»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Totalitarno kršćanstvo


Izvještaj o babilonskoj kuli, kada je  Bog pobrkao jezike ljudima jer su govorili jednim jezikom, uzima se kao prototip ljudske oholosti. Ljudi su bili tako oholi da su gradeći kulu do neba željeli doseći Boga. Možda postati bogovi? Gradnja babilonske kule je zanimljiva iz jedne druge perspektive. A to je jezik. Tamo gdje postoji jedan jezik kojim se prije svega kontrolira čovjekove nutarnje želje, njegove misli i ideje, nastaje fenomen totalitarizma. Totalitarizam doseže svoj vrhunac ne toliko u govornom jeziku, bio on latinski, engleski ili neki drugi, nego u nutarnjoj kontroli nad čovjekovim idejama, mislima i promišljanjima. Da su kojim slučajem ljudi gradeći kulu dosegli do božanskog, moguće da bi se dogodile dvije stvari. Jedan bi čovjek postao bogom i to bi bio totalitarizam jednog nad mnogima. Ili bi jedna grupa, možda najjača, najbogatija, s najviše oružja, postala bog i to bio totalitarizam manjine nad većinom.

Stječe se dojam da je Bog pobrkao jezike ljudima kako jedan čovjek ili jedna grupa ljudi ne bi stekli totalitarnu vlast nad savjestima i mislima drugih ljudi. Jedan opći, svjetski jezik koji bi prvotno kontrolirao čovjeka iznutra bio bi po svojoj naravi i usmjerenju totalitaran. Brkajući jezike Bog je spriječio jedan od prvih pokušaja totalitarizma u ljudskoj povijesti. O Crkvi se može ponekad čuti kako je riječ o totalitarnoj instituciji. Njezina hijerahija i uređenje su totalitarni. Kad bi tako bilo, onda bi Crkva imala kontrolu nad čovjekovim mislima, željama i razmišljanjima. Slijedilo bi da Crkvu ništa drugo ne zanima nego kako čovjeka zarobiti iznutra. Ne dopustiti mu da razmišlja, promišlja, stvara u sebi ideje i misli. Za jedan takav poduhvat Crkva bi morala imati jedan totalitaran jezik nutarnje kontrole nad čovjekom. Svojevremeno latinski jezik, ali i govorni jezici koji se danas koriste u Crkvi, ne mogu biti totalitarni. Jer govorni jezici više teže sporazumijevanju nego li nutarnjoj kontroli nad čovjekovim idejama i mislima. Kao što ni engleski jezik, koji je danas, zahvaljujući internetu, jedan od najčešće korištenih jezika. Ali ne nazivamo ga totalitarnim jezikom zbog toga. Totalitarni jezik bi morao biti takav da iznutra čovjeka paralizira. Zabrani mu bilo kakvu sposobnost promišljanja i razmišljanja. Crkva ne raspolaže jednim takvim jezikom. Štoviše, redovito apelira na čovjekovu savjest kao mjesto susreta čovjeka s Bogom, ostavljajući velik prostor slobodi savjesti pojedinca da odlučuje. Ponekad čak i mimo ili protiv onoga što Crkva naučava i smatra ispravnim.

Ideja totalitarnog kršćanstva, odnosno teza kako je Crkva totalitarna institucija koja kontrolira čovjekovu nutrinu i promišljanja, razvija se iz zbrke koja nastaje jer se govorni jezik identificira s totalitarizmom. Jezično omasovljavanje isto je što i totalitarizam. Tako su smatrali nekad i govorili o latinskom jeziku. Danas se to isto govori o engleskom jeziku. Ili kineskom. Međutim, jedan totalitarni jezik ne bi bio po svojoj naravi govorni jezik. On bi, ako bi postojao, bio jezik duha, nutarnji jezik koji ne dopušta nikakve druge jezike, izražavanja vlastitih misli i ideja. Možemo reći, iako paradoksalno, da je jezik kojim Bog govori totalitaran jezik. Zašto? Jer izvan božanskog govora ne ostaje ništa nedorečeno i neizrečeno. Nije riječ o monopolu na izražavanje i sporazumijevanje. Riječ je o tome da Božji govor zna i spoznaje sve i svakoga do srži. I taj Božji jezik ostavlja čovjeku prostor slobode i nutarnjeg mišljenja do te mjere da je ostavio čovjeku slobodu i prostor da se protiv Boga pobuni i da ga zaniječe. Pitanje je bi li čovjek, da je do kraja izgradio babilonsku kulu, ostavio Bogu takav izbor?

