Nedjelja, 19 rujna

Kršćanstvo evidentnosti


Spoznaja stvarnosti uvijek će za čovjeka biti nerješiv problem. Koliko god otkrivao stvarnost, čovjek ne može definitivno dokazati kako je napose empirijski poznaje, a da nešto od nje ne bi od čovjeka ostalo skriveno. U jednoj od ponajboljih studija filozofije religije o odnosu čovjeka i Boga Xavier Zubiri će na jednom mjestu u svojoj knjizi Man and God govoriti kako se čovjeku dogodio zaborav stvarnosti. Tom tvrdnjom Zubiri će se suprotstaviti, na tragu kritike koju Heidegger upućuje suvremenom svijetu tehnologije, određenim znanstvenim tumačenjima stvarnosti. Ne dovodi se u pitanje mogućnost pozitivne znanosti da dokaže stvarnost objekta svog istraživanja, nego njezine metafizičke pretenzije da njezin objekt bude stvarnost izvan koje više ništa ne postoji, nešto što je u svoje vrijeme logički pozitivizam pokušao i na kraju nije uspio u svome naumu.

Međutim, ono što se dogodilo ili događa jest da način poimanja stvarnosti onako kako je promatraju pozitivne znanosti prodire i zahvaća poimanje religiozne i vjerničke stvarnosti u koju se vjeruje. Nalazimo se pred pitanjem o kojoj stvarnosti i na koji način o njoj govori recimo izvještaj o stvaranju iz knjige Postanka? Pod utjecajem poimanja stvarnosti onako kako je prirodna znanost promatra nalazimo se pred dva odgovora. Jedan koji kaže ako je Bog stvorio svijet onda to mora biti empirijski dokazivo pomoću eksperimenta. Drugi koji kaže ako se ne može empirijski dokazati pomoću eksperimenta onda Bog nije stvorio svijet i izvještaj o stvaranju je neistinit i lažan. Naravno lažan ukoliko stvarnost promatramo na način prirodne znanosti.

Nešto slično vidimo i u slučajevima kao što je recimo relikvija Torinskog platna. Mnogi vjeruju da je Isusovo tijelo bilo umotano u platno nakon skidanja s križa i da lik na platnu prikazuje Isusovo stvarno lice. I u ovom slučaju težište pitanja se mora malo pomjeriti na drugačije poimanje onoga što danas nazivamo dokazom. Pod utjecajem interneta i socijalnih mreža slika, bilo kao fotografija ili video, smatra se najboljim dokazom onoga što se dogodilo, pod uvjetom da sami nismo sudjelovali u događaju. Iako postoje zloupotrebe i prijevare i na ovom području, većina ljudi kada govori o dokazu nerijetko misli na fotografiju i video, a ne uvijek na prenošenje bilo usmenim putem bilo pisanom riječju. Iz toga razloga mnogima je prevažno da je lice na Torinskom platnu lice stvarnog Isusa iz Nazareta, više nego svi evanđeoski izvještaji o Isusovu djelovanju. Kao da bi pojedini kršćani najradije kad bi mogli željeli fotografiju Isusova lica ili video Isusovog javnog djelovanja iz onog vremena i time bi njihova sumnja u Isusovo postojanje konačno bila umanjena. Kao što bi neki htjeli empirijski dokaz stvaranja svijeta na način da nekako sam Bog donese nekakav prvotni kamen, grumen zemlje, česticu, kemijski element i objasni kako je stvorio svijet.

Ovakvi i slični zahtjevi koji se upućuju kršćanstvu fenomen su kršćanstva evidentnosti. Evidentnost ovdje treba shvatiti ne samo kao zahtjev za empirijskim dokazom, nego još više u Zubirijevom smislu kao zaborava stvarnosti i svođenja stvarnosti na isključivo jednu od njegovih dimenzija, najčešće materijalnu i opipljivu. O kojoj i kakvoj stvarnosti govori izvještaj o stvaranju, je li riječ o empirijskom znanstvenom izvještaju iz područja fizike, kemije, biologije i geologije? Ako nije, a očito je da nije u pitanju znanstveni izvještaj, upućuje li svejedno izvještaj o stvaranju na zbilju, na stvarnost koja postoji izvan dosega znanstveno-empirijskog dokazivanja? O čemu govore evanđeoski izvještaji kada nas obavještavaju o Isusu, njegovom djelovanju i navještaju? S obzirom da nigdje u evanđeljima nema Isusovog fizičkog portreta, znači li to da Isus nije postojao jer nemamo njegov izvorni crtež, mjere, visinu, težinu, nekakvo ulje na platnu koje surovim realizmom slika Isusa onakvim kakav je stvarno bio?

