Glas u nama

Na pitanje o mom vlastitom preobraženju ostajem u šutnji. Ne šutim zbog kontemplacije ili potrebe kako bih te čuo. Šutim iz neznanja. Uistinu ne znam kako se događa i događa li se preobraženje u meni.

Kao što učenici ne razumiju ono tvoje od mrtvih ustati tako i ja ne razumijem kad te čujem u svojoj savjesti: preobrazi se i promijeni se. Svjestan sam promjena koje se iznutra u meni rađaju. Neke od njih me izgrađuju na dobro. Neke me razaraju zbog čega bivam pokvaren i zao.

Ima li neka mogućnost preobrazbe za mene kako poslije nje nikad više ne bih morao mijenjati sebe? Nekakvo vječno preobraženje u dobrog čovjeka? Ili je tvoj zov u mojoj savjesti poziv na ono što ne volim i teško prihvaćam. Onu pomalo napornu i dosadnu svakodnevnu preobrazbu samog sebe u nekoga boljeg i čovječnijeg?

Poziv koji čujem u savjesti ako ništa drugo budi u meni znatiželju. Kao da otkrivam kako u meni postoji nešto što je dio mene, ali me istovremeno nadilazi. Pismo to opisuje kao imago Dei – slika Božja. Netko to zove duhom, netko dušom.

Kad čujem u sebi taj glas ne osjećam težinu onoga moraš, ne osjećam dužnost i obvezu. Osjećam nečiju drugu slobodu koja se obraća mojoj slobodi. Kao da mi kazuješ slobodan si mijenjati se, pokušaj jer si slobodan. Netko tko me iznutra ljubi istovremeno me poziva da probam nadiđi samog sebe. Izdignuti se iznad onoga u čemu sam nerijetko ostajao i predugo misleći kako je to i tu gdje jesam maksimum one razine biti dobrim čovjekom.

U tom glasu koji me nježno i plahovito poziva na promjenu uočavam i jedno novo znanje ili spoznaju. Biti dobrim čovjekom nema granicu i ona se nikad ne doseže tako da se može za sebe reći sad sam dostigao puninu ljudske dobrote i čovječnosti. I u trenutcima kad sam dosezao možda i visok stupanj dobrote posebno prema drugom čovjeku čuo bih taj isti glas u savjesti. Gotovo zvuči kao ljubavni poziv: ti možeš i više od toga gdje si sada. Nema suhoparnog moraš i onoga tako formaliziranog trebaš bez duha i sadržaja. Čujem drugu osobu koja govori nešto posve drugačije i drugo: sa mnom ti možeš i više.

Pitam se zar je moguće više i kako? Zar postoji netko tko me ne samo nadilazi u dobroti, nego kao beskonačno dobro me poziva da samog sebe svladavam i nadilazim. Fascinira me zvuk i boja tog unutarnjeg glasa. Tako je nježan i kad radim protiv sebe i dobrote koju bih trebao drugima pružiti. Mogao bih se zakleti kako čujem u sebi glas Onoga koji plače jer činim ono što me ponižava, ono gdje se pretvaram u pokvarenu i zlu osobu, ono kada na imago Dei u meni padne tama i zatamni i glas koji mi govori.

Nevjerojatno je koliko se taj glas u meni nada i koliko je taj glas prožet nadom. Kad taj glas potpuno odbacim, kad se ponizim i kao čovjek i kao osoba i kad mrkli mrak padne preko slike Božje u meni i dalje čujem taj nutarnji glas pun nade: Ja se nadam. Tko si ti koji u meni govoriš i odakle ti tolika hrabrost nadati se nečemu od čega sam ja sam već odavno digao ruke? Odakle si ti i odakle dolaziš? U kojem svijetu postoje takvi poput tebe koji i u najgorem u meni vide tragove dobra i od toga dobra razvijaju snažnu vjeru i ludu nadu kako ću se promijeniti?

Kao da bolje shvaćam kad negdje usputno tek onako u prolazu čujem kako je savjest svjetlo. Zaista ona bi mogla biti svjetlo. Svjetlo nade u promjenu i preobraženje mene samoga. Jer taj glas koji u njoj postoji i kroz nju govori neodoljiv je u svojoj slobodi kojom me ljubi i poziva na promjenu. Uvijek je to jedan topli kao majčinski glas: hajde pokušaj, ti znaš da te volim, hajde pokušaj ti znaš da se nadam, hajde pokušaj ti znaš da ću ti oprostiti, hajde pokušaj ti znaš da su moje ruke uvijek raširene za zagrljaj, za tebe.

U tim i sličnim riječima kojima mi se često obraćaš osjećam takvu snagu i privlačnost. Kako je moguće da postoji netko takav? Jedan Bog koji me ljubavlju i nadom privlači k sebi? Jedan Bog koji me izaziva, koji me progoni svojom nadom i svojom dobrotom. Jedan Bog kojega ne znam opisati i ne znam izreći, ali kad ga čujem u svojoj savjesti gdje mi kaže hajde dođi mi u krilo ta meni ništa nije nemoguće poželim mu se baciti u naručje i zagrljaj pun povjerenja prema njemu.

Takav Bog stanuje u mojoj savjesti. Uvijek iskren. Uvijek pošten. Nikada ništa neće skriti od mene. Ni ono pokvareno i zlo koje skrivam u dubinama svoje duše i bića. S takvim Bogom i pored takvog Boga i kad ne vjerujem u promjenu i preobraženje samog sebe i mog života, uvijek osjećam snažnu želju i potrebu da se mijenjam i budem koliko je moguće dobar čovjek. Ili barem neko vrijeme pokušam to biti i tako živjeti.