Utorak, 27 srpnja

Kršćanstvo neutralnosti


Njemački politički filozof Carl Schmitt sve je političke odnose definirao paradigmom odnosa prijatelj-neprijatelj. Iz premisa svoje političke filozofije zaključivao je kako nije moguća neutralnost u sferi političkog. Odnosi vlada-opozicija, predsjednik-premijer, i mnogi drugi politički odnosi mogu se svesti donekle na Schmittovu paradigmu. Davno prije Schmitta došlo je do rasprave između Isusa i farizeja i do Isusovog dictuma: podajte caru carevo, a Bogu Božje! Je li Isus već tada davno prije Schmitta skrenuo pozornost na problem odnosa neutralnosti i političkog i jesu li farizeji bili prvi politički teolozi koji su smatrali da se može teologijom djelovati u sferi političkog, a da se pri tom ostane i teološki, ali još više politički neutralan? Bilo koja politička teologija susrest će s ovim pitanjem i poteškoćom. Je li moguća politički neutralna politička teologija? Je li uopće moguće nešto kao politička teologija?

Zanimljivo je kako Crkva u svom odnosu prema političkom odbija postojanje neke, recimo, katoličke političke teologije ili pravovjerno-crkvene političke teologije. O tom odnosnu govori instrukcija o djelovanju katolika u politici, gdje se oprezno i svjesno ne preferira niti jedna politička opcija koja bi se mogla istovremeno identificirati i kao katolička i kao crkvena. Politička teologija, ukoliko samu sebe takvom definira, može se naći u toj dilemi koju naznačuje rasprava između Isusa i farizeja o pitanju odnosa između političke i teološke sfere. Tako jedna politička teologija može ispravno i potrebno upozoriti na zloupotrebu religioznog u političke svrhe kao sredstva i instrumenta. Jednako tako, politička teologija može upasti u zamku identičnosti teoloških i političkih kategorija i pojmova i odustati od bitne razlike između odnosa Bog-grijeh (đavao), dobro-zlo, grešnik-svetac.

Nije slučajno da je Schmitt djelomično ideju o političkoj paradigmi kao odnosu prijatelj-neprijatelj pronašao u teologiji. Događa se političkoj teologiji da političku paradigmu tumači teološki te politički protivnik postaje đavao, grešnik i zlo, a politički istomišljenik postaje Bog, svetac, dobro. Slično fenomenu političkog koje vrlo lako osobe svede na paradigmu odnosa prijatelj-neprijatelj i politička teologija dolazi u napast osobe i pojedince podvesti pod istu kategoriju oduzimajući im njihovu osobnost, jedinstvenost, individualnost. Može doći do zloupotrebe same teologije pri čemu teološka kategorija čovjeka kao Božjeg stvorenja biva zamijenjena političkom kvalifikacijom kao neistomišljenika, ideološkog neprijatelja, političkog oponenta.

Posebno je opasno kada se politička teologija posluži Bogom, svetim i nadnaravnim, kao onim pojmovima i terminima kojim se crta jasna i neprobojna granica između onih koji su politički prijatelji, odnosno neprijatelji. Jedni postaju nepopravljivi Božji neprijatelji, a drugi trajni i vječni Božji prijatelji i ugodnici. Politička teologija, u bilo kojoj formi ili obliku, povremeno je u napasti uzeti sebi posebno pravo (identično onomu što Schmitt pokušava razriješiti u pitanju o tome tko je suveren u izvanrednom stanju) da u Božje ime i u ime svetog  i nadnaravnog određuje tko je Bogu ugodan i mio,  a koga se Bog gnuša i koga Bog mrzi. Je li moguća politička neutralnost bilo koje političke teologije? Ili je sama narav političke teologije da se nužno po svom sadržaju svrstava i uklapa u Schmittovu paradigmu odnosa prijatelj-neprijatelj? Problem političke neutralnosti političke teologije i njenog odnosa prema svetom i nadnaravnom manifestira se u onim izričajima i terminima koji se odnose na Boga.

U Schmittovu paradigmu odnosa prijatelj-neprijatelj zahvaljujući političkoj teologiji ulazi i sam Bog kao Bog potlačenih i Bog moćnih, Bog slabih i Bog jakih, Bog siromašnih i Bog bogatih. Iz ovoga bi slijedilo da politička teologija nikada ne može biti neutralna i izvan Schmittove paradigme makar se ona pozivala na Božju neutralnost i neutralnost svetog i nadnaravnog u političkim odnosima. Politička teologija time biva (nužno?) prijateljska ili neprijateljska prema stvarnosti političkog. Ona ne može biti i ostati neutralna. Vjerojatno i ne smije. Takva politička teologija i nije tako problematična u onim okolnostima stanja političkog kada se jasno može uočiti da je Schmittova paradigma prijatelj-neprijatelj podložna jasnoj i preciznoj moralnoj kvalifikaciji, kao kada se politička teologija suprotstavi političkom režimu koji je moguće kvalificirati kao zao režim u moralnom smislu (takav je slučaj recimo bio s nacizmom u Njemačkoj). Međutim, što s političkom teologijom kada ona podržava određeni politički odnos koji se također može donekle kvalificirati moralno kao zao? Smije li se uputiti kritika političkoj teologiji da je ili zaboravila svoje teološke temelje i premise ili se priklonila Schmittovoj paradigmi prijatelj-neprijatelj i stala u ime teologije na stranu moralno problematičnog političkog režima ili sustava?

