Subota, 4 prosinca

Kršćanstvo brige


Ray Bradbury, pisac znanstvene fantastike (mnogima poznat po kultnom romanu Fahrenheit 451 iz koje se često citira ona rečenica da za uništenje kulture nije potrebno spaljivanje knjiga, dovoljno je ljude uvjeriti da ih prestanu čitati, poznat i po Marsijanskim kronikama, mješavini filozofije i znanstvene fantastike), autor je jedne kratke i vrlo zanimljive horor priče Noć, iz njegove zbirke kratkih priča Mračni karneval.

Priča je vrlo jednostavna. Majka priprema večeru, ali mlađi sin Skiper još uvijek ne dolazi. Agoniju i strah majke Bradbury opisuje kratkim i snažnim rečenicama kojima dominiraju noć i tama i nešto bezimeno i neopisivo jezivo što vreba čovjeka. Kada se Skiper iznenada pojavi na kraju priče sav onaj horor očaja odjednom prestaje i tama se povlači. Rijetko je tko uspio poput Bradburya u jednoj tako kratkoj priči (priča ima ukupno osam stranica) opisati ono što bismo ovdje mogli opisati kao filozofiju straha ili kao kršćanstvo brige.

Kršćanstvo brige je ne samo povremeno iskustvo ili fenomen koji se od vremena do vremena javlja u životu u vrijeme velikih čovjekovih osobnih kriza i tragedija. Na nekoj nesvjesnoj razini koju uvijek ne primjećujemo i ne opažamo briga egzistira kao jedan od temeljnih stavova prema životu i življenju. Kršćanstvo brige je stav prema životu i on se javlja u različitim oblicima, iskustvima i životnim okolnostima. Ako slijedimo priču Noć, postoji ono kršćanstvo brige koje završava s tamom, noći i jezom, neopisivim strahom koji se na kraju pretvara u očaj. Iz ovog kršćanstva brige ništa nas ne može izvući, ne dopuštamo nikome da nas spasi, jer je to stanje prestanka vjerovanja u Boga. To je trenutak neopisive egzistencijalne samoće ljudskog bića, kada odsutnost vjere dominira ili vlada čovjekovim razumijevanjem svijeta, čovjeka i Boga. Stanje apsolutne tame u kojoj se ništa ne čuje, osim čovjekovog očajnog krika: Ja sam apsolutno sam! Čak ni Isusov krik s križa: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!? nije tako očajan poput ovog ljudskog krika, jer Isusov krik još uvijek uključuje i pretpostavlja postojanje Oca koji čuje Sinovljev glas i povik.

Prvi dio priče Noć počinje opisom neke čudne i neobične težine koja se spušta na maleni američki gradić. Još uvijek ima svjetla, još uvijek neke trgovine rade, još se uvijek čuju glasovi dječje igre i automobila. Kako se noć približava, glasovi postaju tiši, a tama se spušta. Majka koja se nadala da će mlađi sin doći odjednom postaje očajna i nju samu iznutra obuzima noć i tama, koje polako prekrivaju grad i njegove ulice.

Bradbury je priču mogao završiti i s tamom, opisati očaj majke koja bi na kraju zbog odsutnosti mlađeg sina mogla pribjeći i najočajnijem od svih rješenja, samoubojstvu. Prvi dio priče Noć je izvrsna, možda i ponajbolja slika filozofije straha, onog egzistencijalnog straha od kojega čovjek pada u očaj i sebe proglašava apsolutno samim. Čovjek egzistira ili postoji samo da bi pojmio beskrajno ništavilo i prazninu u kojoj se nalazi i koja ga okružuje. Nema nigdje nikoga. Apsolutno je sam.

Taj prvi dio priče opisuje onu dimenziju kršćanstva brige koja je opisana u onom što se događalo s Judom Iškariotskim nakon što napušta dvoranu Posljednje večere. Nakon čitanja priče Noć i ona evanđeoska rečenica koja glasi: Juda izađe, a vani bijaše noć, postaje bremenita značenjem i sadržajem. Juda ne izlazi samo fizički iz dvorane. Cijelom svojom egzistencijom izlazi iz Božjeg svijeta, Božjeg plana, Božjeg krila i ulazi u ništavilo i prazninu očaja. Tek nakon čitanja priče i termin noć u evanđelju odjednom znači puno više od pukog zalaska sunca i sumraka. Drugi dio priče Noć pripovijeda o iznenadnom povratku mlađeg sina, Skipera. Zajedno s njegovim dolaskom noć i tama se ne povlače, ali postaju nekako prihvatljivi, pitomi, više nisu tako jezivi i ne predstavljaju bezimeni horor, prijetnju i užas. Tko god želi bolje razumjeti onaj evanđeoski termin noć u koji izlazi Juda, možda da prije pročita ovu kratku priču Raya Bradburya.