Kršćansko vjerovanje i pojedini kršćani danas imaju poteškoću vjerovanja u religioznu stvarnost, jer kao sljedbenici i promotori kršćanstva evidentnosti svode stvarnost na strogi empirijski dokaz i sve što izlazi izvan okvira te vrste dokazivanja smatraju lažnim i neistinitim. Kršćanstvo evidentnosti je ono što je Zubiri svojevremeno opisao kao zaborav stvarnosti, ali ne kao što zaboravljamo neki događaj, nego svođenje stvarnosti na samo jednu njegovu dimenziju, dok se druge dimenzije odbacuju kao nestvarne, legendarne, lažne i mitološke. Možda i u ovom odnosu prema stvarnosti treba tražiti motive i razloge zašto među kršćanima ponekad ima toliko onih koji su zainteresirani za vjernički život isključivo kroz čuda i nadnaravna iskustva. U posljednjih nekoliko godina posebno je egzorcizam mjesto traženja empirijskog dokaza postojanja Boga, kao da je egzorcizam postao ekvivalent eksperimentalnom dokazu prirodne znanosti. Trka i traganje za čudima kako bi se stvarnost Boga izjednačila sa stvarnošću kojima se bave prirodne znanosti pokazuje koliki utjecaj kršćanstvo evidentnosti ima na kršćaninovo poimanje stvarnosti. Bog se empirijski dokazuje čudom i egzorcizmom, kao što se atom dokazuje u fizici eksperimentalnim dokazom.

Nije riječ o nijekanju postojanja čuda i stvarnosti đavla. Riječ je o sve intenzivnijem utjecaju kršćanstva evidentnosti na odnos prema vjerničkoj i religioznoj stvarnosti. Ako kršćanin nikada u životu nije doživio nikakvo čudo, nije bio svjedokom egzorcizma, nije imao bliski susret s đavlom, mora li on pomoću nekih od ovih iskustava dokazati samom sebi svoju vjeru i njezinu stvarnost? Mora li se za vjerovanje u stvarnost postojanja Krista i njegovo uskrsnuće imati nužno nekakav empirijski dokaz da bi se vjerovalo? Kršćanstvo evidentnosti za svako vjerovanje koje kršćanin vjeruje zahtijeva nerijetko strogo empirijski dokaz identičan dokazu znanstvenog eksperimenta. Ali, ako ne mogu dokazati svoju vjeru na taj način, može li se zanijekati postojanje stvarnosti u koju vjerujem? Ili je stvarnost puno širi i dublji pojam, kako Zubiri upozorava u svojoj studiji? Ako ne mogu empirijski dokazati stvarnost izvještaja o stvaranju, znači li to da se stvaranje nije dogodilo, odnosno da se ne događa? Ako nemam fotografiju, crtež, ulje na platnu s Isusovim originalnim i izvornim fizičkim izgledom, znači li to onda da stvarnost osobe koju zovem Isus Krist nije nikad postojala? Je li sve ono što vjerujemo o stvarnosti laž i neistina jer se ne može u konačnici eksperimentalno dokazati? Događa li nam se kao kršćanima Zubirijev zaborav stvarnosti i postajemo li u današnjem vremenu i svijetu nesposobni vjerovati u sve ono što je izvan pozitivnog znanstvenog dokazivanja?

Zanimljivo je kako je, kada je riječ o Bogu i objavi, naglasak na onome čuti, a ne na strogo i empirijski dokazati. I ima smisla kada se o kršćanskom vjerovanju govori kao o usmenoj i pisanoj predaji, o prijenosu radosne vijesti, onoga što se čulo, vidjelo i o čemu se svjedočilo. Nije bilo riječi o dokazivanju empirijskim putem, inače bi evanđeoski izvještaji bili puni opisa Isusovog fizičkog izgleda, ali bi se time izgubio navještaj Isusovog djelovanja i navještaja. Kršćanstvo evidentnosti inzistira isključivo na empirijskom dokazivanju, dok ono biblijsko čuti, propovijedati i predati drugima smatra legendarnim, mitskim i izmišljenim. I mi danas kao kršćani nerijetko više niti možemo niti znamo čuti Boga, čuti Krista, čuti navještaj, zahtijevamo strogi empirijski dokaz njihovog postojanja i stvarnosti, pa onda ne treba čuditi odakle danas tolika potreba i nastojanje oko traženja čudesa. Ona ne služe uvijek kao sredstvo da se Boga čuje u osobnom životu, nego kao strogi empirijski dokazi identični dokazima fizike, kemije, biologije i geologije. Iz tog razloga pojedini kršćani danas ne mogu razumjeti izvještaj o stvaranju, oni očekuju da im Bog donese u ruke fizički materijal od kojega je stvarao svijet, nesposobni su čuti Boga u stvorenom svijetu i njegovoj raznolikosti. Kao što su nesposobni čuti Isusa u evanđelju, oni očekuju da im netko donese fotografiju Isusa iz njegovog vremena ili još bolje ako je moguće stvarni video Isusove muke, i naravno video Isusova uskrsnuća. Tek tada će vjerovati da izvan i onkraj empirijske stvarnosti postoji stvarnost koja nije i ne može biti uvijek empirijski provjerljiva i dokaziva.