Popustljivo kršćanstvo

U jednom evanđeoskom tekstu Isus govori o prilično nedostižnom idealu. Barem za većinu nas. Zahtijeva da se nikad ne ljutimo na brata, da mu ne govorimo kretenu, glupane idiote. Zahtijeva da ne gledamo ženu s požudom (usp. Mt 5, 17-37). Teško je ispuniti Isusove zahtjeve. U tim i sličnim Isusovim zahtjevima postoji nešto što možemo nazvati mehanizmom zaštite, nešto što se opisuje izrekom bolje spriječiti nego liječiti.

Isusov zahtjev možemo izreći u obliku pitanja: može li čovjek izbjeći da ubije vlastitog brata tako da ga ne nazove idiotom i može li čovjek izbjeći uništenje tuđeg braka tako da tuđeg muža ili ženu ne gleda s požudom? Dogodi se da čovjek ubije drugog čovjeka jer se prvo na njega naljutio, pa ga nazvao glupanom i na kraju mu presudio vlastitim rukama. Dogodi se da muškarac pogleda tuđu ženu s požudom ili žena tuđeg muža, što na kraju može rezultirati krahom braka i obitelji. Može li se spriječiti katastrofa? Sudeći prema Isusovom tumačenju može.

Čovjek bi morao koristiti mehanizam zaštite i prije nego dođe u situaciju da ubije brata, odnosno trebao bi izbjeći da se na njega naljuti i naziva ga pogrdnim imenima. Popusljivost neznatnom grijehu Isus smatra opasnom jer dovede do veće kataklizme i propasti kao što popuštanje požudi dovede do rasturanja nečijeg braka i obitelji. Postoji jedan fenomen koji možemo opisati fenomenom popustljivog kršćanstva. Riječ je o fenomenu dopuštanja katastrofe koja se mogla izbjeći, o fenomenu dopuštanja određenog grijeha i moralnog srozavanja. Riječ je o fenomenu koji odbacuje ozbiljnost i težinu grijeha koji ima komunitarni značaj i iza sebe ostavlja ne jedno, nego veći broj moralnih urušavanja. Kao kada neznatna požuda između muškarca i žene uništi dva braka i djecu iz oba braka. Kao kada mala pohlepa za bogatstvom uništi svećenika, kao kada mala želja za moći uništi biskupa, kao kada mala zloba prema bratu dovede do njegova ubojstva. Popustljivo kršćanstvo je oblik duhovne kratkovidnosti i sljepoće u odnosu na težinu i katastrofalne posljedice određenog grijeha. Isusov zahtjev se čini kao oblik prevencije. Ako ne želiš ubiti brata, bilo bi dobro da se ne ljutiš na njega i ne zoveš ga kretenom. Ako ne želiš uništiti tuđi brak, bilo bi dobro kontrolirati se i paziti na tuđeg ženidbenog druga i njihov brak. Ako ne želiš upropastiti župu ili biskupiju, bilo bi dobro da se čuvaš velikog bogatstva i moći.

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme popustljivog kršćanstva, vrijeme optimizma koji srlja u određene katastrofe, jer ne vidi razornu moć grijeha i tješi se mišlju kako će se sve na kraju moći popraviti. Veliko je pitanje kad je grijeh oprošten mogu li se stvari vratiti na početak kao da se ništa nije dogodilo. Čak i ako je bračna nevjera oproštena, može li se vratiti poljuljano povjerenje? Čak i ako je došlo do kajanja zbog zloupotrebe crkvene moći i položaja, može li se vratiti izgubljena autentičnost? Čak i kad je brat ubijen i ako je došlo do kajanja, može li se oživjeti mrtvog čovjeka? Ne samo da popustljivo kršćanstvo neozbiljno i površno pristupa fenomenu grijeha, ono pristupa neozbiljno i iskustvima i zahtjevima oproštenja i kajanja. Prema popustljivom kršćanstvu sve je lako i nije zahtjevno. Nije teško učiniti grijeh, lako je kajati se i nije nimalo teško oprostiti. Popustljivo kršćanstvo grijeh, kajanje i oproštenje doživljava kao nešto sporedno i nevažno za ozbiljan kršćanski život. Skandali koji su u posljednjih nekoliko desetljeća pogodili i Crkvu (posebno zlostavljanje maloljetnika) samo su izbacili na površinu popustljivo kršćanstvo koje je smatralo da ti grijesi nisu toliko ozbiljni i kako neće utjecati na cijelu Crkvu i njezinu autentičnost (to su naše privatne stvari nitko neće saznati) i da će biti dovoljno reći kajemo se i žao nam je i da će se stvarnost Crkve predstaviti tako kao da se ništa nije dogodilo.

