Kršćanstvo neodgovornosti

Mogu li se opravdati? Reći nisam zabrinut za tvoju Crkvu jer me uvjeravaš kako je ni vrata paklena neće nadvladati. Smijem li stajati po strani i otkriti kako me nije briga za njezinu budućnost. Ja nisam kotač oko kojega se ona vrti. I ne stojim joj na čelu. U njoj sam pronašao ono što nigdje drugo ne bih mogao. U njoj se mogu sakriti zajedno sa svojim grijesima. Odavno ne vjerujem kako moj grijeh ima takvu dimenziju da na bilo koji način utječe na Crkvu i njezino poslanje. Ja sam katolički individualist. U Crkvi egzistiram kao u nekakvom obliku religioznog hotela. Uzimam što mi se sviđa. Što mi se ne sviđa ostavljam po strani i ne zanima me. Prilagođavam je zahtjevima onih kojima se želim i moram svidjeti. Onima od kojih očekujem da me hvale. Ostavljam dojam nekoga tko želi iskreno komunicirati sa suvremenim svijetom i njegovim pitanjima. Ali, zapravo mene taj svijet ne zanima. S njim komuniciram na jednostavnom principu ravnodušnosti prema njegovim stavovima koji me ne zanimaju i za koje nemam interesa shvatiti njihove uzroke. Meni je stalo do mog katoličkog individualizma.

To je poseban oblik zatvorenosti u kojem me ne zanima niti Crkva ni svijet i njihovi međusobni sukobi, neslaganja i razumijevanja. Ono što sam pronašao u Crkvi je široki prostor slobode bez odgovornosti za nju i za svijet. Moja reakcija na njezine nesporazume sa suvremenim svijetom nije niti ratobornost niti uvažavanje. Tek jedno ne zanima me, neka Crkva i svijet rade što i kako hoće. Ja ih iskorištavam tek toliko koliko mi je potrebno da nitko ne ometa i ukida moju lagodnu zonu individualizma. Mogu zastupati stavove i jednog i drugog, makar bili i dijametralno suprotni. Najvažnije je da moj individualizam ostane netaknut i neokrznut. Ne zanimaju me problemi Crkve, niti se upuštam u kritiku onih njezinih struktura koje se trebaju promijeniti i ozdraviti. Još manje me zanimaju upiti suvremenog čovjeka koji Crkvi postavlja pitanja i traži od nje odgovore. Ja sam katolički individualist. Izbjegavam odgovornost i nemam nikakvih stavova. Ne posjedujem sustav vrijednosti koji je trajan, bilo da on dolazi iz Crkve ili iz svijeta. Imam jedan privremeni i prilagođeni sustav vrjednota, čiji sadržaj po potrebi mijenjam. Izbacujem i dopunjujem vrjednote i stavove već prema tome koliko je moj individualizam ugrožen.

Ne vjerujem u tvoju riječ u Pismu kako Crkva kao tijelo ima mnogo udova, ali je ipak jedno tijelo. Pažljivo čuvam svoj mukom stečeni individualizam od zahtjeva udova koji bi od mene nešto tražili. Također pazim da na tijelu Crkve ne budem toliko nakalemljen kako bez Crkve ne bih mogao. Mogao bih sebe nazvati i katoličkim parazitom. Onim organizmom koji iskorištava tijelo domaćina kako bi ga na kraju odbacio. S obzirom kako u Pismu stoji kako Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati, razvio sam i specifičnu individualističku teologiju ili teologiju individualizma, nazovi to kako hoćeš. Nemoj misliti kako je u pitanju bezazlena teologija ili tek moj teološki hir. Ja sam dugo promišljao o toj teologiji i ako je mogu formulirati, probao bih to u jednoj rečenici. Sjećaš se one rečenice koja se pojavila sa suvremenošću Krist da, ali Crkva ne. Teologija koju sam razvio kaže: Crkva ne, Krist ne, ali moje ja da. Ja sam u središtu te teologije. Naravno taj moj ja je polimorfan jer ne ovisi o meni, nego ovisi o tome koliko svoj individualizam doživljavam ugroženim i koliko mu se prijeti od strane Crkve, drugih i svijeta.

U susretu Crkve i svijeta sudjelujem narcisoidnom zaljubljenošću u samog sebe dok me mogućnost susreta i dijaloga Crkve i svijeta iskreno ne zanima. Niti Crkvi niti svijetu ne želim ništa dati i ponuditi kako bi ih približio jedno drugom. Od njih želim uzeti samo ono što hrani moju individualnost. Ja ne želim da se stoljeća zovu i nazivaju po tome koliko su se svijet i Crkva susretali i jedno drugom približili, bilo da su bili u sukobu ili nisu. Ja želim biti netko o kome će se govoriti kako sam ja bio onaj koji je omogućio njihov susret.

