Jednaka prava

Žena je prva prevarila muškarca u raju zemaljskom. To je muškarac i priznao: „Žena, koju si mi dao, dala mi je od stabla i pojeo sam“ (Postanak 3, 12). Povijest, pak, pokazuje da se muškarac više puta osvetio ženi za tu prijevaru. Naše nam doba pruža jasan primjer. Muškarac je namamio ženu na jabuku, kojoj je dao ime „jednakopravnost“. Žena je poslušala. Ušla je u život. Ostavlja domaće ognjište, natječe se s muškarcem, bavi se muškim poslovima.

Nije to dosta. Muškarac osjeća da je ženu dobro prevario. On već počinje javno govoriti da ima prava koje žene nemaju. Mislim u prvom redu na bračni život. Ima muževa, koji u ime kavalirske pažljivosti lijepo pozdrave ljepotice ili prijateljice na putu, možda im i poljube ruku, kao da im je posvećena. Ali, ako njihove žene lijepo pozdrave muškarca, oni to zovu namještenim, proračunatim ulagivanjem ili izazivanjem. Nađe se po koji muž koji u ime karaktera i bračne vjernosti uvijek pita ženu gdje je bila. Ali, ako to isto pita njega njegova žena, on to zove cjepidlačenjem ili ljubomorom, kojoj se mora oduprijeti. U jednu riječ: muž misli da može pogaziti zadanu riječ vjernosti i jedinstva time da se pozove na neka tobožnja prava i kaže: „Ja sam muškarac“. Pa i prije sklapanja ženidbe mladići znaju upotrebljavati tako nametljive, lažljive, ohole metode, da unište ženski ponos i čast, a sve to pozivom na neka „muška prava“.

Crkva to ne odobrava

Katolička je nauka jasna i odlučna. Muž i žena imaju posve ista prava u odnosu na sve što se bitno odnosi na brak i na bračne dužnosti i prava. U tome nema iznimke ni popuštanja.

(Kanon 1111.: „Oba supružnika od samoga početka ženidbe imaju jednako pravo i dužnost u pogledu čina vlastitih bračnomu životu.“)

Kada je pitanje rađanja djece, vjernosti, jedinstva, bračne ljubavi, poštenja, osobna dostojanstva, poštovanja ljudskih prava ne smije biti nikakve razlike između muža i žene, jer su jedno i drugo jednako odgovorni pred sudištem savjesti, odnosno pred Bogom.

Ovo odlučno zastupanje prave jednakosti između muža i žene sa strane katoličke vjere raskrinkava hvalisanje moderna čovjeka, koji u mnogočemu optužuje „mračni srednji vijek“. Neka moderni čovjek rastvori zastor koji mu priječi da pravilno upozna srednji vijek, pa će u mnogočemu promijeniti svoje mišljenje. Taj srednji vijek zna za viteštvo. Svaki se, naime, vitez morao zakleti da će svojim životom braniti čast žene. U tom je vijeku niknulo trubadurstvo koje je pjesnički uzveličavalo ženu kao anđela. Taj nam je vijek ostavio mnoge svijetle ženske likove koje su znanjem i snagom duha nadvisile sve primjere ženskih veličina. Tu imamo osobito sv. Katarinu iz Sijene koja je spasila Italiju od građanskoga rata te uspjela osloboditi Svetu Stolicu od Avinjonskoga sužanjstva.

Zašto Crkva brani jednakost?

Ona najprije gleda na izvornu nauku. U raju zemaljskom Bog traži prvomu čovjeku slično biće, koje će mu nerazdruživo stati uz bok sve do smrti. Nijedno biće nije moglo pružiti tu uslugu. Zato Bog stvara kost od kosti, meso od mesa, dio iste naravi, slično biće iste ljudske naravi.

Očito je, dakle, da muž i žena imaju istu ljudsku narav, od istoga su podrijetla, usmjereni su prema istoj posljednjoj svrsi života, posjeduju istu neumrlu dušu, odgovarat će pred istim vječnim Sudcem, raspolažu istim sredstvima spasenja. Muž mora smatrati ženu kao dio duha Božjega (Malahija 2, 15), kao baštinicu milosti, sudionicu u Božjoj naravi.

Služba im je doista različita: žena je majka, muž je otac, ali za porod djece obje su službe jednako potrebne. Zovu se supruzi, jer su upregnuti u ista kola rađanja i odgajanja djece, u čuvanju obitelji, da zajednički vuku slatke plodove svoje ljubavi.

A raznolikost?

Zastupamo spomenutu jednakost, iako isto tako ističemo da je Adam stvoren prije Eve, a ne obratno (Prva Timoteju 2, 13; Prva Korinćanima 11, 8 i 12). Mužu, dakle, pripada neko prvenstvo.

On je u upravi glava obitelji. Tijelo s dvije glave ne može opstojati. Recimo da je muž pamet, glava, ali nadodajmo odmah da je žena srce, a potrebni su glava i srce, pamet i osjećaj, jer bez jednoga kao i bez drugoga čovjek je nepotpun. Najbolje je nastojati oko toga da muž bude topla pamet, a žena pametno srce. Pamet i srce imaju jednaka prava, ali pod uvjetom da pamet prednjači, a onda je posve slobodno slijediti srce, jer srce bez pameti vodi u provaliju.

Sv. Pavao nalaže muževima: „Ljubite svoje žene“, a ženama: „Slušajte svoje muževe“. Nije li to nejednakost? Zar muž ima [pravo i obvezu] samo ljubiti, a ne slušati, a žena slušati, a ne ljubiti? Nipošto, to bi bilo nakazno izvrtanje pravoga smisla Svetoga Pisma. Upravo ljubav, kojom muž mora voditi svoju obitelj i njom upravljati, čini, da njegove naredbe u obitelji budu slatke i lake, jer u ljubavi se neopazice zapovijeda i rado pokorava. Muž naređuje i vodi u duhu Božjemu, a žena slijedi u istom duhu, iz ljubavi, a na zajedničko dobro obitelji.

Što treba činiti?

Neka se žena tužila na svoga muža, da je naprasit, silovit, bezobziran. Ispovjednik je zapita: „Je li vaš muž bio koji put bolestan?“ – „Nije“, odgovori žena. – „Ne daj, Bože, da ga snađe teža bolest, da uzmora duže ležati, vjerojatno bi osjetio svoju jednakopravnost u bolesti“. – To se i dogodilo. Poslije nekoliko mjeseci dođe žena i kaže: „Velečasni, pogodili ste. Teška je bolest moga muža pretvorila u dijete.“ Kada muž osjeti svoju bijedu, onda nema volje pozivati se na svoja prava, jer zna da je potreban ženine pomoći.

Žena će uvijek ostati različita od muža. Po naravi joj pripada nježnost, osjećajnost, skromnost, a mužu snaga, odlučnost, stvaralaštvo. Potrebno je čuvati jednakopravnost u međusobnoj podređenosti. Pogledajte dva oka u glavi: jedno je na jednoj strani, drugo na drugoj. Jednakopravna su, a različita. Jedno i drugo radi, ali zajedno gledaju. Ako jedno oboli, i drugo pati. Budite, dakle, kao dva oka u jednoj glavi: različiti, ali jednakopravni. Ljubite se kao dva oka u glavi, onda između vas ne će nikada nastati pitanje, ima li muž prava, koja žena nema. Čuvajte jedno drugo kao što čuvate oko u glavi. Uvjeren sam da će na taj način vaš brak biti izvorom blagoslova i sreće. I neka vam bude!

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Mladencima, II. izdanje, Split, 1961., str. 45–47.