Kuća se ne obnavlja tako da ju se ruši
U ponedjeljak 20. veljače 2023. u Rimu je u osamdeset i devetoj godini života umro Stanisław Grygiel, filozof, filolog, sveučilišni nastavnik, prijatelj i suradnik sv. Ivana Pavla II., koji ga je pozvao u Rim gdje je bio jedan od utemeljitelja Papinskoga zavoda za proučavanje braka i obitelji, koji je ukinut 2017.
Godine 1956. stekao je licencijat iz filozofije na Papinskom filozofskom fakultetu u Krakovu. Godine 1961. diplomirao je filologiju na Jagielonskom sveučilištu u Krakovu, a 1965. kao student i doktorand tada već krakovskoga nadbiskupa Karola Wojtyłe obranio je doktorat filozofije na Katoličkom sveučilištu u Lublinu. 1966.–1967. specijalizirao filozofiju na Sveučilištu u Louvainu u Belgiji. Ostao je Wojtyłin prijatelj, učenik i tumač do kraja života. Nakon 20 godina predavanja u Poljskoj prihvatio je poziv pape Ivana Pavla II. da se pridruži izvornomu nastavnomu osoblju novoutemeljenoga Papinskoga zavoda za proučavanje braka i obitelji u Rimu. Na tom je učilištu bio redoviti profesor do 2007. godine, a zatim honorarni do 2019. godine. Od 1980. sa suprugom Ludmiłom i djecom Monikom i Jakubom živio je u Rimu. Predavao je filozofiju u Krakowu, Rimu i više od 20 godina na Papinskom institutu Ivana Pavla II. u Washingtonu.
Isticao je kako je Karol Wojtyła uvijek bio zaokupljen razumijevanjem ljudske osobe u smislu ljubavi. To je polazište bilo temelj i njegova filozofskoga djela. Kao što svjedoči njegov epigram: extra communionem personarum nulla philosophia [izvan zajedništva osoba nema filozofije], rad prof. Grygiela bio je usredotočen posebno na ljudsku osobu, produbljujući razumijevanje zajedničke naravi osobe, posebno u svjetlu odnosa muškarac-žena. Njegov rad odražavao je i razvijao veliko bogatstvo uvida sadržano u učiteljstvu njegova prijatelja sv. Ivana Pavla II., čija je brojna djela uredio.
Predvodeći mu sprovod u rodnom mjestu krakovski nadbiskup Marek Jędraszewski opisao je Grygielov život „velikim služenjem autentičnoj mudrosti ukorijenjenoj u objektivnoj istini“. Brojni studenti i kolege pamtit će njegovu intelektualnu dubinu, pjesnički stil i neutaživu znatiželjnost. Odisao je filozofskom navičnošću promišljanja i otvorenosti i nezaboravnim šarmom.
U ljeto 2019. profesor Grygiel dao je intervju Aldu Mariji Valliju, koji ovdje objavljujemo na hrvatskom.
Razgovor / Stanisław Grygiel: „Kuća se ne obnavlja tako da ju se ruši“
Ekskluzivni razgovor s profesorom Stanisławom Grygielom, poljskim filozofom, velikim prijateljem svetoga Ivana Pavla II. i donedavno, prije nego je udaljen, profesorom na Papinskom institutu koji je utemeljio upravo papa Wojtyla. Sveobuhvatni intervju, u kojem profesor Grygiel spominje događaje u koje je bio uključen, ali prije svega objašnjava što je, po njegovu mišljenju, narav trenutačne krize u Crkvi i izgovara vrlo jasne riječi: „Današnja Crkva treba Mojsija koji će, nošen srdžbom milosrdnoga Boga, s kojim razgovara na brdu, spaliti i satrti svu zlatna telad u čijem obožavanju narod s dopuštenjem tolikih pastira traži sreću“.
