Utorak, 27 srpnja

Kršćanstvo riječi


U jednoj kratkoj priči Nemoćne munje bugarskog pisca Georga Gospodinova iz zbirke priča Sva naša tijela Bog i jedan čovjek – Gaustin – razgovaraju o stvaranju. Čovjek govori kako je stvoren od riječi i kako će se u riječ vratiti. Gospodinov sebi daje spisateljsku slobodu da prikaže Boga koji se ljuti i govori čovjeku kako izvrće njegove riječi i kako je čovjek stvoren od zemlje. Kratka priča ispričana u cijelih sedam rečenica i trinaest redaka (doslovce) na jedan čudan način dovodi u pitanje ili barem se ne slaže s onim poznatim stavom i nikad do kraja provjerenim mišljenjem kako Bog progovara u šutnji.

O Božjoj navodnoj šutnji i potrebi da se mora apsolutno šutjeti kako bi se moglo osluhnuti Boga napisani su beskrajni redovi. Ali priča dovodi u pitanje Božju šutnju. Ona doslovce pita što bi bilo stvaranje čovjeka bez Boga koji govori? Ne bi li stvaranje bilo u najmanju ruku besmisleno kada bi Bog stvarao šuteći? Priča snažno podcrtava da je Božja šutnja nešto što u stvari ne postoji. Nema Boga koji šuti. Ako ono što Bog čini ne bi bilo objašnjeno riječju, stvaranje bi bilo iracionalno i kaotično. Bog bi bio netko tko bez ikakvog objašnjenja i razloga čini što čini i radi ono što želi.

Bilo bi zanimljivo istražiti odakle je došla ideja o Božjoj šutnji? I kakav je Bog koji šutnji? Možda bi trebalo daleko ozbiljnije i temeljitije testirati u susretu sa stvarnošću onu već pomalo izlizanu misao kako Bog progovara u šutnji ili kako šutljivi Bog govori onda kada je najšutljiviji. Međutim, priča snažno podcrtava kako onaj tko šuti ništa ne govori i podriva sve one ljudske ideje o šutnji koja se slaže, o šutnji koja znakovito šuti, o šutnji koja progovara kad je nijema.

Priča je kratka ali izuzetno brutalna u svom objašnjenju. Onaj koji šuti, pa makar to bio i sam Bog, svojom šutnjom ne govori ništa. Riječ je ono što govori i progovara. Sve drugo ukoliko nije riječ ne može se reći da govori. U verbalnom sukobu između Gaustina i Boga u ovoj kratkoj priči čovjek Bogu govori kako je riječ ona koja samog Boga čini Bogom, dok zemljani prah ukoliko bi bio stvoren u šutnji ništa ne progovara, makar imao sposobnost jezika i komunikacije. Zanimljivo je kako u Božja usta pisac stavlja optužbu na račun čovjeka, kao da je čovjek otkrio nešto što nije smio. Otkrio je da je Bog riječ, a ne šutnja, kao da se Bog sam brani šutnjom da ne bi čovjek previše upoznao i spoznao Boga kao riječ. I zato odgovara čovjeku vidi huljo kako iskrivljuješ moje riječi, od zemlje si stvoren, u zemlju ću te pretvoriti, prah prahu.

Kaos prije stvaranja bio je šutnja. Beskrajna i neobjašnjiva šutnja. Kaos nije rika i vika bogova koji se međusobno sukobljavaju i iz čijih se ratova rađa red i razum. U biblijskom stvaranju tama koja se prostirala po svoj zemlji bio je kaos šutnje. Tek s riječju svijet ulazi u red i razum. Da je Bog stvarao šuteći, red i razum ne bi postojali. Oni postoje jer postoji riječ kojom Bog stvara. Smijemo li govoriti o kršćanstvu šutnje kao nutarnjem kaosu u kršćaninu koji je beskrajan i nepoznat, jer kršćanin ne pronalazi riječ koja bi u njegovu nutrinu uvela red, misao i razum.

Bog nije utjelovljena šutnja i misao o utjelovljenoj šutnji Boga suprotna je sadržaju utjelovljenja. Kako bi izgledao Isus da je djelovao, ali šutio? Sve što je činio bilo bi besmisleno i kaotično. Isus koji šuti i ne progovara, a pri tom čini sve ono o čemu evanđelja pišu od rođenja do uskrsnuća mogao bi se zvati Sinom Božjim jedino za sebe. Ni apostoli ni njihovi nasljednici, niti cijela Crkva ne bi o njemu mogli ništa reći osim pokušati iz njegove šutnje odgonetnuti tko je on.

Danas je izuzetno popularno i poželjno teologizirati o Božjoj šutnji, o odsutnom Bogu, o Bogu koji se povukao u sebe, o Bogu koji je sam, o tolikim manifestacijama Boga čija je teološko-ontološka struktura da je on Bog koji šuti, pa sve do simpatičnih, ali često nejasnih jezičnih igara kako je Bog najbliži čovjeku kad je od njega najudaljeniji, kako Bog progovara čovjeku samo i isključivo onda kada obojica šute. I kako Božja šutnja puno više govori čovjeku nego Božja riječ.

Tako se šutnja proširila na skrivenog Boga, neotkrivenog Boga, nepoznatog Boga, nejasnog Boga. Ali neće li iz tolikih Božjih šutnji koje Boga i šutnju identificiraju kao jedno te isto nastati kaos šutnje u kojem nitko nikom ne progovara? Ni Bog čovjeku, ali ni čovjek Bogu? Ako se nečija riječ mora odgonetnuti, njegova se šutnja mora još više. Bog koji šuti daleko je nezahvalniji  Bog za odgonetavanje i čovjek ne zna kako stupiti s njim u odnos i u komunikaciju.

