Pitaš me kroz Pismo mogu li svom životu dodati pedalj? Ne znam. Ako postoji meni nepoznat zakon koji određuje kad ću se roditi i kad ću umrijeti onda svom životu ne mogu dodati ni manje od pedlja. Ništa. Učiš me kako je ono što imam od života blago u glinenoj posudi koje mi u svakom trenutku može ispasti iz ruku i razbiti se. Istina je. Iznenada život ispadne iz ruku i razbije se u dijelove koje više ne mogu sastaviti u cjelinu. Učiš me da ako stojim neka pazim da ne padnem.
Izbjegao bih je kad bih mogao. Zato i radim i živim kako bih je umanjio i udaljio od sebe. Ali, ona se nečujno nekako provuče. Pronađe pukotinu u životu za kojega sam mislio da sam ga dobro zatvorio i zaštitio. Ili kad uspijem život postaviti na čvrste temelje ona ih dok ne vidim nagriza. Teško mi je svladati rezignaciju, pa i očaj kad je otkrijem tamo gdje sam mislio da ne može prodrijeti. Zar opet? I dokad?
Kako piše Pismo ako bih se nastanio moru na kraj i ondje bi me ruka tvoja pronašla. Ne bih imao ništa protiv tvoje ruke. Ali, i njezina me ruka pronađe i ponekad čvrsto zgrabi i ne želi me pustiti. Od svih njih koje me uporno traže i žele zarobiti najopasnija je ona koja se može približiti tako blizu da stoji preda mnom ili čak u meni, a ja je ne mogu vidjeti. Smrt. Najsigurnija od svih nesigurnosti jer ne odlazi neobavljena posla, pa i onda kada je uspijevam na trenutke spriječiti da ostvari svoj naum tek sam uspio odgoditi njezin ponovni neprimjetan i nevidljiv dolazak.
Gdje da se nastanim kako stoji u Pismu da bih od svih njih pobjegao i koje more i njegova nepristupačna obala bi me od njih mogli sakriti da me ne pronađu? Možda obala vjere? Ona koja me poučava da ih prihvatim kao dio postojanja i živim uvijek spreman na odlazak s ovoga svijeta jer je moj stan razvrgnut i bačen daleko kao šator pastirski kako psalmist pjeva? Duša je moja u ruci tvojoj i mene se ne dotiče muka nikakva kaže mi Pismo. I dok se moje postojanje može drugima činiti kao niz nesreća i neuspjeha, crni niz nesigurnosti koje me uporno prate i ne daju mi živjeti, ja sam u miru.
Da, kako biti miran i imati mir u tim iznenadnim i nepredviđenim događajima života kada se kuća za koju sam mislio da sam je sagradio na stijeni ipak do temelja uruši nošena ubojitim valom nesigurnosti postojanja? Jer taj val nije jedan on je sastavljen od mnoštva nesigurnosti za koje ne znam koja će me od njih pogoditi i kada i kako i hoću li se moći pridići i uspjeti oporaviti poslije potopa.
Ponovo me pitaš mogu li svom životu dodati pedalj? Ne mogu. Je li onda prihvaćanje neizbježnog jedino rješenje i spas? Odustati i dići ruke od svega i samog sebe i reći nema svrhe ionako je sve već određeno i ono što mi se događa neizbježno je. Neke misli iz Pisma ne ohrabruju, one radije još više uvlače u tamu i odsutnost svakog gostoprimstva prema životu i postojanju kao onda kada nasta tama po cijeloj zemlji od šeste ure do ure devete. Nesigurnost je preplavila zemlju i svijet. I mene. Tko će mi sada pružiti čvrstu desnicu utjehe i povesti me? Čija je mišica dovoljno snažna da me izbavi iz ovog gliba nesigurnosti?
Dok je Sin bio sa mnom i nesigurnost je jednako bila prisutna i živa. Kao i nesigurnost smrti. Ali, Sin je imao nešto u sebi, nešto što me u nesigurnosti čuvalo da glinena posuda života ne ispadne iz mojih ruku ili da je sam od muke i jala ne razbijem. Sin je pružao utjehu. I nadu. Tri godine utjehe. I tri godine nade.
Onda je nastala tama po svoj zemlji sve do ure devete i ja sam mislio gotovo je i sa mnom više nema onoga koji me hrabrio da gradim kuću na stijeni, makar je već ne znam koliko kuća koje sam izgradio nestalo pod bujicama nesigurnosti. A kad sam čuo Sina kako i sam glasno progovara o nesigurnosti svih i svega tlo mi je nestalo pod nogama i ja sam u tih nekoliko sati tame koja je pokrivala zemlju i sam u nju potonuo.
I dugo sam ostao tamo misleći kako je sa mnom svršeno i ponavljao sam Sinove riječi dovršeno je. Riječi kojima sam se prepustio nesigurnosti neka čini sa mnom što joj je volja. Jer sam mislio kako je i Sin izgovarajući dovršeno je sve nas prepustio nesigurnosti i onoj među njima najsnažnijoj: smrti. Dok sam čekao da nestanem i do kraja iščeznem mislio sam o Pismima i onome o čemu Pisma govore i pišu.
Mislio o Ocu koji je jednom riječju neka bude rastjerao tamu i unio postojanje i život u mrtvilo. Donio svjetlo. Mislio sam o svemu onomu što je Otac činio za tolike nesigurne i izgubljene poput mene, od Abrahama do izabranog naroda, kako ih je vodio i izvlačio iz sigurnih stradanja, umiranja, smrti, kako ih je spašavao nesigurnosti koje su prijetile da ih zauvijek izbrišu s lica zemlje. Kako je darivao smisao i svrhu njihovom postojanju i onda kad su im se njihovi životi i življenje činili bezvrijednima i beskorisnima.
Mislio sam o one tri godine provedene u blizini Sina, na to kako je iz mrtvih dozvao Lazara i Jairovu kćer i koliko je bilo samouvjerenosti u njegovom pogledu i glasu kad se zagledao u mene i rekao svima nama koji smo ga slušali kako je on Put, Istina i Život, kako je on vrata ovcama i kako je njegov Otac i naš Otac, Otac živih, a ne mrtvih. Na sve sam to mislio čekajući da se tama raziđe i da konačno svane dan i vidim svjetlo.
Tama se razišla. Nesigurnosti nisu. Ostale su sa mnom i uz mene. I svakodnevno su sa mnom. Sad mi je jasno kako me nikad neće ostaviti na miru. One me podsjećaju da je moj život i moje postojanje blago u glinenoj posudi koje se svaki čas može raspasti i razbiti o hladnu i neprijateljsku zemlju. Ostale su iste. Nisu se promijenile.
Ali, ja jesam. Istina je da svom životu ne mogu dodati niti pedlja, čak ni manje. Ipak ostaje ozbiljna sumnja i pitanje, a što je to u stvari istinski, pravi i autentični život. Je li nesigurnost življenja sve što je predviđeno i predodređeno, je li nesigurnost života punina postojanja? Pisma i Sin koji me poučava o tebi kao mom Ocu kaže samouvjereno kako nije. Život se nastavlja. Život se živi. Život postoji.
I nakon što nesigurnost smrti oduzme i meni i drugima svaku fizičku moć i snagu da postojimo. Barem me tako poučavaš u Pismu kad me hrabriš kako si mi pripravio ono što nikad ljudsko uho nije čulo, nikad ljudsko oko nije vidjelo, nikad u ljudsko srce nije ušlo. To si mi pripravio. Život nad kojim vlada i bdije vječna sigurnost tvoje brige o meni. I za mene.