Drugi dio, odnosno završetak priče opisuje onu drugu dimenziju kršćanstva brige, dimenziju koja je također prijemčiva i podložna očaju, ali je u vrijeme očaja prožima nada i vjera da očaj neće imati zadnju riječ nad vjernikovom egzistencijom. Ovu dimenziju susrest ćemo kod Petra i njegovog nijekanja Isusa. I Petar ulazi u noć koja nije tek fizička noć. Petar ulazi u osobnu noć, u njega ulazi njegov osobni očaj zbog nijekanja Isusa. I Petar bi poput Jude završio u noći iz koje nema povratka da se nije sjetio Isusovih riječi i zaplakao. Isusove riječi mu ne govore samo o njegovoj slabosti, one govore i o jutru, o novom danu. Prije nego se pijetao oglasi triput ćeš me zatajiti. Prije nego osvane jutro bez očaja i ti ćeš Petre kao Juda biti dionik noći i bit ćeš njezin rob, ona će tobom vladati. Petrov plač je tako znak kajanja i priznanja izdaje, također i plač olakšanja, jer čuti pijetla triput znači biti svjestan da se noć preživjela i da je jutro na domaku. Petrov plač je plač kajanja i plač olakšanja. Preživio je prazninu noći, horor očaja, jezu ništavila, užas samoće.

Tako kršćanstvo brige predstavljaju na jednoj strani Juda Iškariotski, a na drugoj Petar. Obojica su žrtve noći i žrtve tame, obojica odlaze od Isusa i ulaze u noć. Juda napuštajući dvoranu, Petar napuštajući Isusa u Getsemanskom vrtu. I priča Noć opisuje očaj. Očaj majke koja brine o mlađem sinu. I kad se on pojavljuje na vratima, noć i tama ne odlaze, ali oni više nisu izvor očaja i užasnog straha. Majka ih se više ne boji, jer sad zna da je moguće da se iz najcrnje noći i tame ipak netko može vratiti.

Kršćanstvo brige je neugodno breme za naša ljudska ramena i ljudske snage. U okolnostima tragedija koje nas pogađaju i razaraju nam život ponekad nemamo ništa drugo osim nade i vjere da se i iz najužasnije noći netko može vratiti živ. I tu dolazimo do vjere u uskrsnuće. Tek vjera u uskrsnuće pomaže i pridiže vjernika da ne postane žrtva noći, žrtva užasnog očaja. Tek nam uskrsnuće pruža mogućnost da i sami poput Isusa kriknemo: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!? i da u našem kriku osim nas živi i Bog kojega dozivamo. Očajni smo, ali ne i sami. Ako naš krik bude: Ja sam apsolutno sam!, onda će biti nemoguće pronaći nadu i vjeru u vremenima i razdobljima očaja.

To je ona nijansa koja dijeli kršćanstvo brige na dvije dimenzije. Nijansa koja je presudna i egzistencijalna za naše postojanje, življenje i spasenje. Kakav je moj krik? Uključuje li Boga ili ne? Očaj s Bogom više nije užas i horor, makar je tragičan i na trenutke nepodnošljiv. Očaj bez Boga je dublji od svakog užasa i noći, čak i od onoga užasa majke iz priče Noć koja vidi tamu kako se spušta, a njezinog djeteta nema. Još ne dolazi.

Kršćanstvo brige dio je nas. Ono nam pripada jednako kao i mi njemu. Međusobno se razlikujemo već prema tome ima li Boga ili nema u tom našem kršćanstvu brige. Onomu za koga nema Boga u njegovom kršćanstvu brige i onomu za koga ima Boga svijet i stvarnost su drugačiji i nimalo slični. Iako je u pitanju jedno iskustvo, ipak između nas koji ga proživljavamo s Bogom ili bez Boga, kako pripovijeda evanđelje, zjapi provalija velika, kao što između tame i noći u priči Raya Bradburya postoji nepremostivi jaz, ovisno o tome hoće li mlađi sin Skiper doći ili se neće nikada vratiti. Noć, tama i očaj ostaju, ipak s Bogom ili bez Boga iskusiti ih je potpuno drugačije i nerijetko međusobno suprotstavljeno. Juda i Petar još uvijek, uz priču Noć, o tome najrječitije govore i svjedoče.