Kupareove budnice
Búdnica je lirska domoljubna pjesma koja slavi ljepotu i osjećaj doma, potiče doživljaj pripadnosti narodu, zemlji – domovini. Često se usredotočuje na krajolik, predaju i povijest. Istinski domoljub živi svoju ljubav prema domovini, a budnice potiču u njemu rast vrlina, čestitost i poštovanje predaje.
Cjelinu čini 36 pjesama Rajmunda Kuparea, od toga su 34 objavljene u rukoveti Domoljubna lirika godine 1994.[1] Njima su ovdje pridodane pjesme Poplave srca i Priča o dobrim patuljcima, obje napisane u Zagrebu u listopadu 1974., koje su do sada bile ostale u rukopisu.
Riječ poezija od latinskoga pŏēsis dolazi od grčkoga ποίησις/poíēsis, što znači stvaranje, čovjekovo mijenjanje vanjskoga svijeta. Kupareovo pjesničko stvaralaštvo fino je ukrasno tkanje (tapiserija), tkano na tkalačkom stanu (srcu) od osnove i potke (ljubavi i riječi) vjerničkoga žara, osobnoga pripovijedanja i zapisa kulture. Njegove budnice pokazuju kako usred suvremenih izazova duhovna privrženost supostoji s čežnjom za domom i tradicijom. Budnicama izražava ljubav i odanost domovini, osjećaj ponosa prema svojoj zemlji. Iskazuje čuvstvenu, kulturnu i ishodišnu vezu.
Učestalost porabe pojedinih riječi pokazuje da su mu ponavljanja iznimno rijetka, tj. da ne varira istu misao u različitim pjesmama. U Kupareovim budnicama od glagolâ najčešći su: biti (127 puta: je 43, su 24, će 19, si 18, bi 15, sam 4, bili 4), spavati (12 puta), dati (11), slaviti (4) i morati (4). Od veznikâ: i (86 puta), da (71), a (22), kao (22), ali (9), jer (8), samo i dok (po 5). Od prijedlogâ: u (75 puta), na (42), s (21), za (20), od (15), po (14), iz (11), uz (9), nad (8), do (6), bez (6), o i pred (po 5) i kroz (4). Čestica ne pojavljuje se 45 puta. Od zamjenicâ: naš (42 puta), ti (26), koji (20), vi (14), svoj (10), mi (10), to (9) i moj (5). Od imenicâ: srce (28 puta); cvijet i proljeće (po 12 puta); more (10); noć i šuma (po 9); dom i mladost (po 8); molitva (7); grana, lađa, majka, nebo, suza i zvono (po 6 puta); hvala, kraj, križ, ljubav i ljudi (po 5); anđeo, baka, brat, breza, briga, dan, dušmanin i val (po 4). Od prilogâ: još (18 puta); kad (12); zašto, već, uvijek i gdje (po 8); sad (7); više (6) i danas (4). Od pridjevâ: drag (15 puta), star (9) i bijel (7). Od uzvikâ: o (8 puta) i oj (2 puta). Iako nije riječ o upornoj porabi, ti pojmovi poput putokaza naznačuju što pisac smatra najvažnijim. Otkrivaju središnje teme pjesama. To su ujedno riječi kojima stvara ritam, gradi osjećaj zamaha, pomaže u zoru, pojačava poruku, pruža uvid u temeljna ganuća, stvara jedinstvo u stihovima, uspostavlja raspoloženje, ističe suprotnosti, navodi na razmatranje slojevitih značenja, ukazuje na osobnu strast, duboko korijenje vjerovanja i obrasce mišljenja za uranjanje u temu.
