Kršćanstvo prošlosti
Prošlosti mogu pristupiti ili bez nade u budućnost ili s nadom u bolje sutra. Prošlost mogu optužiti za svoju sadašnjost i sve ono što u sadašnjosti smatram negativnim i lošim. Mogu je i blagoslivljati jer me je poučila kako se odnositi prema onom što doživljavam i proživljavam u sadašnjem trenutku. Ponekad se previše optužujem zbog svoje grešne prošlosti. Ne uspijevam se othrvati vjerničkoj dilemi: je li mi oprošteno? Nisam uvijek siguran o čemu je riječ. Nedostatak vjere u oprost? Nevjera u milost i milosrđe? Iskrivljena slika Boga? Previše utjecaja misli o kažnjavanju svega što učinim?
Utješno je u takvim trenutcima pomisliti na Isusov odnos prema grešnicima koji su mu prilazili. Recimo žena uhvaćena u preljubu. Ne čujem Isusa kako govori: Griješila si. Zašto je ne podsjeća na njezinu prošlost? Pušta li je olako da se izvuče? Ne bi li ona trebala dobar dio života provesti u okajavanju svoga grešnog života, neku doživotnu pokoru? Tek nekoliko riječi: Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više. Zašto Isus tako lakonski pušta da grešnik otpusti svoju prošlost kao neki uteg? Ne bi li me grešna prošlost trebala držati za vrat, gušiti me, ne dati mi da dišem i živim? Skeptičan sam prema Isusovim gestama koje čini prema grešnicima, uključujući i ovu ženu. Radije bih da nitko ne ostane bez svoje grešne prošlosti, da stalno mislimo na nju jer bi se onda plašili Isusa i kazne i osude.
Ja sam jedan od onih koji je uzeo kamen i s puno zlobe sam se namjerio na onu ženu. Zašto? Zbog svoje savršeno čiste prošlosti. Bezgrešne. Takvom sam je smatrao. Obdržavao sam sve propise i zakone. I onda je Isus svima nama uputio rečenicu: Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen. Zateklo me. Ruka mi je već bila u zraku. I zastala je. Jesam li bez grijeha? I tek tako mnoštvo slika iz moje prošlosti našlo se pred mojim očima. Moj odnos prema Zakonu. Moj odnos prema Jahvi. Moj odnos prema obitelji, supruzi, djeci, rodbini. Moja bezgrešna prošlost na koju sam bio tako ponosan. U trenu se raspala pred ovim rabinom iz Nazareta. Jer nisam samo čuo da me podsjeća na moje grijehe u onoj njegovoj rečenici. Čuo sam i ono drugo što je bilo u njoj skriveno: Zašto ne oprostiš, želiš da ti ništa ne bude oprošteno jer sam ne opraštaš?
I tu sam se slomio. Prvi sam bacio kamen u prašinu. I po prvi put sam vidio pred sobom ženu potrebnu milosti oproštenja. Nisam pred sobom vidio grešnicu i preljubnicu. Pitao sam se kako je dospjela tu gdje jest? Što se dogodilo s njezinim životom? Je li imala teško djetinjstvo? Je li je netko zlostavljao dok je bila bespomoćno dijete i djevojčica? Je li njezina obitelj u teškom materijalnom stanju i čini li to možda zbog djece koju ne može nahraniti? Mnoštvo pitanja o njezinoj prošlosti uznemirilo me. Ničija prošlost nije čista i nevina, osim možda u onoga rabina iz Nazareta jer se vidjelo s koliko ljubavi gleda tu ženu i s koliko je odlučnosti gledao u nas kad se uspravio i prestao pisati po tlu.
Prošlo je puno vremena od tog događaja. Ja ga se sjećam za zahvalnošću i ljubavlju. Taj rabin mi je otvorio oči. Ne treba se vraćati na svoju prošlost, tek kada pomisliš da si ti onaj koji je vječni sudac tad se trebaš sjetiti svoje i vidjet ćeš da sudska vlast ne pripada tebi, niti bilo kome od ljudi. Ona pripada Bogu. On ima čistu i nevinu prošlost, istinsku bezgrešnu. Što sam naučio iz susreta s rabinom iz Nazareta? Biti zahvalan za postojanje milosrdnog Oca koji oprašta grijehe i koji ne zahtijeva da me moja grešna prošlost opterećuje i progoni. Gledati u budućnost, čekati vječnost s nadom i vjerom i pokušati ne činiti i ne živjeti kao da ga nikad nisam susreo i upoznao.
Bio sam strogi i radikalni obdržavatelj uredbi i propisa zakona. Nešto od toga sam činio iz oholosti, nešto iz straha. Plašilo me da što god obdržavam u zakonu neće biti dovoljno da jednom gledam Boga licem u lice. I bivao sam i nesretan i nezadovoljan, i uplašen. I onda je rabin iz Nazareta oprostio onoj ženi. Ona čak nije ni obdržavala uredbe i propise. Čuo sam kad joj je rekao: Ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više. Više ne živim u prošlosti i nisam više tako strog u obdržavanju uredbi i propisa zakona. Ali i trudim se živjeti onako kako je rabin iz Nazareta rekao onoj ženi: Idi i ne griješi više. Ja sam te njegove riječi drugačije shvatio: Idi i ne osvrći se na svoju grešnu prošlost, ne brini i ne vraćaj joj se, gledaj naprijed u vječnost i trudi se živjeti ispravno i prema Božjim zapovijedima. Ne osvrći se natrag. Oprošteno ti je.
Rabin iz Nazareta bio je neobičan. Mi smo u zajednici navikli biti i vjernici sjećanja i bili smo religija sjećanja, vjernici prošlosti i religija prošlosti. Sjećati se što je Jahve za nas učinio, iako to nije utjecalo na naš život osim sporadično kod proslave blagdana i svetkovina. On je došao i poučavao kako treba biti vjernik nadanja i pripadati religiji nadanja. I snagu te nove vjere pokazao je na onoj preljubnici koju smo namjeravali kamenovati i ubiti. Otvorio joj je horizont nade. Sad sam i ja sličan njoj. I dalje molim i obdržavam neke dijelove propisa i uredbi, ali ne gledam unatrag. Gledam u vječnost. I nadam se. I više me nema na trgu kada nekoga kamenuju. Od susreta s rabinom iz Nazareta više nikad nisam uzeo kamen u ruku.