Vjerujem da si dosad shvatio kako sam od onih katoličkih individualista koji smatra da je on kotač oko kojega se Crkva i svijet vrte. Riječi Pisma kako je ni vrata paklena neće nadvladati služe mi kao opravdanje kada me upozoravaju i žele pozvati na odgovornost. Ja sam katolički individualist s lakonskim pedigreom. Kad mi predbace da sam odgovoran za Crkvu i svijet i čovjeka u današnjem svijetu i da su moji grijesi nagrdili lice Crkve i izazvali nepovjerenje i otpor svijeta prema Crkvi, moj odgovor je duboko teološki i vjernički: ne brinem se puno za Crkvu jer nju vrata paklena neće nadvladati. Kao katolički individualist odgovornost za ono što sam učinio da Crkvu omrznem svijetu i čovjeku prebacujem na tebe. Ja joj nisam utemeljitelj. Ne stojim joj na čelu. Za nju, niti za bilo koga u njoj, ne osjećam se odgovornim. Mudro i vješto kao Pilat perem ruke od svojih grijeha kojima sam unakazio njezino lice, ali i udaljio svijet i čovjeka od iskrenog pokušaja dijaloga s njom. Kad sam sa svijetom, na nju bacam drvlje i kamenje. Kad sam s njom, prezirem svijet i mrzim čovjeka u njemu i optužujem svijet za sve što joj se dogodilo.

Kao katolički individualist nikad nisam optužio sebe. I da se razumijemo, nikad i neću. Ja nisam odgovoran. Odgovoran sam samo za sebe u onoj mjeri življenja zaborava i nespremnosti priznanja svojih grijeha. Ja ništa nisam učinio niti za niti protiv. Sebe smatram objektivnim i nezainteresiranim promatračem odnosa svijeta i Crkve. Volim se ulizati svijetu kad osjetim opasnost da će Crkva od mene zatražiti odgovornost i objašnjenje. Ali nije mi strano niti ulizati se Crkvi kad mi svijet zaprijeti kako će me raskrinkati kao onoga kojemu uopće nije stalo istinskog dijaloga svijeta i Crkve. Kao katolički individualist volim govoriti i pobornik sam dijalogiziranja. I svijetu i Crkvi rado držim predavanja, lekcije i simpozije o tome kako trebaju međusobno komunicirati. Ako se svijet i Crkva ujedine protiv mene i optuže me za grijeh, sablazan i manjak autentičnosti oboje ću ih odbaciti i pronaći nešto treće odakle ću nastaviti tumačiti što svijet i Crkva trebaju i kako trebaju. Ali ne što i kako ja trebam. To ne. To je strogo moja privatna stvar i ne tiče se niti svijeta niti Crkve. Ne tiče se niti suvremenog čovjeka niti se tiče tebe.

Kao katolički individualist volim da me se ostavi na miru i da me se ne ispituje i ne propituje kada ipak i svijet i Crkva shvate da ima i moje odgovornosti u njihovim međusobnim nesporazumima. U Pismima sam, čitajući, naišao na jedan zanimljiv redak u kojem stoji: Jao onima po kojima dolaze sablazni. Apsolutno sam uvjeren kako se to ne odnosi na mene ni u kom pogledu. Da se vratim pitanju na samom početku. Pitanje se ne odnosi na mene. Kao izdanak i predstavnik jednog potpuno novog pravca u teologiji smatram da se u mom slučaju pravdanje, grijeh i zajednica niti mogu niti trebaju povezivati u bilo kakav odnos. Ja nisam ni ud, ni tijelo, ni Crkva. Ništa od toga. Ja sam katolički individualist koji odbija bilo kakav  poziv na odgovornost za rane i ožiljke na tijelu Crkve. Ja sam katolički parazit koji odbija bilo kakav poziv na odgovornost pred svijetom i njegove optužbe da nisam autentičan i dosljedan i da je zbog toga i sama Crkva prošla kroz krize, teškoće i patnje. Moja teologija ne poznaje koncepte odgovornosti i zajednice, bilo da je riječ o svijetu ili Crkvi. Ona ne poznaje ni ideje bivanja autentičnim i dosljednim pred upitima i pitanjima svijeta, niti poznaje stid kao formu prihvaćanja odgovornosti za sablazni koje su preko mene došle i ušle u svijet i zamaglile lice Crkve.

Ja poznajem samo jednu teologiju. Teologiju onoga ljudskog ja, koje, ako je ugroženo, reći će ne, ne samo tebi i tvojoj Crkvi, nego i svijetu u kojega si Crkvu postavio kao znak spasenja. Ja nisam odgovoran! Ja sam teolog neodgovornosti i njezin idejni začetnik u današnjem svijetu. Teologija neodgovornosti pred tobom, tvojom Crkvom i svijetom moja je genijalna ideja kako uvjeriti sebe da se redak iz Pisma: Jao onome po kome dolaze sablazni, ne odnosi na mene, niti ga treba razumjeti kao dio tvoje objavljene  božanske riječi i poruke.