Profesore Grygiel, govoreći o teologiji koja danas prevladava, govorili ste o „teološkom pragmatizmu“. Što mislite pod tim izrazom i koji su ciljevi takva pragmatizma?
Marksističko načelo mišljenja jest: praxis prethodi i odlučuje o logosu, to jest o istini. Time je naglavačke izokrenuo ne samo intelektualni život zapadnoga svijeta, nego i život Katoličke Crkve. Sjećam se godina 1966. i 1967. koje sam proživio na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu u Belgiji i tolikih predavanja iz teologije i filozofije održanih prema tom načelu. Rezultat je bila pragmatična teologija i jednako pragmatično dušobrižništvo, koji ne polazi od Kristove Osobe, nego od sociološkoga opisa različitih ponašanja ljudi. Ako se većina brakova rastavlja, onda… Mnogi teolozi, a nažalost i mnogi pastiri u Katoličkoj Crkvi zaboravljaju razgovarati sa Sinom Boga živoga. Nedostaje im vjera u smislu povjerenja Kristovoj Osobi, a time i vjera u čovjeka.
Sovjetski Savez, ne mogavši vojnim putem osvojiti zapadnu Europu, pokušao je prodrijeti u mentalitet intelektualaca, kako bi ga mogao podvrgnuti naredbama gospodara ovoga svijeta. Savršeno je uspio, kao što vidimo danas, dok doživljavamo pogubne posljedice te lukave akcije komunističkih agenata i njihovih zapadnih „korisnih idiota“.
Znamo da ste bili udaljeni, zajedno s drugim nastavnicima, s Teološkoga instituta Ivana Pavla II. za znanosti o braku i obitelji. Osim Vašega konkretnoga slučaja, čemu Vas taj događaj uči? Čemu ta revolucija?
Ne mogu sakriti svoju bol zbog činjenice da je prije dvije godine ukinut Zavod koji je utemeljio sveti Ivan Pavao II. Otpuštanje profesora predstavlja čin u skladu s tom odlukom. Tako da me ne čudi. Žao mi je samo zbunjenosti u koju su studenti upali i u kojoj se osjećaju izgubljeno. Netko će o tom jednoga dana polagati račune. Sveti Ivan Pavao II. sa žarom i strašću pripremao je prve profesore za to veliko poslanje. Nekoliko mjeseci prije osnutka Zavoda pozvao nas je u svoj stan da s nama meditira o stanju u kojem se nalazi ne samo Crkva nego i svijet. Želio je stvoriti Zavod u kojem bi teologija proistjecala iz ćudorednoga iskustva ljudske osobe i iz Božje Riječi u kojoj je potpuno objavljena istina o čovjeku. Stoga se nije čuditi što smo u to vrijeme meditirali moleći i molili meditirajući. Pred Bogom i pred čovjekom koji gori s njim, kao što je gorio grm na brdu Horebu [Izl 3, 1–6] u krajini Moriji [Post 22, 2], moramo kleknuti. Inače se „svemir i povijest“ ne će razumjeti (usp. Redemptor hominis, 1).
Priznajem da ne mogu razumjeti zašto izvršitelji papinske odluke o ukidanju Zavoda koji je utemeljio sveti Ivan Pavao II. govore o produbljivanju, proširenju i proširenju učenja Ivana Pavla II. Kuća se ne obnavlja tako da ju se ruši, uključujući i temelje. Bolje bi bilo govoriti jasno i otvoreno prema evanđeoskoj zapovijedi: „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.“ (Mt 5, 37).