Popustljivo kršćanstvo koje vrlo neozbiljno pristupa ozbiljnosti grijeha Isus opisuje kada govori o tome da tko nazove brata glupanom i idiotom nije daleko od toga da izvrši i njegovo ubojstvo kao i kada netko tko gleda tuđeg muža ili ženu s požudom nije daleko od toga da razori nečiji brak i obitelj, kao i kada netko tko malčice zloupotrebljava crkveni položaj i vlast nije daleko od velikih zloupotreba. Jedna od Isusovih ideja je bila i zaštititi čovjeka od napasti i opasnosti popustljivog kršćanstva, kršćanstva koje toliko neozbiljno pristupa grijehu da ga više ne vidi kao očit i velik moralni problem i onda kada ga svi drugi vide kao katastrofu koja prijeti da sve razori i upropasti.

Popustljivo kršćanstvo je ponajprije teološki problem minimiziranja postojanja grijeha i moralni problem umanjivanja njegovih štetnih posljedica ne samo za pojedinca, nego i sve ostale koje je direktno ili indirektno grijeh pogodio, makar nisu u njemu sudjelovali. Kao što djeca nisu kriva kada se brak i obitelj raspadnu, jer je netko odlučio da malo požude neće naštetiti nikome. Posebna osobina popustljivog kršćanstva su nijekanje, skrivanje i neozbiljnost. Nijekanje krivnje i odgovornosti za grijeh i onda skrivanje grijeha kada se nijekanjem ne može zataškati. Ako nijekanje i skrivanje ne uspiju, ostaje kao zadnje oružje neozbiljnost i površnost pred katastrofom koja se dogodila kao da je nevjera, ubojstvo, zloupotreba moći i položaja nešto što se može obrisati potezom ruke; dovoljno je samo pokriti oči da se ne vidi.

Popustljivo kršćanstvo je teško uhvatiti u određeni okvir ili točno odrediti gdje je i što je. Ono je poput nevidljivog vela koji prekriva kršćansku ozbiljnost u odnosu prema grijehu i njegovim posljedicama i nastoji sve prikazati kao zabavu. Ali opasnost popustljivog kršćanstva se ne može ne vidjeti u posljedicama i šteti koje generira svaki dan bilo u nevjeri, ubojstvu, zloupotrebi crkvenog položaja i vlasti, jer ove katastrofe nastaju iz neozbiljnosti i površnosti u odnosu na strahovitu moć grijeha.

Isusove riječi o tome da pazimo što govorimo bratu, jer nas to može odvesti u još gore stanje i položaj, možemo prevesti i reći nije previše pametno biti popustljiv nečemu što se čini nevidljivim grijehom, jer bi mogao dovesti do vidljive nepopravljive katastrofe, kao što jedva primjetna zloupotreba crkvene vlasti ili moći dovede do velike katastrofe i razaranja kršćanskog života i kršćanske autentičnosti. Isusove riječi nisu samo zahtjevi, nego i određeni oblik prevencije i zaštite od katastrofe grijeha i njegovih posljedica. Isus hoće zaštititi čovjeka od razorne snage grijeha i neke stvari koje činimo ponekad je bolje spriječiti nego liječiti, jer kad se nešto dogodi ili za to više nema lijeka ili ako ima lijek ostanu trajni ožiljci, odnosno posljedice koje nijedan lijek ne može ukloniti, makar je lijek izliječio bolest i spasio nas od umiranja i smrti.