Ova pitanja samo upućuju na duboku problematiku i složenost bilo koje političke teologije koja bi za sebe zahtijevala strogu političku neutralnost dok bi istovremeno aktivno i snažno teološko-politički sudjelovala u političkom djelovanju i kreiranju stvarnosti društva unutar Schmittove paradigme prijatelj-neprijatelj. Nedostatci i slabosti političke teologije uvijek su u tom problematičnom odnosu neutralnosti i političkog, u njezinim nastojanjima da bude politički angažirana i aktivna i da istovremeno teološki ostane neutralna i izvan političkih odnosa. Ali to nije moguće, jer politička teologija ne sudjeluje politički u Schmittovoj paradigmi, nego upravo teologijom koju želi sačuvati neutralnom od upadanja i pripadanja Schmittovoj paradigmi kao svome prirodnom i nužnom mjestu. Dok istovremeno inzistira na strogom odvajanju teološkog i političkog, ona istovremeno teološko pretvara u političko i ukida njegovu prethodnu neutralnost dok je ono bilo isključivo i samo teološko i ništa više. I ništa drugo. Teološko se vraća ili uključuje u političko sada kao političko i ulazi u odnos prijatelj-neprijatelj, pri čemu uvijek postoji opasnost da teološke kategorije poput Boga, svetog i nadnaravnog postanu političke kategorije Schmittove paradigme, čija je manifestacija i jedan od mnogih izričaja: Bog je na našoj (političkoj-prijateljskoj) strani, a nije na njihovoj (političkoj-neprijateljskoj).

Politička teologija uvijek može biti zloupotrijebljena, čak i prisiljena biti dio političkog odnosa prijatelj-neprijatelj, pri čemu njezin san o njezinoj političkoj neutralnosti pada u vodu. Izdaje li teologija sebe kada kaže da želi ostati neutralna u pitanjima političkog, ili izdaje sebe kada postaje politička teologija unutar Schmittove paradigme prijatelj-neprijatelj i kada teološke kategorije postaju i pretvaraju se u političke kvalifikacije? Može li politička teologija biti stvarno politička i istovremeno sačuvati Božju neutralnost, neutralnost svetog i nadnaravnog u odnosu prema političkom? Može li Bog u jednoj političkoj teologiji ostati izvan Schmittove paradigme? Ako bi ostao izvan, u čemu je onda snaga i putokaz političke teologije, ne pretvara li se ona time u čistu politiku, gdje su politički termini i pojmovi zamijenjeni teološkim, ili su zapravo identični pa, recimo, možemo govoriti da su Bog-dobro-politička vlast-vlada identični kao i đavao-grijeh-zlo-politički protivnici-opozicija?

Neutralnost političke teologije moguća je samo ukoliko se zadržava sadržajna razlika između teologije i politike, ako nema neutralnosti teologija i politika se pretvaraju u jedno te isto i zauzimaju svoje mjesto unutar Schmittove paradigme. Svaka politička teologija time sebe stavlja pred dilemu i ozbiljna pitanja. Mogu li Bog, sveto i nadnaravno biti kritički temelj i polazna točka kritike političkog, a da pri tom istovremeno sve troje ostanu neutralni, zadržani izvan političkog odnosa prijatelj-neprijatelj? Može li sveto biti neutralno u identičnosti teologije i politike? Politička teologija je u neprestanom pokušaju da razriješi dilemu odnosa svoje političke neutralnosti utemeljene na istinskoj teologiji i mogućnosti (zlo)upotrebe teologije i svetog kao političkih instrumenata. I političkoj teologiji, kao svakome tko je neoprezan i tko se malo više opusti, zna se dogoditi da postane dvolična, jer zastupa odvojenost i razdvajanje teološkog i političkog, dok istovremeno teološko tumači i razumijeva kao političko i na taj ga način tumači, misleći da je još uvijek u pitanju neka neutralna politička teologija. Ponekad politička teologija ne uspijeva izmaći opasnosti i pogubnosti Schmittove paradigme. Dapače, ona je nekad glavni pokretač Schmittove paradigme u političkoj stvarnosti. To se još uvijek može pozdraviti i pohvaliti onda kada je moralno jasno i potrebno nastupiti protiv neprijatelja, jer je moguće uvidjeti zlo koje čini. Međutim, ima i onih ne tako slavnih političkih teologija koje su se otvoreno i jasno stavile na stranu neprijatelja, iako je bilo moguće moralno spoznati da je neprijatelj zao i da mu je zlo glavni motiv i pokretač političkog djelovanja.

Povremena zastranjenja različitih političkih teologija, ali i hrabri i odvažni uspjesi nekih od njih, pokazuju da politička teologija ipak teško može biti neutralna, čak i onda kada samu sebe uvjeri da je uspjela sačuvati teologiju od utjecaja i tumačenja Schmittovom paradigmom.  Ponekad uspije, ali ponekad i ne uspije. I u tim njezinim uspjesima i neuspjesima vidljivo je kako je za svaku političku teologiju ostao i ostat će, kao dilema, pitanje i sumnja, pitanje o njezinoj vlastitoj teološkoj i političkoj neutralnosti, kada se jednom Schmittova paradigma pokrene i stvarnost se pretvori u politički odnos prijatelj-neprijatelj. Kada je Isus rekao podajte caru carevo, a Bogu Božje je li time unaprijed potvrdio da je neutralnost teologije, Boga, svetog, nadnaravnog, moguća jedino i samo ako ne postoji politička teologija? Ili je htio upozoriti na opasnost (zlo)upotrebe teologije unutar političkog što dovodi ponekad do same dvoličnosti političke teologije koja možda zna da nije neutralna, ali glumi neutralnost?