Susret mladih – susret katoličke ili protestantske mladeži?

Koje li ljepote i koje li miline! Rijeke mladih ljudi koji slave Gospodina slijevaju se ovaj vikend po mnogim župama diljem istočne Slavonije i zapadnog Srijema, a kako bi se okupili na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru i zajedničkim snagama svjedočili svoju vjeru i dali hvalu Bogu. Doista je lijepo i doista je poticajno gledati kako to čine punim srcem, uzdignutih ruku i razgaljene duše. Doista je lijepo i gledati taj jedan novi duh koji zahvaća mase, prvenstveno mlade ljude, a preko njih onda i mnoge druge. Posebno u tom smislu valja istaknuti plemenitu dobrodošlicu koju su iskazali i iskazuju domaćini po župama, i stari i mladi, a kako bi i sami, makar i ne išli na Susret, pridonijeli barem malo tom velikom događaju, točnije proslavi samog Boga. Gledajući i jedne druge – i goste i domaćine – ali i sve one mnogobrojne koji preko društvenih mreža i medija prate sve što se zbiva, te na takav način i sami, u određenom smislu, participiraju na ljepoti i dubini Susreta, čovjek mora priznati: Božje je to djelo! I Bogu hvala na tome!

Međutim, ipak moram priznati, unatoč navedenom, da me taj Susret više žalosti nego što me raduje, i da me više zabrinjava, nego što mi pruža nadu u stvarno osnaženje vjere naših mladih. A žalosti me i zabrinjava iz dva temeljna razloga: zato što su ti mladi vjerski odgojeni tako da radije pjevaju protestantske pjesme nego katoličke, i zato što se stječe dojam da radije svoju duhovnost vide u pobožnosti klanjanja pred Presvetim, nego u samoj Euharistiji. (Naravno, ovdje je dobro naglasiti kako je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i važno i u skladu s duhovnošću Katoličke Crkve i pobožnost koju svakako treba njegovati, ali ne na uštrb svete Mise.)

Drugim riječima, dovoljno je pogledati npr. video-zapise na Facebook stranici Susreta Hrvatske katoličke mladeži – Vukovar 2017., a da bi se, uz tek koju minutu provjere na Googleu, jasno zaključilo kako je svaka ili gotovo svaka pjesma na njima, koju mladi, uz neizostavnu pratnju gitara, pjevaju u polutransu, izvorno protestantska, a kod nas je uglavnom samo prevedena i ponekad neznatno obrađena. Htio, ne htio, čovjeku se jednostavno otme uzdah: Pa je li to stvarno susret katoličke mladeži? I još mu se više stisne grlo kada vidi kako mnoge časne sestre i mnogi svećenici predvode takva slavljenja koja nemaju ukorijenjenost u katoličkoj duhovnosti i pobožnosti. Gdje god pogledaš, nasmijana i ozarena lica namještena za grupne selfije, ritmičko njihanje i pjevanje iz sveg grla, a malo ili nimalo onoga izvorno katoličkoga, što nas svakom mišlju, svakom riječju i svakim činom usmjerava na vrhunac slavljenja Živoga Boga – u Euharistiji.

Još jednom valja naglasiti: bilo bi nepošteno i zlurado u svemu tome ne vidjeti i Božji prst i Božju snagu i Božju volju, odnosno ne priznati i da po tim protestantskim pjesmama Duh Sveti obuzima srca, ali bi isto tako bilo nepošteno i zaslijepljeno ne htjeti vidjeti navedene stranputice koje vode udaljavanju – u svemu – od zasada Katoličke Crkve.

Bojim se, doista se bojim, što će biti s tim mladim ljudima kad adrenalin popusti, kad ih stignu godine kada im više ne će odgovarati takav bučan način traženja Boga i kad jednostavno zaključe da su pjesme koje sada s puno žara pjevaju tek pjesmuljci koji udaraju na emocije i u biti Boga pokušavaju dovesti čovjeku, a ne čovjeka Bogu. Hoće li tada znati otkriti onu milosnu dubinu sabranosti i samozatajne poniznosti koja se upoznaje samo na koljenima i kroz askezu, a koje su nam kao siguran put trajne priljubljenosti uz svoga Stvoritelja, svoga Otkupitelja i svoga Posvetitelja, kroz tolika stoljeća pokazali mnogobrojni svetci Katoličke Crkve svojim primjerom? Ili će ih životno nepoznavanje takvih katoličkih dragulja i prestanak doživljavanja smislenosti protestantskih pjesama i protestantske duhovnosti, koja Boga stavlja sebi uz bok, odvesti ravno u ateizam i besmisao života?

I zato me žalosti, duboko me žalosti i iskreno me zabrinjava ovaj Susret mladih (uza sve dobro i vrijedno), jer nije iznikao iz katoličke duhovnosti, nego iz protestantske, i to prvenstveno pentekostalne. Usporedbe navedenih video-zapisa s video-zapisima pentekostalnih slavlja jasno pokazuju da među njima nema bitne razlike. Katolička duhovnost svoju snagu ne traži i ne nalazi uz gitaru, mikrofon i zvučnike, i ne traži i ne nalazi uz neizostavno nasmijana lica koja svoju razdraganost i dubinu vjere nužno moraju pokazati na društvenim mrežama, nego svoju snagu crpi u teologiji koljena i uzvišenoj askezi, kao istinskim znakovima zahvalnosti Bogu na daru vazmenoga otajstva, u tihoj i nenametljivoj sabranosti i skrušenosti pred Bogom, u kojoj uvijek pred očima ima sveti triptih: Kristov presveti Križ, slavu Njegova Uskrsnuća i nadu Njegova ponovnog Dolaska.

Zato je važno da svi, a posebno mi koji smo izravnije pozvani na pastoral i apostolat mladih, budemo svjesni dragocjenosti i uzvišenosti katoličke vjere i katoličke duhovnosti, te da u tom smislu nikada ne propustimo ni jednu priliku mlade oduševljavati za te životno postojane i duhovno nepresušne izvore. Dao Bog da sljedeći Susret mladih svoj temelj i svoj cilj nađe u tim vrijednostima.