Krist – nada naša

Ova Jubilejska 2025. godina najavljena je Papinskim pismom Nada koja ne postiđuje (Rim 5,5), a geslo joj je: „Hodočasnici u nadi“ (izvorni je latinski: Peregrinantes in spem = u nadu), tj. hodočasnici s nadom u Isusa Krista, koji se u pečatnu Pismu u 25 brojeva spominje 23 puta.[1] Na Bogoslovnom fakultetu učimo teologalne krjeposti: vjera je bogooblična krjepost kojom vjerujemo u Boga i u sve ono što je on objavio i što nam Crkva predlaže vjerovati. Sv. Jakov (2,19) veli: „I đavli vjeruju. I dršću“. Oni nemaju nade. Mi imamo dar ili krjepost nade kojom želimo Kraljevstvo nebesko i život vječni kao svoju sreću polažući  svoje povjerenje u Kristova obećanja, ne uzdajući se u svoje sile nego u pomoć milosti Duha Svetoga. A ljubav je najveća teologalna krjepost (1 Kor 13,13).[2]    

Sv. Pavao piše kako je Isus niknuo iz židovskoga naroda, ali nije on samo za židovski narod, nego za sve narode svijeta: „u njemu je nada narodima“ (usp. Rim 15,8-12). Nije to nikakva nova ideja ni teorija, nego pradavna božanska istina sadržana u raznim knjigama Staroga Zavjeta. Krist je jedini Spasitelj, jedini Otkupitelj u kojem će se skupiti i otkupiti svi narodi svijeta. Stoga vjera u Krista, Sina Božjega, ima neke bitne i specifične oznake.

Naša je vjera puna nade. Što to znači? Vas sam nazvao, ne slugama, nego prijateljima. Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte. U Oca mojega ima mnogo stanova. Idem pripraviti vam stan. Da i vi bude gdje sam ja (usp. Iv 14,1-4). I zamisli da taj stan ostane – prazan? Nije dakle do Boga, Oca ili Sina, nego do nas.

Dok je Krist visio na križu, njegovi znanci „stajahu podalje“ (Lk 23,49), a „prijatelji“ se razbježali glavom bez obzira, osim apostola Ivana. Narod se obeshrabrio, izgubio. Eto tu se hoće nada naša u raspetoga Krista. Nada se i pojavljuje kada su brodovi potonuli, kada je ekonomija na nuli, kada je škola stala, kada kuga, crna i bijela, hara selima i gradovima. Kada ni od kuda pomoći, zraka, ni svjetla. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela (Lk 24,21). A NADA s njima razgovara! Sada, moj Kleofa i ti, Matija, dignite sidra i zaplovite morem vjere pune nadom i iziđite iz svoje snuždenosti i svoga Emausa i ne budite „bezumni i srca spora“! U to im se otvoriše oči… Nema beznadnih situacija. Ima beznadnih ljudi. Ali to je njihova muka. Ima, srećom, ljudi koji nisu beznadni, bezvjerni, koji su kršćani, kojima je najveća tragedija u životu najveća inspiracija za vjeru i pouzdanje ȕ Boga. Iz bolne situacije rata, poraća, škole, poraza, zatvora, kapitulacije, prisilnih pristanaka na izdaje vlastitog identiteta, bûdi se kršćanska nada u bolje sutra. Zašto? Ne zato što se pouzdajemo u ljudske i političke mozgove, što imamo povjerenja u Europu ili u Ameriku, nego zato što je Krist nada kršćana i svega svijeta, što Krist Gospodin naš, doduše, umrije, ali i uskrsnu i vječno živi. Njega zli ljudi ubiše, ali on ustade od mrtvih i daje život i tim zlima i svima ostalima. On je Izvor vječnoga života:

Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi (1 Kor 15,19).

Iz tragedije i katastrofe ne niče samo naša nada nego ključa i naše nadahnuće. Ovakva situacija mora biti za nas vjernike, kršćane, Kristove sljedbenike, živa inspiracija za bolju budućnost po mjeri Božjoj, za Isusovu božansku intervenciju i u otkupljenim ali ne još spašenim kršćanima, i u cijelom svijetu, sve u vidu vječnosti – sub specie aeternitatis. 

