Četvrtak, 7 srpnja

Kršćanstvo groba


Nemam odgovor na pitanja. Ne mogu sebi odgovoriti. Ne znam kako. Drugi očekuju od mene odgovore. Naučeni su kako sam, za razliku od njih, bliže tebi i jer sam bliže imam privilegiju znati ono što oni ne mogu. Ali ja nemam odgovore. Ne znam što bih odgovorio ocu koji me pita zašto je njegovo devetogodišnje dijete umrlo od teške bolesti? Ili majci tog djeteta. Zašto se događa kataklizma koja u trenu ubija tisuće ljudi i ne pravi razliku između loših i dobrih? Ne umijem objasniti drugima zašto nijedan grob nije prazan poslije tri dana. Grobovi ostaju ispunjeni kostima. Njihove molitve izgleda ostaju neuslišane. Nitko se njihov još nije vratio iz mrtvih.

Nisam jednom stajao nad svježe iskopanim grobom i pitao se zašto. Ponekad u budućnosti vidim i svoj vlastiti grob i pitam ima li išta onkraj njega? Dovikujem ima li koga? Ima li nekoga tamo s one strane praha, gline i blata? Čitao sam kako su te položili u grob u koji nitko još ne bijaše položen. Kao da bih se trebao diviti ljepoti groba. Zar se grob može nazvati lijepim? A tek njegova hladna unutrašnjost! Skučenost prostora. Nemogućnost da se pomičem i zavapim i tražim pomoć. Nemogućnost da dišem. Jeza me obuzima pri pomisli na grob! Veličina groba u kojem si bio položen nije u njemu samom. Grob je postao velik zbog onoga kojega su u njega položili. Istina je kako nitko ne bijaše položen u taj grob. I nikada više netko sličan tebi neće počivati u tom grobu.

Oprosti mi jer nad otvorenim grobovima ostajem nijem. Ne znam utješiti ni druge ni sebe. Ponekad mi nedostaje Jobove vjere, pouzdanja i nade. Kao i svi raspadnem se nad grobom. Pretvorim se u prah od kojega sam nastao. Ne pomaže mi privilegija intimnosti s tobom. Blizine u kojoj ti za razliku od drugih smijem reći kako se užasno bojim groba i nemam snage drugima naviještati život. O kojem životu govorim nad grobom mrtvog djeteta čiji su roditelji neutješni? Opet i da te ne znam prirodno bih se bunio protiv tako surovog i bešćutnog poretka. Ne mogu prihvatiti govor o ništa i ništavilu. Ne odričem pravo drugima o tome govoriti. Ja ne vjerujem da nakon groba nema ništa.

Zašto tako vjerujem nemam racionalan odgovor. Ja sam izabrao vjerovati. Odlučio. I nema to nikakve veze s onim površnim tumačenjima kako ne mogu prihvatiti misao o svojoj smrti, pa svoj strah projiciram u Boga kojega sam izmislio. Moja glad je puno dublja od psihološke projekcije. Ona je daleko ozbiljnija od utješnih i usputnih odgovora na pitanja o zlu, patnji i umiranju. Ja želim živjeti. Ne volim kad moju strast za životom svode na puko preživljavanje. Biologiju. Ja nisam čisti instinkt. I nisam životinja. Ne umijem objasniti. Zato tvrdim kako nemam odgovor. Ne želim samo hraniti se. Disati. Piti vodu kad sam žedan. Ja hoću beskrajno više. Hoću posjedovati, kako se netko izrazio o vječnosti, potpunu i neprekinutu puninu života. Nisam je vidio, ali joj se nadam.

Nemam odgovor i zajedno s onima koji me pitaju stojim nad grobom, zajedno s njima iščekujem. Možda je bolje reći stojimo pred grobom jer je na njegov ulaz navaljen kamen koji nitko od nas ne može pomaknuti. Nitko sam to ne može učiniti, ne možemo to učiniti ni kad smo svi zajedno. Kamen smrti kojim je zapečaćen grob ne može se ukloniti izvana. Čovjek nema tu moć, nema snagu i nema alat za taj zahvat. To je poduhvat onkraj naših pojedinačnih i zajedničkih napora i nastojanja.

Navikli smo kako se u grob ulazi. Izići iz groba je nešto nepojmljivo i neshvatljivo. To bi značilo susresti smrt licem u lice i narediti joj da čovjeka pusti natrag. Iz iskustva drugih znamo da se takve stvari ne događaju. Nitko se ne vraća jer nitko ne vlada nad smrću. Padaju mi na um riječi kako si došao da život imamo, u izobilju da ga imamo. Nije li izobilje života vladanje i vlast na smrću?

Beskonačna je rijeka molitava pred grobom na čiji je ulaz navaljen za sve nas pretežak i prevelik kamen. Beskonačna rijeka suza majki, očeva i djece. Beskonačna rijeka vapaja i dozivanja. Beskonačna je nada koja stoji pred kamenom koji je navaljen na grob. Beskonačna je rijeka onih koji vjeruju i strpljivo čekaju da se kamen s groba otkotrlja. Nepoznat je broj onih poput mene koji su svjesni kako se kamen može razvaliti tek iznutra i samo se iznutra može otvoriti grob.

Nemam  odgovor. Stojim pred grobom i zajedno s drugima čekam Onoga koji je prije smrti za sebe rekao da je uskrsnuće i život. Dok molim nad grobovima onih koji se ne vraćaju čekam da se vratiš. Ako se ne vratiš ni ja neću moći odgovoriti drugima. Neću znati. Neću smjeti. Neću moći. Ali ako se vratiš iz groba sve će biti drugačije. Moći će kao i ja odlučiti. Napraviti izbor. Vjerujem ili ne vjerujem. Nadam se ili se ne nadam. Tvoj grob ne nudi treću mogućnost. Tvoj grob stavlja pred najvažniji i najteži izbor koji čovjek može napraviti u životu. Nemoguće je izbjeći izbor. Čovjek izabire smrt ili život. Ništavilo ili uskrsnuće. Tebe ili samog sebe osuđenog na vječnu prazninu.