Iz te „babilonske zbrke“ nastala je „zbrka“ identificiranja totalitarnog i jezika kao jedne te iste stvari. Totalitarno kršćanstvo stoga će reći kako je Crkva totalitarna jer je svojevremeno latinski jezik bio jedini dopušteni jezik u liturgiji. Kao da je latinski jezik kontrolirao nutarnji duh i ideje koje je čovjekov duh stvarao. Da je tako bilo, nešto poput teoloških sukoba, hereza, teoloških polemika, bilo bi nemoguće. Kao što bi to bilo nemoguće i danas. Kao da bi bili mogući teološki sporovi, crkveni sabori sa svim svojim teološkim dilemama, da su grčki i latinski bili totalitarni jezici. Kada bi bilo onako kako totalitarno kršćanstvo shvaća stvarnost jezika, nikada nijedan teološki dijalog ne bi bio moguć. Niti teološka hereza. Jer ne bi bilo moguće čovjekovom duhu da bude slobodan i iznutra iz sebe teološki misli i promišlja. Niti bi bilo mogućnosti za greške. Gdje bi bile sve one teološke knjige, sukobi, rasprave, sumnje i nedoumice da nam Bog nije pobrkao jezike i oslobodio nas od jezičnog totalitarizma? Od mogućnosti da se prvi među nama koji dosegne vrh kule proglasi bogom ili da se manjina dokopa vrha i sebe proglase bogovima.

Jezični totalitarizam je moguć ondje gdje ljudski jezik ne priznaje božansko, nešto što je iznad njega, nego sam sebe proglašava božanskim jezikom. Takvom ljudskom jeziku daleko bi bilo važnije da kontrolira savjesti, čovjekov duh, ideje i misli, nego jezik kojim se one izražavaju u govoru i pisanju. Brkajući nam jezike Bog je spriječio totalitarizam i nastanak totalitarnog kršćanstva. Makar kao kršćani nekad griješimo zbog slabosti naših misli, ideja i promišljanja, to je pozitivan znak da je Bog dobro učinio kada nas je spriječio da izgradimo totalitarnu kulu mišljenja i razmišljanja. Danas bi svi mislili isto. I ne bismo znali misliti drugačije. Sve bogatstvo kršćanskog promišljanja, teološkog i svakog drugog, nikada ne bi nastalo. Bili bismo uskraćeni za tolike teološke rasprave, bogastvo teološkog dijaloga, i tolike teologe koji su promišljali i razmišljali kako bi nam približili Boga i njegov govor nama i o nama.

Totalitarno kršćanstvo duboko žali što nismo izgradili babilonsku kulu. Time pokazuje da su oholost  i totalitarizam jedna te ista stvar. Doseći Božje prijestolje i svrgnuti Boga i sebe postaviti na njegovo mjesto. Božanski totalitarizam nad čovjekom nije pravi. Jer poštuje slobodu i čovjekovu savjest. Ljudski totalitarizam, a o tome nam svjedoči naša ljudska povijest, često je daleko opasniji. On teži kontroli nad čovjekovom slobodom, duhom i njegovom savješću. I totalitarno kršćanstvo je slično ljudskim totalitarizmima. Želi kontrolu nad slobodom čovjeka, njegovom dušom i duhom i njegovom savješću. Čak i Bog koji je svemoguć i svemoćan nije išao tako daleko. Ali totalitarno kršćanstvo išlo bi i dalje od Boga. Jer totalitarno kršćanstvo i dalje sanja babilonsku kulu jednog jezika, jednog mišljenja, jednog duha, jedne ideje, jedne misli. I gnjevno je što nam je Bog pobrkao jezike da nas spasi od naših vlastitih totalitarizama. Božji totalitarizam ne postoji jer je Bog predvidio kajanje i obraćenje i spasenje za naše propuste i grijehe. Bog je predosjetio da ćemo griješiti i pobrkao nam jezike, kako bismo s vremena na vrijeme mogli priznati da smo nesavršeni i da ne možemo biti bogovi. I to svatko na svom jeziku.

Totalitarno kršćanstvo ne predviđa i ne dopušta greške i grijehe jer ne predviđa i ne dopušta kajanje i obraćenje. Ono ne priznaje postojanje ljudske slobode. Ono predviđa jednog ljudskog boga ili nekoliko ljudskih bogova koji vladaju nad ostalima. Nema grešaka. Nema propusta. Nema grijeha. Nema kajanja. I treba biti zahvalan Bogu što nas je spriječio da sagradimo totalitarnu kulu jednog jezika koji apsolutno vlada.

Sve bi bilo dobro da je čovjek tu kulu gradio kako bi Bogu dao mjesto na vrhu. Ali čovjek na vrhu kule nije vidio Boga, nego sebe. I zato je totalitarno kršćanstvo opasno. Ono želi vladati bez Boga i ukinuti za bilo koga od nas kajanje i obraćanje kada svojim ljudskim jezikom „pobrkamo“ ono što nam Bog govori i što od nas traži. Božji govor dopušta obraćenje i kajanje jer poznaje našu nesavršenost u razumijevanju i izražavanju. Bog je svjestan da su nam jezici nesavršeni i stvaraju nam zbrku u odnosu s njim.

Totalitarno kršćanstvo ne dopušta nikakvo kajanje i obraćenje jer postoji jedan jezik, jedna misao, jedna ideja, jedno promišljanje, jedan duh koji ne prašta nikome. I ne prašta ništa. Božanski jezik je puno tolerantniji. On prašta i grijehe i hereze, ako ima kajanja i obraćenja.