Četvrtak, 20 siječnja

Kršćanstvo rezignacije


Pisac Jack London većini poznat po romanima Bijeli očnjak i Zov divljine autor je i zanimljivog autobiografskog romana Kralj alkohol. Roman u kojem pisac opisuje svoj život alkoholičara prožet je nekim od najboljih psiholoških tumačenja i analize kako se postaje alkoholičar i zbog čega netko u konačnici biva ovisnik o alkoholu.

London svoj alkoholizam povezuje ponajviše sa svojim pogledima na svijet, jer, kako zapisuje na jednom mjestu, alkohol otvara mogućnost da se spozna istinska bit i bijeda ljudskog života i ljudskog postojanja. London jak naglasak stavlja na element bijede i patnje u životu ističući kako je smrt jedina sloboda, jer čovjek uvijek može odlučiti kada završiti svoj život i London ovdje misli na samoubojstvo. U romanu Kralj alkohol ima jedan odlomak koji treba citirati, jer u njemu London opisuje snagu i moć alkoholizma: “…Nikad mu nisam manje prijatelj nego onda kad se on nalazi uz mene i kad se čini da sam mu najveći prijatelj. On je kralj lažljivaca. On je najiskreniji ljubitelj istine. On je božanski pratitelj, s njim se ide kao u pratnji bogova. I naravno u savezu je sa smrću. Njegov put vodi prema surovoj istini i smrti. On je davatelj jasne vizije i mutnih snova. On je neprijatelj života i učitelj mudrosti izvan životne vizije. On je krvavi ubojica i ubojica mladosti…”

Iako London piše o svom alkoholizmu s određenim veseljem i osjećajem veličine, s vremenom kroz roman susrećemo trenutke rezignacije, one trenutke kada se London pita što je na kraju bila svrha njegovog opijanja i što je na kraju time dobio? Ta rezignacija koja se manifestira kao ropstvo nečemu protiv čega je čovjek nemoćan, kao kad mrzi ono protiv čega se nema snage boriti, nerijetko zahvaća kršćanski život i kršćanina. I riječi koje je London zapisao o svom alkoholizmu identične se mogu primijeniti na iskustvo grijeha.

Rezignacija zahvaća kršćanski život onog trenutka kada postajemo nemoćni pred snagom grijeha, a to nije ništa drugo nego samospoznaja o nemoći čovjeka da svlada ono što ga zarobljava. Rezignacija je predati se, odustajanje u trenutku kada zaključujemo da naše snage više nisu nikako dovoljne za svladavanje neke prepreke koja opterećuje naš život i naše postojanje. Rezignacija je mirenje sa stanjem stvari, prihvaćanje stanja stvari i propadanje dublje u ono protiv čega smo svjesni tek da više ne možemo učiniti ništa. U pokušaju da svlada rezignaciju čovjek pokušava ići dublje u ono čemu robuje, s nadom da će negdje duboko konačno dodirnuti dno i onda se vratiti natrag na površinu.

Međutim, kada se dotakne dno, kao što London opisuje u svom romanu, rezignacija se već povukla i na dnu čovjek je u stanju posvemašnjeg očaja i mržnje protiv samog sebe. Fenomenološki promatrajući grijeh uspostavlja kao početnu točku svog mogućeg uspjeha i svladavanja čovjeka rezignaciju kao cilj koji treba dosegnuti i ostvariti. Rezignacija se pojavljuje na površini vjerničkog života kao racionalno promišljanje o nemogućnosti promjene stanja u kojem se čovjek nalazi i nastavlja se racionalnim opravdanjima, poput onih tvrdnji kako nema više smisla boriti se protiv grijeha, jer se na kraju ništa ne može učiniti i ništa se ne može promijeniti.

Rezignacija još uvijek nije ravnodušnost, ona je psihološka bezvoljnost i vjernička nevoljkost i nespremnost da se pokuša promijeniti tijek odnosa između čovjeka i grijeha, između vjernika i grešnosti. Slična apatiji, rezignacija se koncentrira na slabljenje i porobljavanje čovjekove volje kao one snage koja tjera um i razum da se suprotstave grijehu. Ako je vjera pristanak uma i razuma na ono što im volja sugerira i od njih traži, rezignacija je dugotrajno, sporo i neprimjetno slabljenje volje i njenog otpora prema grijehu i grešnom životu kada u konačnici um i razum pristaju na zahtjev volje da se ništa ne mijenja jer je promjena nemoguća i neizvediva.

