Kršćanstvo deformacije
Stručnjaci u nekom području se nerijetko razilaze oko nekog pitanja. U slučajevima znanosti poput filozofije, teologije, psihologije, sociologije, razmimoilaženja su česta pojava. Neslaganja oko tumačenja, interpretacija, nakane autora što je i kako je htio reći redoviti su i sastavni dio takvog svijeta. Isto vrijedi i u slučajevima onih znanosti koje su manje podložne takvim široko dopuštenim interpretacijama, gdje je primjetno da se stručnjaci ne slažu, o čemu svjedoče neslaganja i oprečna mišljenja medicinskih stručnjaka kada je riječ o znanstvenim pitanjima povezanim s Covidom.
U svakodnevnom izričaju ponekad ćemo susresti izraz i izričaj koji nazivaju profesionalna deformacija. Ovaj izraz najčešće označava nekoga tko najveći dio određenih pitanja promatra kroz vizuru svoje vlastite znanstvene discipline i tako ih razumije i na njih daje i takve odgovore. I u crkvenom miljeu postoji fenomen profesionalne deformacije, kada se složena i slojevita stvarnost nekog pitanja i problema identificira s onom disciplinom kojom se netko stručno bavi. To nas upućuje na blisku povezanost fenomena fragmentacije i deformacije na području teološkog mišljenja i crkvenog razumijevanja stvarnosti.
Fenomenološki susret fragmentacije i deformacije začetak je novog odnosa prema nekoj stvarnosti, pitanju, osobi, koji možemo nazvati kršćanstvom deformacije. Ono se već javlja u onom fragmentarnom stavu nekih koji za propovijed unaprijed potvrđuju kako su to već prije čuli i kako se tu nema što novo čuti, pri čemu se i samog propovjednika svede isključivo i apsolutno na njegove (ne)sposobnosti propovijedanja. Propovijed biva tako, recimo, iz perspektive profesionalnog moralista slaba, iz perspektive profesionalnog dogmatičara upitna, iz perspektive profesionalnog pastoralca premalo ili nimalo suvremena i osuvremenjena za potrebe slušatelja.
Neki fragmentirani deformatori ponekad ne uviđaju u kojoj su mjeri kršćanstvo kao teologija i religija svedene na strogo fragmentirane odsjeke, pododsjeke, katedre, tijela i podtijela, zaboravljajući pritom svu težinu pokušaja i nastojanja da se kršćanstvo kao cjelokupan pogled na stvarnost izrekne u jednom univerzalnom i općem pokušaju kao istina koja ima integralno značenje, sadržaj i doseg. Kršćanstvo deformacije kao relacija između fragmentacije i profesionalne deformacije ponekad (ali ne uvijek i to treba naglasiti) generira jednu posebnu vrstu dogmatizma, koji nerijetko graniči s teološkim totalitarizmom i ideologizacijom jednog aspekta teologije kojim se onda tumači i tumače svi drugi elementi i teologije i kršćanstva kao religije i kršćanskog načina vjerovanja i prakticiranja vjere.
Povremeno zatvaranje i sklanjanje u profesionalni svijet vlastitog teološkog mišljenja riskira ostvarenje kršćanstva deformacije kao jedinog mogućeg načina teološkog mišljenja i promišljanja. U tom pogledu teologija polako, ali sigurno slijedi suvremene profesionalne deformacije, tako što i sama sve više postaje teologija fragmenata i teologija deformacije gdje se ponekad osjeća gubitak osjećaja univerzalnosti njezinog učenja, naučavanja, studiranja. Iz jednog takvog fragmentiranog svijeta univerzalnost i organska povezanost cjeline i dijelova polako nestaje i kopni, i jedan takav fragmentirani svijet se u sebi polako urušava iako neki crkveni dokumenti ponekad tek usputno, profesionalno, teoretski i apstraktno još uvijek govore o cjelini i univerzalnosti teologije.
Kršćanstvo deformacije nije negativan fenomen koji govori o karakterima teoloških profesionalaca i njihovim međusobnim nesuglasicama, razmiricama, nadmetanjima, suradnjama, nepodnošenjima. Ono nije fenomen koji se odnosi na osobe niti bi ono bilo moguće kao fenomen kojim treba opisivati ljude. Ono je prirodna posljedica fragmentacije svijeta i profesionalne deformacije znanja svedenog na uske i strogo profesionalne okvire neke specifične discipline u nekoj znanosti i ono utječe na intelektualnu i profesionalnu formaciju i izgradnju i onih koji se bave teologijom i njoj srodnim disciplinama.
Zanimljivo je primijetiti kako se taj fenomen zrcali u komunikaciji, bilo znanstvenoj bilo manje znanstvenoj, među profesionalnim teolozima i samim vjernicima. Neke stvarnosti vjere promatraju se strogo pod tim fragmentiranim vidom vlastite discipline i uskog, ali stručnog znanja nekog teološkog područja, pa se određena stvarnost i sama fragmentira i postaje ponekad nerazumljiva, nejasna, nedovoljno objašnjena. Može li se govoriti, kao što se govori o suvremenoj filozofiji da je fragmentacija njezina temeljna karakteristika, o teologiji kao fragmentiranoj teologiji? I kao što se govori da se poslije Hegela ne može više govoriti o sustavnim filozofijama, može li se govoriti i o tome da i u teologiji više nije moguća neka sustavna teologija, pod uvjetom da profesionalne discipline poput dogmatike i fundamentalne teologije ne zovemo sustavnima onako kako se povremeno, recimo, Hegelova filozofija naziva jednim cjelovitim i zaokruženim sustavom.
Živimo u razdoblju kršćanstva deformacije koje teologiju pretvara u znanstvene i profesionalne fragmente koji su sve manje međusobno povezani i to je rezultat i ishod snažne želje da teologija kao znanost u svemu slijedi i oponaša suvremene znanosti, bez obzira kojem dijelu svijeta one pripadaju, pozitivnom ili humanističkom. Je li i za teologiju, kako je to svojevremeno tvrdio Lyotard, nastupilo vrijeme kraja metanaracija, svršetka velikih priča koje su objašnjavale jednim pripovijedanjem cjelokupnu stvarnost, njezinu složenost, njezine dijelove i njihovu međusobnu povezanost i uvjetovanost.
Jesmo li već u vremenu fragmentacije i deformacije same metanaracije na koju se teologija naslanja i na kojoj se (još uvijek navodno, kako teologija misli, na njoj napaja) izgrađuje, a koju teologija naziva ekonomija ili povijest spasenja. Što je to što povezuje jednog profesionalnog filozofa, bibličara, moralnog teologa, dogmatičara, pastoralnog teologa, glazbenika, liturgičara, crkvenog pravnika, pedagoga, fundamentalnog teologa, psihologa i neke druge koji su također dio teološkog svijeta? Je li i teologija postala postmoderna znanost slična drugima, u sebi fragmentirana i deformirana sa slabim i nejakim osjećajem za cjelovitost, integralnost i univerzalnost? Je li i ona fragmentirala svoju vlastitu metanaraciju da je više ni sama unutar sebe ne može razumjeti kao univerzalnu i jedinstvenu priču?
