Kamo ideš?
Na današnji dan 2013. ušli smo u Europsku uniju. Htjeli ili ne htjeli (rezultati referenduma kažu da smo htjeli!) i eto nas u Europi. Kao da i prije nismo bili u toj istoj Europi…
Pa ipak, na današnji dan, a ponekad i iz čista mira, nedostaju mi carinici i policajci na graničnom prijelazu. Zvuči ludo, zar ne?
Na kraju nastavne godine, kada su svjedodžbe u osnovnoj školi podijeljene, a osmi razred sretno upisao srednju školu, polako nastupa godišnji odmor i za učiteljice, razrednice, vjeroučiteljice. I za mene.
Dok još u mislima vrtim neki stresni događaj od prije nekoliko dana, putne torbe su u automobilu, a ja čekam na graničnom prijelazu za ulazak u ‘tu Europu’. Klasična pitanja, klasični odgovori. Uvijek je tako na carini. Carinik uvijek pita imam li što prijaviti, a ja uvijek odgovaram da nemam. I tako je bilo svake godine.
Te godine mađarski carinik, valjda još mlad i neiskusan, nenavikao na točno određena pitanja i točno određene odgovore, postavlja novo pitanje: „Kamo ideš?“ Gotovo ošamućena toplinom asfalta i stresnim danima u školi, upitan pogled mi se našao na licu. On ponovno pita: „Kamo ideš?“ Zbunjeno odgovaram nazivom prvog grada koji se nalazi unutar Mađarske. Vraća mi putovnicu, jednako bezlična lica, otvara rampu i ja odlazim.
Međutim pitanje „Kamo ideš?“ odzvanjalo je mojim ušima i mojim mislima tijekom cijelog tog godišnjeg odmora. Kamo idem? Idem li na godišnji odmor? Idem li u Wadowice, vidjeti gdje se to rodio još mlađahan Ivan Pavao II.? Idem li istraživati svijet? Idem li daleko od škole, programa, planova, papirologije? Idem li od učenika koje ostavljam roditeljima preko ljeta? Kamo idem? Idem li prema starosti? Umiranju? Bolesti? Nemoći? Smrti? Idem li prema vječnosti? Idem li prema potpunom ostvarenju Kraljevstva Božjega? Kamo idem?
Već neko vrijeme prelazim granicu između zemalja, a da najčešće nitko ništa ne pita, ovlaš baci carinik pogled na osobnu iskaznicu i zaželi sretan put. A meni nedostaje onaj mađarski carinik i ono pitanje: „Kamo ideš?“
I tako, svaki puta, bez obzira na Europsku uniju, bez obzira na carinske i bescarisnke zone, bez obzira na rezultate referenduma i obećanje potoka meda i mlijeka kada uđemo u Europsku uniju, redovito si postavljam pitanje: Kamo ideš?
Iako mi dok prelazim granice naše Domovine više nema tko postaviti to pitanje, u ovo vrijeme postavljam si ga sama. Kamo ideš?
Pa eto, postavljam ga i pred vas dok krećete na putovanja ovih dana preko granice ili ostajete unutar granica naše Domovine: „Kamo ideš?“