Sveopći sabori i njihova čitanka

Sabori su vrlo drevna pojava u povijesti Crkve. Njihova je svrha oduvijek bila odrediti, pojasniti ili ponovo potvrditi nauku vjere te ispraviti ili obnoviti stegu Crkve (to jest, crkveni ustroj i ponašanje vjernika, klerika ili biskupa).

Kanonsko pravo poznaje nekoliko vrsta sabora: sveopći (ekumenski), krajevni (partikularni), pokrajinski (provincijski). Sveopći ili ekumenski sabor (od grčkoga οἰκουμένη/oikūménē, što znači „naseljeni svijet“) skupština je svih biskupa Crkve, sazvanih kako bi se riješila bitna pitanja koja se tiču ​​vjere, crkvene stege ili jedinstva Crkve. Ti se sabori razlikuju od krajevnih ili pokrajinskih sabora po svom sveopćem dosegu. Njihova vlast počiva na činjenici da ih saziva vrhovna vlast i da okupljaju predstavnike cijeloga kršćanstva. Omogućuju različitim Crkvama i biskupima da raspravljaju, razlučuju i slažu se, pomažući u održavanju naukovnoga i sakramentnoga jedinstva dok istodobno odgovaraju na izazove svoga vremena: raskole, krivovjerja, društvene preobrazbe, duhovne ili političke krize.

Na sveopćem saboru Biskupski zbor na svečani način obnaša vlast nad sveopćom Crkvom (kanon 337. § 1.). Pravo je i dužnost svih biskupa, i samo biskupa, sudjelovati na sveopćem saboru s odlučujućim glasom (kan. 339. § 1.). Odluke sveopćega sabora dobivaju obvezujuću snagu kada ih zajedno sa saborskim otcima odobri rimski prvosvećenik, potvrdi ih i naloži da se proglase (kan. 341. § 1.).

Svečane definicije sveopćih sabora, koje se tiču ​​vjere ili ćudoređa, a kojih se mora pridržavati cijela Crkva, su neprevarljive, dapače nezabludive (kao i Sveto Pismo) kada Biskupski zbor, sastavljen od svih biskupa svijeta, okupljenih na sveopćem saboru, kao učitelja i sudaca vjere i ćudoređa, izjavi da je za svu Crkvu neka nauka o vjeri ili ćudoređu konačno obvezatna (kan. 749. § 2.). Takve se odluke često nazivaju „kanonima“ i često imaju priloženu anatemu, kaznu odjeljenja od Crkve, protiv onih koji odbijaju vjerovati u učenje.

Jedinstvo u različnosti jezika

Sljedeći popis otkriva proširenost ključnih pojmova: sinoda, koncil i sabor u raznim europskim jezicima.

Temeljni crkveni pravni propisi na hrvatskom: Zakonik crkvenog prava u prijevodu Josipa Pazmana iz 1920., Kodeks kanonskog prava u prijevodu Franje Hermana iz 1948., Zakonik kanonskoga prava iz 1988. i 1996. i Zakonik kanona Istočnih Crkava iz 1996. rabe riječ sabor. Katekizam Katoličke Crkve iz 1994. i 2016. rabi i sabor i koncil.

Pridjev ekumenski neki prevode riječju opći, što bi bilo prema latinskom generalis, iako je ekumenski universalis u značenju sveopći.

Popis sveopćih sabora

Prvi sabor u povijesti kršćanstva sredinom prvoga stoljeća u Jeruzalemu okupio je apostole i „starješine“ oko Petra i Jakova, kako bi utvrdili odnos novonastaloga kršćanstva prema judaizmu i njegovim propisima (Djela apostolska 15 i Galaćanima 2). Ali prvi sabor u pravom smislu te riječi bio je Prvi nicejski sabor godine 325. Počevši od njega Katolička Crkva priznaje i broji da je održan 21 sveopći sabor (ne računajući Apostolski sabor). Po stoljećima:

I. (jedan: Apostolski ili Jeruzalemski, 49.–50.),
II. i III. (ni jedan),
IV. (dva: Nicejski 325. i Prvi carigradski 380.–381.),
V. (dva: Efeški 431. i Kalcedonski 451.),
VI. (jedan: Drugi carigradski, 553.),
VII.  (jedan: Treći carigradski 680.–681.),
VIII. (jedan: Drugi nicejski, 787.),
IX. (jedan: Četvrti carigradski, 869.),
X. i XI. (ni jedan),
XII. (tri: Prvi lateranski 1123., Drugi lateranski 1139., Treći lateranski 1179.),
XIII. (tri: Četvrti lateranski 1215., Prvi lionski 1245., Drugi lionski 1274.),
XIV. (jedan: Viennski 1311.–1312.),
XV. (dva: Konstanški 1414.–1418. i Bazelski, Ferrarski pa Firentinski 1431.–1439.),
XVI. (dva: Peti lateranski 1512.–1517. i Tridentski 1545.–1563.),
XVII. i XVIII. (ni jedan),
XIX. (jedan: Prvi vatikanski 1869.–1870.),
X. (jedan: Drugi vatikanski 1962.–1965.) i
XXI. (za sada ni jedan).

Antologija tumačenja i zaključaka sveopćih sabora

Zbirka sažetaka, vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu koju je sastavio njemački svećenik Heinrich Denzinger (1819.–1883.), prvi put objavio 1854., a koja je nakon njega dopunjavana, i prevedena na brojne jezike (hrvatsko izdanje iz 2002.) sadržava izbor ključnih tekstova sveopćih sabora i rimskih prvosvećenika i najbolja je čitanka onoga što su sveopći sabori utvrdili. U toj se knjizi odražava povijest naviještanja katoličke vjere i nastojanje za njezino dubinsko razumijevanje i čistoću.