Kršćanstvo samoće
Za razliku od tebe ja sam ponekad oportunist. I koristoljubiv. Laskam. Dodvoravam se. Ne činim to iz zlobe. Nisam prijetvoran. Strah me da ne ostanem sam. Ali i takav kakav jesam događa se da me ostave samog. Sjetim se tvoje rečenice kako Sin Čovječji nema gdje glavu nasloniti. Mene nitko ponekad ne pita ništa. Kažu mi kako moram. I kako se od mene očekuje. Nemam kome ispovjediti sebe. Na optužbu se nemam kome žaliti. I moj neuspjeh sve oči žele vidjeti. Ima i jezika koji u tome vole sudjelovati. Negdje sam čuo misao kako svi čekaju moj pad. Ali rekao bih kako je Izaija tu bio daleko slikovitiji i životniji kada naviješta sudbinu Sluge Jahvinog. Onoga kome će čupati bradu i na njega petu podizati, a učinit će to i onaj koji kruh s tobom blaguje, onaj koji ti je najbliži. Tako me poučava Izaija o tebi i tvom životu.
Ne mogu reći kako razumijem što je za tebe značilo kad su se svi razbježali i svi te ostavili. Nije bilo nikoga da bude uz tebe u tvojoj agoniji. I sam si morao brisati krvavi znoj rukavima svoje haljine. Ako su neki i bili tu spavali su. U tvojoj samoći tražim smisao svoje samoće. I ti nikad nisi bio usamljen. Otac je uvijek bio s tobom. Ali jesi bio sam i ostavljen, ali ne i napušten. Ne mogu biti tako ohol pa reći kako je moja samoća identična tvojoj. Nije tako radikalna i strašna kao što je bila tvoja. Ipak i takva kakva jest, blijeda i nemoćna u odnosu na tvoju, ona me izaziva. Dovodi me u sumnju i stavlja pred mene neugodna pitanja. Postavlja me u teške okolnosti i uvjete koji nisu laki.
Tvoja rečenica kako je Otac uvijek s tobom podsjeća me kako si i ti uvijek sa mnom. I za razliku od tebe ja imam gdje glavu nasloniti, kao što je imao ljubljeni učenik. Ponekad je naslonim na klupu u crkvi. Ili je naslonim dok ljubim oltar. Ili dok se saginjem pred svetohraništem. Za samoću nije dovoljno da je drugi pored nas. Važnije je da drugi zna šutjeti i ne govoriti o onome što je od mene čuo. U tome si ti najvjerniji suputnik i prijatelj. Što god ti govorim, slušaš me. I ono što ti kažem ti ne prenosiš dalje. Ostaje između mene i tebe. Trebalo mi je dugo da naučim i shvatim. Svoju samoću mogu ispovjediti tebi. Tko bi me bolje razumio od nekoga poput tebe? Nekoga tko je doživio i osjetio da ga i Bog napusti, a da ne propadne u vječni očaj, nego bivajući u očaju nada se. Iščekuje Boga i njegovu pomoć.
Meni dolazi puno onih koji su sami više nego ja. I njihova samoća ih proždire. Čini ih bolesnima. I oni se osjećaju kao da nemaju kamo nasloniti glavu. I od mene traže, čak i zahtijevaju da im pružim odmor za njihove usamljene duše. Ne pitaju me imam li ja kamo nasloniti glavu. Jesam li i ja poput njih također sam? I ja se umaram. I kao i svi ostajem bez snage. Nemam volje. To i mogu podnijeti. Ali, kad se osjetim samim i ne mogu pronaći kod drugih razumijevanje, tad mi je, rekao bih, najteže. I kad dođem do ruba i pomislim da je najbolje dignuti ruke od svega, sjetim se tvojih riječi: Dođi k meni ako si umoran i opterećen, dođi i uči se od mene, naći ćeš utjehu duši svojoj.
Kažeš mi kako ću u tebi pronaći onoga koji ne napušta onoga kojega ljubi. I tko bi me bolje poučio tome od tebe? Ti si jedan od najustrajnijih. Toliko ustrajan da to nije mogao izvesti sam čovjek, to je božanskog porijekla i božanske naravi. Tvoja ustrajnost u opraštanju svakom grešniku i cariniku. Tvoja ustrajnost u ljubavi prema Petru i ostalim učenicima. Tvoja ustrajnost u molitvi. U navještaju. U činjenju dobra. Tvoja ustrajnost u muci i tvoja ustrajnost na križu. I tvoja ustrajnost u zahtjevu prema Ocu da nam oprosti kada ga moliš Oče oprosti im jer ne znaju što čine.
Onaj tko je tako radio i živio nije mogao biti usamljen i napušten. Onaj koji je u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim zna puno o mojoj samoći. I o zajednici ljubavi. I mojoj potrebi za zajedništvom. Želji da poput ljubljenog učenika naslonim glavu na Učitelja i budem oslobođen straha od samoće.
