Subota, 4 prosinca

Kreativni pastoral ili egzibicionizam?


Ovih dana nemogućnosti okupljanja zajednice vjernika i slavljenja svetih sakramenata moglo se vidjeti više kreativnih inicijativa u različitim sredinama. Mnogi župnici su pokušavali na različite načine doprijeti do svojih vjernika i s njima održavati kontakt. Htjeli su im se pokazati živi i djelatni na različite načine, te pokazati svoju blizinu i solidarnost, ali isto tako i bol što ne mogu na redoviti način okupiti zajednicu i s njome slaviti otajstva. No bilo je i onih koji nisu ništa takvoga napravili, koji u svojim sredinama nisu imali na raspolaganju tehnologiju ili jednostavno nisu vični društvenim mrežama na kojima danas mlađi svećenici s lakoćom funkcioniraju. I sada se postavlja pitanje jesu li župnici/svećenici dovoljno bili angažirani? Jesu li mogli napraviti i više u ovim kriznim vremenima? Što su točno trebali raditi? Jesu li bili dovoljno viđeni? Dovoljno solidarni? Jesu li doprli do svojih vjernika s kojima su trebali uspostaviti kontakt, bez obzira na sve?

Uz ova, mnogo je još sličnih pitanja koja se spontano nameću, jer oni koji su bili aktivni i svu svoju aktivnost zabilježili fotkom ili videom, fotoaparatom ili kamerom, koji su bili aktivni u svojim vozilima i sa škropilima u ruci, već su primili tolike pohvale. A mnogi su ih gledali kao svoje heroje, jer oni uspijevaju doskočiti zabranama i na ovaj način zaobići barijere koje su postavljene u ovoj kriznoj situaciji. A što je s onima drugima koji nisu bili s megafonima i trubama u ruci, koji se nisu dali ni uspjeli fotkati, snimiti i na mrežama objaviti? Jesu li oni bili aktivni i jesu li i oni trebali nešto poduzeti da budu više viđeni i zabilježeni?

Na žalost, naše je vrijeme vrijeme površnosti, te se vrednuje samo ona aktivnost koja se izvana vidi, koju se potom može komentirati i dalje dijeliti. Onda se dogodi da to prijeđe u egzibicionizam, u samodokazivanje, a ne u duhovni angažman svećenika za svoje vjernike u kojem se očituje snaga Kristova. A ozbiljnost trenutka u kojem se nalazimo upozorava nas da ovo nije vrijeme za vratolomije, već za duhovni angažman i za posvećenje. Danas nam trebaju svećenici duhovno angažirani, a taj se angažman očituje ne u izvanjskoj djelatnosti koju ljudi vide, već u onoj djelatnosti koju vidi Otac nebeski, a o kojoj smo imali prigodu razmišljati na početku korizme u Gospodinovim riječima: A Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti. Zato je ovo vrijeme duhovnog angažmana kao što je molitva i razmatranje, post i pokora, milosrđe i dobra djela koja ostaju zapisana duboko u srcu, a ne treba ih nužno zabilježiti kamerom. Otac nebeski vidi, a vjerujem da i ljudi, vjernici osjete kad ih njihov župnik voli i za njih se žrtvuje, pa i kada nije napravio nikakvu čudnovatu inicijativu, a još manje egzibiciju, vrijednu medijske pozornosti, te kad to što čini nije niti zanimljivo za objaviti na društvenim mrežama.

Sam Isus nikada nije učinio, ne samo čudo, nego ni bilo što drugo da bi privukao pozornost ili da bi se pokazao pred ljudima. Držim, stoga, da i mi svećenici svoj angažman trebamo ostvariti kao duhovno zauzimanje za svoje vjernike, a ne medijsko. I onda kada nitko ne vidi da više molimo, klečimo, meditiramo i klanjamo se, upravo to je najveće svjedočanstvo da nam je stalo do naših vjernika. Ako smo ovo vrijeme iskoristili da stupimo s Isusom u još prisnije zajedništvo, da više molimo i razmatramo njegovo lice, da postimo i činimo pokoru, onda smo se najbolje zauzeli za sebe i za povjereno stado. Volio bih kad bi vjernici to osjećali i cijenili, kad bi uočavali da nas je molitva i razmatranje učinilo boljima, da više zračimo Duhom Božjim, a ne samo da primjećuju kada smo aktivni po neobičnim i čudnim inicijativama koje graniče s egzibicionizmom. Volio bih kad bismo i mi svećenici umjesto da trošimo vrijeme na egzibiciju i samo izvanjsku aktivnost, više vremena koristili za poniranje u dubinu Božjih otajstava, jer smo poradi toga postavljeni za pastire Kristova stada.

Jer velika je laž izreka koja se danas nametnula: Ako nije zabilježeno na društvenim mrežama, nije se ni dogodilo! Ako nije zapisano u srcu Božjemu, ako nije zapisano u srcu Isusovu, onda se nije dogodilo! I to je prava istina! Zato druga istina njoj jednaka: Samo ako se ovih dana Isusovo uskrsno otajstvo događalo u srcima svećenika, onda se doista nešto dogodilo! Onda smo svojim vjernicima mogli prenijeti strujanje tog događaja. Sve drugo, bez toga, samo je pojavnost, površnost, šminka, prazna retorika, manje ili više dobra reklama, ili kako već želimo nazvati. A to onda nije više pastoral koji izvire iz pastoralne i pastirske ljubavi, već čisti egzibicionizam.