Kršćanstvo nije zapadno
Kršćanstvo nije toliko zapadno, nego je zapadna kultura u korijenu kršćanska.
Dva nedavna otkrića pokazuju kako se brzo i koliko daleko kršćanstvo proširilo u prvom stoljeću. Ona isto tako osporavaju dugotrajnu pretpostavku da je kršćanstvo samo zapadnjačka stvar.
Početkom rujna 2025. egipatski arheolozi otkrili su mural star 1600 godina koji prikazuje Isusa kako iscjeljuje bolesne. Naravno, povijest kršćanstva u Egiptu seže daleko u prošlost. Biblija bilježi vrijeme koje je Isus tamo proveo sa svojom obitelji, a prisutnost Crkve tamo datira još iz apostolskoga vremena. Manje je poznato koliko se rano i koliko daleko kršćanstvo proširilo u Arabiju.
U kolovozu 2025. Ujedinjeni Arapski Emirati objavili su otkriće 1600 godina stare štukaturne ploče s kršćanskim križem. Pronađena je na otoku Sir Bani Yas u blizini Abu Dhabija među ostatcima samostana koji je otkriven 1962. godine. Ploča je značajno otkriće za ono što je prvo veliko arheološko iskapanje na tom lokalitetu. Ukazuje na često zaboravljeni dio povijesti: kako je Nestorijanska Crkva Istoka, sa središtem u današnjem Iranu i Iraku, širila kršćanstvo Arapskim poluotokom od četvrtoga do šestoga stoljeća. Samostan je napušten nakon uspona islama u osmom stoljeću i ubrzo zaboravljen.
Poput samostana, veliki dijelovi kršćanske povijesti isto su tako uvelike zaboravljeni. Kršćanstvo se uglavnom smatra zapadnom religijom, a širenje Crkve pamti se uglavnom po Rimskom Carstvu. Međutim, do godine 1000. bilo je više kršćana izvan staroga Rimskoga Carstva nego na području koje je ono nekoć obuhvaćalo.
Kršćanski vjerovjesnici stigli su u Perzijsko Carstvo, drevni neprijatelj Rima, u drugom stoljeću i tamo su ubrzo osnovali Crkvu. U četvrtom stoljeću, nakon Konstantinova obraćenja, strah da će se kršćani udružiti s Rimom donio je teške progone, ali kršćanstvo je dobilo pravno priznanje u petom stoljeću.
Perzijski vjerovjesnici koji su putovali Putem svile podigli su crkve diljem središnje Azije. Najstarije poslanstvo bilo je u Baktriji godine 196. Misionari su poslani Hunima oko godine 500. Čitava turska i mongolska plemena prešla su na kršćanstvo tijekom toga razdoblja, a središnja Azija imala je cvjetajuće kršćanske zajednice koje su bile središta obrazovanja. Do godine 650. u središnjoj Aziji bilo je najmanje 20 biskupa s metropolitima u Kašgaru i Samarkandu.
Početkom VII. stoljeća perzijski vjerovjesnik po imenu Alopen stigao je u Kinu. Car ga je dočekao i dopustio mu da otvori samostan u glavnom gradu. Kršćanstvo je tamo prihvaćeno kao zakonita religija sljedeća dva stoljeća.
Cijelo područje osvojio je Džingis-kan početkom XIII. stoljeća. Iako je odrastao u kršćanskom klanu, Džingis-kan bio je šamanist. Ali bio je i vjerski snošljiv i prijateljski nastrojen prema kršćanima. Tijekom sljedećih naraštaja, nekoliko važnih mongolskih vođa također su postali kršćani.
Sve se to promijenilo kada su neki kanati prešli na islam. Crkve Srednje Azije počele su propadati. Njihov konačni pad dogodio se nakon Crne smrti, kada su kršćanske zajednice postale žrtveni jarci za kugu.
Naravno, apostol Toma prvi je donio Evanđelje u Indiju i osnovao Crkve duž malabarske obale. Te su Crkve zadržale prepoznatljiv identitet uz židovske trgovačke zajednice i hinduističku zajednicu. Godine 300. indijska Crkva povezala se s Crkvom Istoka, dijelom zbog Puta svile i drugih trgovačkih putova, a dijelom zbog zajedničkoga bogoslužnoga sirijskoga jezika. Na kraju se Crkva podvrgnula crkvenomu nadzoru biskupa Crkve Istoka. Današnja Sirijska Crkva Malankara Mar Thoma u Indiji postoji neprekidno s tom dugom poviješću.
Tadej i Bartolomej donijeli su Evanđelje u Armeniju u prvom stoljeću, a kršćanske zajednice tamo su uspostavljene do drugoga stoljeća. Unatoč progonu od strane zoroastrijske monarhije, rasle su uz pomoć vjerovjesnika iz Perzije i Mezopotamije. Konačno, Armenija je postala prvo kraljevstvo koje se obratilo na kršćanstvo 301. godine, dvanaest godina prije Rima.
Sredinom IV. stoljeća, koptski patrijarh u Aleksandriji zaredio je Sirijca po imenu Frumencija i poslao ga da evangelizira kraljevstvo Aksum u današnjoj Etiopiji. Bio je učitelj aksumskoga kralja Ezane, koji se također obratio. Njih dvojica radili su na evangelizaciji kraljevstva, čineći Aksum trećim kršćanskim kraljevstvom nakon Armenije i Rima. Etiopija je do danas ostala pretežito kršćanska.
Nije iznenađujuće da će se pronaći rukotvorine iz te bogate povijesti, ali kada se pronađu, to je dobar podsjetnik na to kako se kršćanstvo širilo. Također bi nas trebalo podsjetiti da kršćanstvo nije toliko zapadno, nego da je zapadna kultura u korijenu kršćanska.
John Stonestreet i dr. Glenn Sunshine