Pitate me: čemu ta revolucija? Razloge i motive možda će otkriti povjesničari. Ali Bog će im suditi. Svaka revolucija počinje od ništice i stiže tamo odakle je krenula. Uvijek i svuda revolucionar završava onako kako je počeo: kakav početak, takav kraj. Stanje koje je danas stvoreno vidim kao sukob u tijeku između dvaju viđenja čovjeka. Karol Wojtyła polazi od Božje Riječi i od ćudorednoga iskustva ljudske osobe. Za njega su stoga temeljne „kategorije“ istina koja izvire iz čina stvaranja i laž koju čovjek čini kada „stvara“ vlastite istine. Upravo zbog toga iskustvo ljudske osobe ima ćudoredni značaj, to jest sastoji se u doživljavanju djela kao dobrih ili loših. „Pragmatizam“ je potpuno nijekanje „središta svemira i povijesti“, to jest Sina Boga živoga.
Katolička Crkva proživljava zbunjujuće razdoblje, obilježeno dubokim podjelama. Kako ocjenjujete stanje?
Katolička Crkva, otvarajući se svijetu, našla se u situaciji u kojoj se nalazi poslijemoderni svijet obilježen „pragmatizmom“. Poslijemoderna teologija i filozofija svode se na igru mišljenja (predikata) i više ne gledaju na čovjeka kao na magna quaestio svetoga Augustina. Pitanje o smislu života nestaje, a na njegovo mjesto dolazi pitanje o sreći shvaćenoj vodoravno.
Teolozi i filozofi za koje teologija i filozofija nisu ništa drugo nego igre mišljenja ne kleče pred Bogom, nego pred vlastitim proizvodima. Igrajući svoje karte, klanjaju se sami sebi. Ali na taj način riskiraju ostati žrtve varalica.
Današnja Crkva treba Mojsija koji će, nošen srdžbom milosrdnoga Boga, s kojim razgovara na brdu, spaliti i satrti svu „zlatnu telad“ [usp. Izl 32, 20] u čijem obožavanju narod s dopuštenjem tolikih pastira traži sreću. Novi Mojsije usadit će u umove i srca istinu ljubavi urezanu na Ploče, istinu ljubavi koju su mnogi zaboravili. Samo do određene točke ekonomija spasenja može živjeti u kaosu. Milosrdna Božja srdžba će progovoriti.
Također u svjetlu onoga što se događa na Institutu Ivana Pavla II., mnogi imaju dojam da je učiteljstvo pape Wojtyłe, osobito u pogledu pitanja obiteljskoga ćudoređa, završilo na tavanu, gdje se odlažu stvari koje više nisu potrebne. Dijelite li tu prosudbu?
Ne dijelim je, premda ljudski izgleda da je tako. Crkva živi od vjere naroda, kojoj je svaki Petar čuvar. Teolozi mu mogu pomoći ili ne da bolje razumije tu vjeru, ali na njemu je da bude jamac vjernosti Crkve Riječi Sina Boga živoga. Teolozi mogu prekinuti Predaju i pokušati učiniti sve ispočetka. Udaljeni od Počela na kojem se temelji Evanđelje, oni mogu izmišljati nova tumačenja samoga Evanđelja kako bi ga učinili prihvatljivim poslijemodernomu svijetu. Ali prije ili kasnije probudit će se čovjekovo srce usmjereno prema Ljubavi koja je Bog, vapeći da više ne može živjeti daleko od Očeve kuće.
Mudrost koja dolazi od Boga ostaje zauvijek. Glupost koja dolazi od čovjeka prolazi, ostavljajući čovjeka da ovisi ne o istini, nego o vjetrovima. Jedne večeri sveti papa Ivan Pavao II. dao mi je u ruke pismo koje mu je napisao teolog moralist, vrlo poznat u svijetu. Teolog je tražio od Pape da promijeni etiku bračnoga života jer bi inače, prema tome teologu, Crkva izgubila vjernike. „Što ti misliš?“, upitao me Papa. Možda sam prenaglo odgovorio: „Napisao je besmislicu.“ Papa me pogledao i nakon nekoliko sekundi rekao: „Istina je, ali tko će mu reći?“
Prilično je rašireno mišljenje da Amoris laetitia predstavlja pravi odmak od dotadašnjega učenja. Profesor Seifert čak je govorio o „atomskoj bombi“ koja prijeti uništiti cjelokupnu zgradu katoličkoga ćudoređa. Što mislite o tome?
