Dva ptića
Crvenrepka je već othranila dva ili tri svoja ptića prije mjesec ili dva dana. Ovih dana se opet iz tog istog gnijezda začuo veseli cvrkut malih ptića. Osmijeh svih nas, odraslih ljudi, koji smo čuli taj piskutavi i uporan cvrkut dao je naslutiti – bit će još malih ptića.
Svjesna kako je Gospodin sve savršeno stvorio, nisam obraćala na njih pozornost. Cvrkuću, živi su. Majka crvenrepka uporno leti oko gnijezda i očito prehranjuje svoje mališane. U dvorištu se u hladovini oraha odmara susjedova mačka. Ljeto je. Vruć zrak, ali lagani lahor donosi tako potrebno osvježenje i ljudima, a vjerujem i pticama.
Uobičajeni cvrkut danas je poremetio žustri, isprekidani, nervozni i uspaničeni cvrkut. Jednako uspaničeno je i mama crvenrepka letjela oko gnijezda, odlazila i dolazila. Malo bolje pogledah, kad ono jedan mali ptić je ispao iz gnijezda. Nedaleko mačke. Sva sreća pa se ova mačka hrani kupovnom hranom a i vruće je, pa nije odviše obraćala pažnju na nesretnog ptića koji je instinktivno osjetio nesigurnost i opasnost po vlastiti život. Podigla sam ptića na sigurnu udaljenost od mačke i ponadala se da će nekom ptičjom mudrošću sve krenuti na dobro. Ali…, nekoliko sati kasnije ispao je i drugi ptić. Sad imam dva nevoljnika izvan sigurnosti gnijezda i brižnu mamu koja očajnički komunicira s njima i oni s njom. Ostavila sam im malo vode i maknula se iz njihovog svijeta.
Koliko puta smo se i sami našli u istoj situaciji. Požurili ptići u svijet. Još nisu ni operjali kako treba, ali ‘mi znamo što hoćemo’, ‘cijeli svijet čeka na nas’, ‘ vi starci baš ne razumijete nas mlade’ i dobrovoljno srljamo ispadati iz gnijezda potpuno nesvjesni svijeta oko nas. I onda kada nas uhvati panika, onda bismo se tako rado vratili u sigurnost gnijezda gdje je uvijek po maminom i tatinom, ali smo na sigurnom. Koliko puta smo vidjeli roditelje koji panično pokušavaju spasiti svoje dijete iz lošeg društva, iz noćnog policijskog pritvora, koji mole za oproštenje susjede zbog buke koje njihovo pubertetsko dijete izvodi sa svojim društvom, koliko puta smo čuli roditelje koji čekaju da se dijete vrati kući ujutro ili pred jutro pa tek onda kada uđe tiho u stan misleći da ga nitko nije čuo, tek onda i roditelji mirno zaspu.
Pa ipak, moramo naučiti letjeti. Letjeti i živjeti poput odraslih ljudi. Odgovornih i poštenih. Kako naučiti ako nikad nismo ispali iz gnijezda? Kako osjetiti vjetar u krilima ako ih nismo stigli razviti i osjetiti snagu u njima? Koliko straha u očima roditelja kada puštaju svoje dijete na odlazak u drugi grad na studij, a koliko uzbuđenja u mladom srcu koje se veseli životu izvan maminog i tatinog gnijezda. Koga nazvati kada se svijet pokaže u svoj svojoj okrutnosti? Kome viknuti i tko će nas čuti u vrevi velikog grada i užurbanih ljudi?
Kako je život veličanstven! Stvoren tako savršeno! Ovih dana stižu rezultati državne mature. Uzbuđenja obilje! Miješaju se i radost i ponos, strah i neizvjesnost. Pilići napuštaju svoje sigurne zone i spremaju se za studij u dalekom gradu, spremaju se za novi početak, daleko od mame i tate. Pa, ipak, kad god ih uhvati panika pred opasnosti, broj mobitela mame i tate je na brzom biranju.
Otjerala sam mačku iz hladovine, ptićima dodala vode i nadam se da će brzo naučiti letjeti. Prije nego izmore vlastitu majku i prije nego se mačka vrati na večernje odmaranje. Za svaki slučaj, zamolila sam susjedu neka zadrži noćas mačku u svom prostoru. To je moj vremenski dar ptićima. Letite, letite, vježbajte, budite uporni i odletite tamo kamo vas život nosi.