Naša je vjera radosna. Postoji bitna razlika između radosti i uživanja. Stari su filozofi govorili da je užitak stanka između dvije teške boli ili patnje. U boli misliš kada ćeš više jednom uhvatiti čas i čašu užitka. I prođe i to i opet bol, trpljenje, muka, bolest, smrt. A prava radost nije identična prolaznoj strasti uživanja. Ona ne ovisi o vanjskoj boli, situaciji, događaju, nego ovisi o kršćaninovoj nadalačkoj vjeri u Krista, u njegovo mudro vodstvo, u njegovu pomoć i svemoć. Pa barem On nije vezan ni danom, ni mjestom, ni načinom, da bi sve propalo ako se tada i tu ne bi pojavio. Njemu su na raspolaganju sva božanska pomagala, i to ne samo do svršetka svijeta, nego kroza svu vječnost. On je pobijedio svijet, grijeh, sotonu. Kršćanin zna da nije ovih prolaznih sedamdeset, a, ako je zdrav, i osamdeset godina ljudskoga života – svakolika vječnost. Nego to je kušnja da položimo životne ispite i s milošću Božjom zaslužimo vječnost u Bogu. Odatle naša radost, koju nam nitko i ništa ne može oduzeti. Jer,

smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti ‑ ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu ‑ ali u nadi (Rim 8,18-20),

veli veliki Pavao. Čitav stvoreni svijet uzdiše za otkupljenjem, preobražajem, za životom, ali preko smrti u nadi. I ljepota prestaje, i ljupkost nestaje, i mladost prolazi, da bi se ta mladost jednom uvječila. Vidi sv. Pavao svijet, i bestijalnoga Nerona, svijet s grijehom njegovim i propašću, vidi đavla kako trlja pandže nad rušenjem ljudskoga morala, cijela carstva padaju. Ali vidi Apostol i Boga na djelu, koji otkupljuje, spašava, uskrisuje, obnavlja i ponovo stvara. Bog naš živi. Spašeni smo, ali u nadi, moćnoj nadi, jer u sebi imamo duha, koji je djelić, čestica, mrvičak – ako tako smijemo reći – vječnoga Božjega Duha. I ne ću posve umrijeti – Non omnis moriar, pjevaše u svojim Odama poganski pjesnik.[3] Ne živi čovjek samo u ovome svijetu, od Bregave do Save, od Privlake do Prevlake. Od Ilira do modernih nacija. Od 7. do 21. stoljeća. Postoji vječni svijet, nebeski završni stadij… Kršćanin očekuje ne smrt, nego nakon smrti trajan i vječan život. I svoje duše – odmah, i svoga tijela – u Dan onaj. Pouzdano vjeruje u pobjedu i slavu, koju Krist Gospodin, nada naša, daje. 

Naša je vjera mironosna. Ali toga mira često nema i zbog unutrašnje rascijepljenosti i vanjske opasnosti. Čovjek je u sebi „građanski rat“: duh mu za nebo vojuje, a tijelo mu se stalno prizemljuje. Pavao ovako jadikuje:

Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Tȁ ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio ‑ to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni… Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovog tijela smrtonosnog? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu (Rim 7,18-25).

Čovjek je razdvojen. A opasnosti izvana: sudari, skliznuća, brzine, crna kronika. Nema šanse da preživi: bolest, starost, smrt. Jedno će ga strefiti, a može i sve troje, i to u kratko vrijeme! Dogodit će mu se najiracionalnije stvari koje se nikomu drugomu ne događaju nego upravo i samo njemu, kako je on sebi utuvio u glavu. Ali ako držimo dȍ Boga, do njegove mudrosti i zakona ljubavi, onda ćemo mirno, vedro i hrabro prihvatiti i te stvari koje nam srce zbunjuju i razum smućuju. Znamo, vjerujemo i nadamo se da Bog naš, Otac nebeski, ne će dopustiti da mu njegovo vjerno dijete bespotrebno i suvišno prolije i jedne suze žalosti. Pa ako je i prolije, on je to moćan nadoknaditi i nagraditi vječnom slavom i rijekom vječne radosti. Jer svi tihi i uzburkani oceani suzâ na ovome svijetu nisu ništa prema kapi slave u nebesima![4] Slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga!

*Krist je Gospodin došao da imamo život, život u izobilju (Iv 10,10), u vremenu in spe [u nadi] i u vječnosti in re [u stvari]! Mi vjerujemo u Život vječni, Život Krista – „nade naše“ (1 Tim 1,1).

[1] https://www.vatican.va/content/francesco/hr/bulls/documents/20240509_spes-non-confundit_bolla-giubileo2025.html

[2] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1812-1829.

[3] F. K. Horacije, Carmina [Ode], III., 30, 6. On se nada da će ga njegove Ode nad-živjeti.

[4] Izvorni članak „Krist nada Europe“, u: Crkva na kamenu, 10/2003., str. 3, ovdje prilagođeno i dopunjeno.