Tako nas London svojim romanom o alkoholizmu uvodi u kršćanstvo rezignacije, kršćanstvo slabljenja i odumiranja vjerničke volje i njezine otvorenosti za milost, uvodi nas u dugotrajni proces zatvaranja volje u sebe, u svoju vlastitu rezignaciju i nevjeru o mogućnostima Božje milosti. U življenju kršćanstva rezignacije grijehu je temeljni zadatak razviti jedan paralelan način vjerovanja koji se ponaša slično milosti. Taj način vjerovanja uvlači čovjeka u jedan začarani krug razmišljanja u kojem se čovjeku nastoji zamagliti pogled na Božju milost ili se pokušava stvoriti zaborav milosti, kako bi čovjek, volja i grijeh ostali sami unutar tog začaranog kruga.

Jednom kada čovjek biva integralni dio tog kruga istovremeno je pretvoren u onoga koji robuje grijehu i rezignacija kao način razmišljanja i način života milost čini besmislenom i nerazumljivom, nerijetko kroz tvrdnje i pitanja čemu se ispovijedati, zar postoji nešto što se zove grijehom, nismo li svi isti i čemu potreba da se mijenjamo kada očito po tom pitanju ništa ne uspijevamo. Rezignacija proizlazi iz tog bolesnog trojstva odnosa grijeha, volje i čovjeka, pri čemu sam grijeh kao iskustvo življenja i dio iskustva vjere perfidno nastoji i pazi da čovjek ne bi mislio i pomišljao na milost. Kršćanstvo rezignacije biva tako tamnjenje milosti, razdoblje vjerničkog života u kojem milost i iskustvo milosti blijedi, a svoj puni krug kršćanstvo rezignacije doseže onda kada Božja milost pada u potpuni zaborav u čovjekom životu i posljedično zaboravom milosti sam grijeh postaje prirodno, normalno i prihvatljivo stanje egzistencije.

Kao što alkoholizam u romanu biva nešto pohvalno i dobro jer ne postoje razdoblja trijeznog života, tako i kršćanstvo rezignacije biva kršćaninu normalno i prihvatljivo jer ne postoje više sjećanja na razdoblja života u Božjoj milosti, razdoblja bez grijeha, razdoblja moralnog i etičkog usmjerenja i smjera. I kao što trijeznost i trijezno stanje razotkrivaju strahotu i kaotičnost alkoholizma i njegove pogubnosti, tako i milost i život u milosti, makar i kratkotrajan, razotkrivaju očaj i pogubnost grijeha. I kao što se ponekad zbog straha i stida alkoholičar ne želi otrijezniti jer nema snage susresti samog sebe, tako se i kršćanin zbog straha i stida ne želi susresti s milošću i Bogom, jer nema snage pogledati samog sebe i sebe u odnosu prema Bogu.

I kao što alkoholičar počinje mrziti samog sebe i svoje stanje jer je svjestan svoje nemoći i svoga ropstva, tako i kršćanin počinje mrziti i samog sebe i Boga zbog robovanja grijehu, nesposoban primijetiti da, ako išta treba mrziti, to je grijeh, a ne Bog ili on sam. Ipak sve dok je u stanju, stavu i iskustvu kršćanstva rezignacije njegova mržnja i nezadovoljstvo usmjereni su na krive objekte i uvlače ga sve dublje u ponor i izgubljenost. Kao što se alkoholičar, ako želi ozdraviti, mora sukobiti sa svojim alkoholizmom, tako se i kršćanin, ako želi promijeniti život, mora sukobiti s grijehom. I to je najteže, najzahtjevnije, ali ujedno i najspasonosnije za njega i njegovu osobnu vjeru, ili alkoholičarevo psihičko i fizičko zdravlje.