Smrt


U Pismu stoji redak: A ono što sam pripravio, čije će biti? Kome će pripasti moj trud, moj novac, moje nekretnine? Postoji nepravda, zar ne? Nepravda koja se javlja kao oduzimanje svega u trenutku kad sam stao na svoje noge. Nepravda koja je trajala i trajala još od vremena kad sam mogao spoznati kako postojim kao čovjek. Nepravda loših obiteljskih odnosa i nesređene obitelji. Nepravda neimaštine za koju nisam bio kriv. Nepravda otetih prilika koje sam trebao dobiti, ali nisam. Kad ne računam na svoju smrt, moj se život čini kao jedna neprekidna rijeka nepravdi. Nepravda rata koji mi je oduzeo djetinjstvo. Nepravda gledanja mrtvih i ranjenih zbog kojih se još uvijek noću budim uplašen. I kad sam preživio sve i uspio se malčice uspraviti ponovno neka nova i nepredviđena tragedija koju mogu sagledati tek kao nepravdu prema meni.

Moja smrt jednog dana bit će nepravda prema meni jer ja neću uspjeti dobiti od života ono što mi život treba vratiti kao odštetu za nepravdu. I kad o tome razmišljam kao da su bolno istinite riječi Pisma kako je sve u životu ispraznost i kako je isprazno truditi se i mučiti kako bi netko drugi uživao u mom trudu oko kojega se on sam nije morao ni najmanje namučiti. Tu negdje u ovom dubokom osjećaju nepravde koju osjećam da mi je život nanio, od vremena do vremena na površinu ispliva pitanje o tebi.

Ima jedna slikovita prispodoba u kojoj pripovijedaš o odnosu između mene i nepravdi života prema meni. Onaj koji je sagradio žitnice i ambare i od kojega će se njegova duša već danas zaiskati. Zašto si ga nazvao bezumnikom? Ne mislim kako je bio bezuman. Nije uništio višak koji je stekao, nego ga je mudro rasporedio za buduće godine i desetljeća. Kao što sam ja učinio sa svojom štednjom i nekretninama. Ne znam što me u starosti može dočekati, treba biti spreman na sve.

Samo nagađam u čemu bi mogla biti njegova bezumnost. U odsutnosti mišljenja na osobnu smrt. Tu i tamo sam naučio da neki ljudi koji ne misle na svoju osobnu smrt kada postane za njih neminovna i neizbježna razviju duboku ogorčenost. Život promatraju kao nepodnošljivu nepravdu, makar su uspjeli do pred smrt ostvariti najveći dio onoga što su zamislili. I sad kad bi trebali dobiti priliku da jedu, piju i uživaju, ti im kroz neizlječivu bolest navješćuješ kako će se ne možda večeras, ali uskoro njihova duša od njih zaiskati. Postanu odjednom mračni. I sebični. Ništa nikome ne žele dati i ostaviti. Grčevito se bore s mislima kako je njihova bliska smrt samo ružan san iz kojega će se probuditi. Sve je to samo noćna mora.

Nije bezumnost u planiranju života. Nema bezumnosti u organiziranju života. Prije će biti kako ima bezumnosti u iluziji kako će mi plan i organizacija života priskočiti u pomoć protiv smrti. Međutim, oni to neće moći. Zato su ambari i žitnice iz Evanđelja koje čovjek gradi istovremeno i znak mudrosti i znak bezumlja, kao da će se onaj moći sakriti u neku od svojih žitnica kada mu smrt pokuca na vrata. Sve njegove bezumlje stane u jednu vrlo jednostavnu misao: žitnice i ambari ne nude i ne daju vječnost kao što to meni neće dati niti moj novac niti moje nekretnine.

 U trenutku sudara s neizlječivom bolešću za koju ne postoji lijek podići svu ušteđevinu neće me izliječiti, može mi pomoći ublažiti fizičku bol. I moje nekretnine, kada ih sve rasprodam, ili im se samo divim koliko ih imam, neće produžiti moj život niti za jedan pedalj. Bezumnik nije uvijek samo onaj koji ne računa na Boga u svom životu, bezumnik je i onaj koji ne računa na svoju smrt.

