljena „modernim digitalnim distrakcijama“ ili rastresenostima. – E to je to! Sv. Josip nije u sjeni nego stup obitelji. Slikovnica je, veli magistra Ivana, više od obične priče, ona je poziv za očuvanje „tradicionalnih vrijednosti“: obitelji, vjere, odgoja.

Kakve su pjesmice? Sve su rimovane. Djeca ih mogu zapamtiti. Čak i deklamirati i pjevati. Na primjer (str. 19):

U strahu smrtnom, brizi,
ni shvatili nisu kako vrijeme klizi.
U potrazi udaljili se dan hoda,
tuga im bila i hrana i voda.

Što bi bilo poželjno u Slikovnici? Prvo, auktorica je mogla izraditi barem jednu sliku kako dječak Isus jaše na magaretu. Ako je jahao prigodom svečana ulaza u Jeruzalem, sigurno je jahao i kao dječak na hodočašću u Jeruzalem i na povratku iz Jeruzalema.

– Ali bit će valjda još koje izdanje Slikovnice. Ili se Nikolina priprema da obradi Isusov Veliki tjedan od Cvjetnice do Uskrsa?

Drugo, Nikolina je mogla naslikati suze kako teku Gospi niz obraze kada je ugledala i zagrlila dječaka Isusa (str. 24-25). A nemoj mi reći da nije bilo suza. Ili misliš da ih je u tri dana isplakala?

Što je pohvalno? Prvo, da se Nikolina odlučila na prikaz dječaka Isusa i Njegova prvog hodočašća u Jeruzalem s Josipom i majkom Marijom. Mi smo u Jubilarnoj godini, Godini hodočašća i nade. Evo hodočašća, evo Jubilarne godine, evo Nade naše – Isusa. Samo što nije rečeno: Jubilajte, našli smo Isusa!

Drugo, pohvalno je da se sa Slikovnice poručuje da se djeca odgajaju s oba roditelja, ocem i majkom, da se privikavaju radu i pomaganju u kući, da je blagovanje zajednički čin obitelji, gdje se Boga slavi i roditeljima zahvaljuje.

Treće, pohvalno je što se u svoj obiteljskoj nevolji dječak Isus ipak nije izgubio jer bijaše u kući Oca svojega. Izgubiše se Marija i Josip. Oni moradoše tražiti Isusa, jer „ne razumješe riječi sina svoga“: tražiti molitvom, duhovnim vježbama, postom, podnoseći životne nevolje, izvršujući Božju volju, a ne svoju.

Četvrto, pohvalno je konačno da Isus u Hramu poučava učitelje (str. 22):

Nadahnut Riječi, On učene uči,
dobro od zla, on njima razluči! 

Mi smo samo učenici i maloga i velikoga Isusa. I prijatelji Njegovi.

Ne preostaje drugo nego čestitati: auktorici na vrijednu radu u riječi i slici;  tiskari Suton sa Širokoga Brijega na bojama, papiru Slikovnice, koja je tako umotana i izglancana da je ni najudarljivije dijete ne može raskinuti.  

Konačno, kada pođeš na ručak kojemu prvopričesniku pa i krizmaniku, učinit ćeš dobro djelo ako mu daruješ ovu Slikovnicu iz koje može puno toga naučiti, a ne skutera s kojega može lako vrat slomiti.

Sve vas pratio Mali Isus velikim blagoslovom svojim!