U kršćansko razumijevanje Božje osobe uvukla se šutnja kao najvažnija osobina Boga i prema tom shvaćanju i samo Presveto Trojstvo je Trojstvo šutnje, Trojstvo osoba koje ne progovaraju, Trojstvo osoba čija je ujedinjujuća ljubav božanska tek onda kad su osobe Trojstva jedna od druge najudaljenije i jedna u odnosu prema drugoj šute. Identičnost Boga i njegove šutnje nije samo povezana s iskustvima patnje i smrti kad se čovjeku čini da je Bog odsutan. Ta identičnost povezana je i s određenim razumijevanjem kršćanina koji sebe prvotno promatra kao čovjeka pojedinca, a ne kao čovjeka u zajednici i sa zajednicom.

Gdje je nestalo kršćanstvo vike? Kršćanstvo govora? Kršćanstvo riječi? Nije nestalo nigdje, nego je oslabljeno i zatomljeno odsutnošću zajednice iz kršćaninova života, odsutnošću komunikacije između ljudi i istinskih susreta između njih. Popularnost Božje šutnje usko je povezana s gubitkom kršćaninovog osjećaja za zajedničko, za govor i razgovor, za susret. I govoriti o Božjoj šutnji ili čak o Trojstvu koje šuti može biti i plod kršćaninovih projekcija, njegovih vlastitih potreba da ga nitko ne smeta i da ne mora ni s kim komunicirati, pa će se nerijetko o Bogu izražavati kao o Bogu koji je odsutan ili je Bog šutnje.

Na drugoj strani kršćanstvo riječi koje ne poznaje Božju šutnju niti je smatra presudnom osobinom Božjeg bića, dapače smatra je nečim stranim Bogu, pogotovo ako je Bog Trojstvo osoba koje komuniciraju, ne može tako lako doći do izražaja čak i onda gdje se događaju susreti i komunikacija u samoj kršćanskoj zajednici. Čovjek je previše zahvaćen samim sobom i potrebom da se oslobodi tereta komunikacije i tereta riječi da bi se odrekao Božje šutnje kao idealnog oružja kada se treba otkloniti teret zajednice, zajedničkog i međusobnog susretanja i govora. Bog koji se povlači u šutnju služi kao savršeno opravdanje.

Teško je zamisliti siromaštvo Svetog Pisma, siromaštvo samog Isusa kao utjelovljenje Riječi da se dogodilo da Otac nije progovarao i govorio u Svetom Pismu i kroz Sina. Jedan šutljivi, od nas udaljeni i riječju siromašni Otac ništa ne bi mogao ponuditi čovječanstvu i čovjeku, svakako ne bi mogao ponuditi čovjeku red, razum i misao iz kojih je čovjek učio i spoznavao o postojanju i ljubavi Oca. Jedan Otac koji dok stvara šuti i ne progovara ne bi uklonio kaos neznanja i tame i taj bi kaos i danas vladao čovjekom, jer čovjek ne bi imao objašnjenja niti bi umio objasniti ni svijet ni samog sebe. Čovjek bi govorio i progovarao, ali sve izgovoreno bilo bi besmisleno i kaotično. Otac koji stvara svijet Riječju uvodi red, razum i u konačnici jezik i objašnjenje zašto je sve oko čovjeka i u čovjeku tako kako jest. Bez stvaranja kroz Riječ čovjek ništa ne bi znao ni o sebi ni svijetu izvan sebe, a ponajmanje bi išta mogao znati o Ocu koji ga ljubi.

Kršćanstvo nije religija šutnje, osim u nekim sporadičnim trenutcima povremene kontemplacije. Kršćanstvo je u svojoj srži, u svojoj najdubljoj biti, religija riječi. Popularnost kršćanstva šutnje i zaborav kršćanstva riječi nije tek puko društveno preslikavanje psihološkog individualizma na kršćanstvo kao religiju, nego i pokazatelj teološkog individualizma u odnosu na teologiju zajednice. I dominacija teološkog individualizma se nerijetko manifestirala u nerazumijevanju Godine Božje Riječi, jer se očekivalo godinu Božje šutnje što bi u mnogočemu ionako rasprostranjenom teološkom individualizmu olakšalo pokušaj da se u nekoj ne tako dalekoj budućnosti pojavi s teološkom idejom da je Presveto Trojstvo zapravo Trojstvo šutnje, a ne Trojstvo osoba koje komuniciraju Riječju.

Gospodinova priča ima jednu znakovitu rečenicu: Kada pripovijedam postojim, kada šutim – uopće me nema. Može li se reći kada Bog govori Riječju postoji i kada Bog šuti – uopće ga nema? Može li uopće postojati nešto kao kršćanstvo šutnje koje bi imalo sadržaj, smisao i značenje manifestirano kroz red, razum i misao ili je ono tek jedna od formi nutarnjeg kaosa gdje čovjek i Bog uopće ne razgovaraju? Ili čovjek misli da razgovara s Bogom koji vječno šuti i ne planira više nikada progovoriti? Nije li to onda monolog čovjeka sa samim sobom, koji izgovara i progovara riječ misleći da je Božja, a zapravo je njegova? Prolazna, vremenita, ljudska, ili kako bi Gospodinov rekao, zemljana, iz praha nastala i u prah će se vratiti. Zaboravljena i nikada neće moći uskrsnuti. Za razliku od Božje Riječi, koja bijaše na početku stvaranja, unoseći u kaos red, razum i misao, i koja se Ocu vratila nakon uskrsnuća, jer on nikada nije bio i mogao biti Otac šutnje ili Otac koji šuti.