 I tu negdje između planiranja i organiziranja života i moje smrti, koja se može dogoditi uvijek i u svakom trenutku, leži strašna napetost i ponekad nepodnošljiva nelagoda odnosa između tebe i mene. Ja planiram i organiziram, a ti me nazivaš bezumnikom. Zoveš li me tako iz zlobe ili zapravo od milja, je li moguće da vičeš na mene bezumniče iz ljubavi kao što majka viče na sina ili kćer koji su krenuli putem samouništenja? Ako me i zoveš bezumnikom, uvjeren sam kako to činiš iz ljubavi. Govoriš mi kako odobravaš i ohrabruješ moje planiranje života, ali ne odobravaš moju ideju i pomisao kako se mogu od smrti sakriti u svojim žitnicama i ambarima, jer ništa od posjedovanja ne daje mi vječnost. Može me na nju uputiti, može me i od nje udaljiti. Kao što me posjedovanje može na neko vrijeme udaljiti daleko od pomisli na moju smrt. To je moja bezumnost. Graditi ambare i žitnice i vjerovati kako ću se u njih moći skriti od smrti.

Bezumlje koje me obuzima nije divljaštvo. Nije bezumlje u kojem bih izgubio razum. I kad me nazivaš bezumnikom mislim da time ne ciljaš na moje intelektualne sposobnosti, dapače moje sposobnosti su najjače kad gradim ambare i žitnice kako bih što efektivnije i uspješnije organizirao svoj život i osigurao svoju budućnost. Ja sam za tebe bezumnik jer zaboravljam na svoju smrt. Izgleda da svaki čovjek koji zaboravlja na svoju smrt za tebe biva bezumnikom. To je vjerojatno neka posebna vrsta bezumnika. Netko tko ambarima i žitnicama, ili novcem, štednjom i nekretninama pokušava sebe oteti od smrti, ili uspijeva biti toliko samouvjeren da kaže za sebe to što svi umiru, ne znači kako ću i ja umrijeti.

Kako kaže Pismo, bezuman čovjek ne spoznaje tu veliku napetost između planiranja života i smrti života. Iako je skoro pa neprihvatljivo planiranje i smrt kroz moj život idu zajedno, skoro ruku pod ruku i to čine nerijetko meni iza leđa, o čemu svjedoče iznenadne i nagle smrti ljudi koje sam do jučer poznavao. Planiranje života i njegova smrt kao da mi uvijek rade iza leđa, makar se ja s planiranjem redovito susrećem i s planiranjem komuniciram i imam velike i dugoročne zamisli.

Računam na svoju smrt koliko mogu, svjestan da ono što sam stekao i imam u nekom trenutku neće više biti moje i ja neću moći na to polagati nikakva prava. Ako čak i budem polagao nekakva prava, uvijek će se naći oni, kao što uvijek tako biva, koji će i nakon moje smrti osporavati ono što im s one strane poručujem, ovaj put samo u nekoj oporuci ili pismu.

Nadam se da u tvojim očima nisam bezumnik. Kao razlog zašto to mislim mogu ti spomenuti jedan maleni osjećaj zahvalnosti koji se stidljivo u meni ponekad javi kao nejaki plamen vatre koji se može svakog trenutka ugasiti. Jedna nejaka misao o tome kako sam ti donekle zahvalan za neuspjehe, patnju i tragičnost života koji živim. Nekako je veliko i neponovljivo biti rođen i živjeti. To me ne sprječava da planiram i organiziram život, da gradim sebi ambare i žitnice, kako bih bio siguran u starosti da ću nešto imati.

Ipak, već neko vrijeme kada liježem u krevet više ne govorim sebi: A sad dušo moja jedi, pij i uživaj. Više ne. Sve češće, i valjda to dolazi svakom od nas s nekakvim godinama i iskustvom, stidljivo jer ne znam smijem li nakon toliko vremena uopće to i izgovoriti, kažem ti hvala jer ja ne znam kakav je dogovor između mog životnog plana i moje smrti, jer oni se stalno nešto došaptavaju meni iza leđa, koliko god se ja trudio sakriti i dok me ne vide naćuliti uši da ih čujem što o meni govore, ali nikako ih ne uspijevam uhvatiti nasamo u razgovoru.

Čim me spaze, smrt iščezne, a životni plan se široko osmjehne i kaže mi: Što smo danas planirali i što ćemo danas raditi? Kao da prije nekoliko trenutaka nije razgovarao s mojom smrću kao što razgovara sa mnom svaki dan. Nadam se da nisam bezumnik pred tobom i u tvojim očima, jer počinjem polako, planirajući i dalje kao da ništa ne primjećujem, misliti i na svoju smrt i, iako još uvijek rijetko umjesto retka iz Pisma onog bezumnika, izgovorim riječi, nadam se, manje bezumnog čovjeka: Hvala ti.