Budući da nisam teolog, ne osjećam se pozvanim davati sudove. Jednostavan sam vjernik i kao takav mogu i moram priznati da se osim djelomice ne nalazim u tom tekstu. Moje iskustvo ljubavi više je evanđeosko nego sociološko i psihološko. Tko želi upoznati narav ljudske osobe, to jest njezin bitak usmjeren prema Bogu, mora promatrati svetce, a nadasve Sina Boga živoga, koji je postao čovjekom u krilu Djevice Majke, Marije. Opisivanje bračnih i spolnih bolesti nije ostvarivanje zapovijedi koja kaže: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje“ [Mk 16, 15].
Ovih dana često mi na um dolaze Kristove riječi prema kojima „tko god“ ostavi svoju ženu i uzme drugu, čini preljub [usp. Mt 5, 27; Lk 16, 18; Mk 10, 11]. On to kaže za svakoga čovjeka, bez iznimke. To govori jer zna što je u čovjekovoj nutrini. Ako je istina da danas u nekim slučajevima to nije preljub, kako kažu neki učeni u teologiji, to znači da Krist ne zna što je u čovjekovoj nutrini. Stoga nije Bog. „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18, 8).
Taj dokument, da je kraći, bio bi izražajniji i možda jasniji i primjereniji riječima Evanđelja: „Da, da – ne, ne.“ Umjesto toga, jedna bilješka zamagljuje sav njegov sadržaj.
Kad biste mladomu čovjeku današnjice trebali govoriti o Ivanu Pavlu II., kako biste u nekoliko riječi predstavili svetoga Papu?
Ivan Pavao II. rekao bi današnjemu mladomu čovjeku iste riječi koje je rekao narodu na Trgu svetoga Petra na dan svoga ustoličenja: „Ne bojte se!“ Vodio bi ga do čina stvaranja i do čina Posljednjega suda, jer samo u svjetlu Početka i Svršetka čovjek uočava istinu kojoj je usmjeren. Zajedno s mladima današnjice promatrao bi ljepotu Ljubavi koja je Bog i pokušavao bi u njima probuditi ljubav kako bi se ti mladi mogli povjeriti Bogu. Mislim da iskustvo ljepote ljudske osobe, ljepote njezine ljubavi, pokazuje put koji današnje mlade može dovesti k Bogu. Možda zato Zli pokušava smrtonosno pogoditi ljudsku ljubav i sve one koji njome zaneseni hrabro, bez straha otkrivaju njezinu istinu. Zli se nada (to mu je jedina nada) da će udarajući na božansko-ljudsku ljubav uništiti temelj braka i obitelji, a u konačnici i temelj Crkve. Pismo sestre Lucije kardinalu Carlu Caffari o tome govori jasno i otvoreno.
Profesore, ima li kršćanska obitelj, utemeljena na ženidbi, budućnost?
Svaki čovjek, svaki brak, svaka obitelj ima budućnost pred sobom pod uvjetom da se povjeri istini. „Istina će vas osloboditi”, rekao je Krist [Iv 8, 32]. Sloboda koja je plod povjerenja istini predstavlja budućnost, prema kojoj čezne ljudsko srce. Ne treba braniti istinu. Sama će se obraniti. Oni koji se oslanjaju na igre i ljudsku računicu izgubit će sve, čak i ako se čini da su prije sve dobili. Uspjesi ovoga svijeta nisu uspjesi kojima teže ljudi povjereni istini. Oni ciljaju na vječnu pobjedu. Stoga već danas sudjeluju u tome. Ljudska osoba može biti ubijena, zajedništvo u kojem živi ponekad može biti uništeno, ali istina nikada ne će biti pobijeđena, jer je nepobjediva.
Razgovarao Aldo Maria Valli