Kupareove budnice nastale su u Domovini tijekom Drugoga svjetskoga rata (10: u Zagrebu i Koškama), u poslijeratnomu izbjeglištvu po Europi 1947. i 1948. (14: u Češkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Španjolskoj), u Čileu između 1950. i 1970. (2: Čežnje i Oproštaj) te po povratku iz izgnanstva u Domovinu (10: u Zagrebu 1972., 1973., 1974. i prije 1980. te na Hvaru 1973. i 1979.).[2] Domoljubna lirika plod je fr. Rajmunodve osobne duhovnosti, shvaćanja domovine kao temelja identiteta, povijesnih, kulturnih i predačkih korijena, riznice prošlosti svoga roda, skupnoga spomena, središnje točke uljudbenoga i čuvstvenoga identiteta. Ta osjećana veza prepoznaje se već u njegovim prvim budnicama. Nakon što je nakon Drugoga svjetskoga rata, točnije nakon osude nadbiskupa Alojzija Stepinca, potkraj 1946. Vrbovljanin bio prisiljen na izgnanstvo, njegovo je pjesništvo dobilo dodatnu dirljivost. Iskustvo progonstva i čežnje za ostavljenom Domovinom ubrzalo mu je misaono istraživanje identiteta i pripadnosti, a osobna patnja postala most prema širim promišljanjima o povijesti i otkupljenju o čemu je sročio pet pjesama – molitava (v. kraj ovoga ciklusa). Njegove domoljubne pjesme u povratništvu, oblikovane u mȗku sedamdesetih godina XX. stoljeća, pune su nepokolebljive vjere.
Rekli su o ovom pjesmokrugu
Vinko Nikolić:[3]
U Kuparea nalazimo i patriotsku poeziju, a ti su motivi kod njega također izvorni i svježi, rođeni na lutalačkim stazama po stranim zemljama… Kupareo i u tim pjesmama rijetko pada u patos, i ova potresna nadahnuća nikla su u nostalgijama pod tuđim zvijezdama. Zanimljiva je kod Kuparea jedna stvar: on, naime, luta po stranim zemljama, ali u svakoj njegovoj pjesmi nad nama je hrvatsko nebo, vedro ili naoblačeno, hodamo po hrvatskoj zemlji, okružuju nas hrvatski ljudi i krajevi, jer, makar u tuđini, Kupareo je uvijek u Hrvatskoj, toliko je ona prožela njegovo biće, ispunila svaki njegov nerv, da joj se nikad nije mogao (možda ni htio) oteti, i kao dobro dijete ostaje joj vjeran. U čežnji i patnji tuđine rađaju se novi akordi, koji zvuče kao simfonije tuge, ali ta njegova tuga ne prelazi u očaj, jer velika vjera Kuparea prati na stazama progonstva.
Joja Ricov:[4]
Kupareov poezis izvire iz nadasve likovnoga sučeljivanja predmetnosti da potom uvre u misao – spoznaju koja otkriva te se i opet uobliči u slici — metafori iskušenoga. A jer je ipak riječ o doživljaju, o onome što pokreće i što dira uokolo, onome što odzvanja i što jest, dužnost je istaknuti: nad kontemplativno-duhovnim krivuljama svijesti najdublje, čini se, seže igla domoljubnih i slobodoljubivih impulsa, intenzivna nutrinskoga napona boli, spoznaje i čeznuća.
Mato Marčinko:[5]
Cjelokupno Kupareovo pjesništvo prožeto je domoljubljem i rodoljubljem. Tihim. Nenametljivim. Nepatetičnim. Domoljubljem i rodoljubljem koje nije plod nepjesničke nakane, nego je izišlo iz čista srca.
Iz srca pjesnikove drage zemlje izišlo je bijelo proljeće i to bijelo proljeće nosi njegov narod na cvjetnu dlanu kroz sve njegove povijesne bure i oluje. Srce je pjesnikove zemlje blago kao janje, puno ljubavi. Zato će njegov narod dočekati „pobjedu pravde koja mora doći / puna ljubavi“ (Srce drage zemlje). Dušmani su našim otocima oduzeli brodove, ali su modeli tih brodova ostali na Božjim oltarima u našim crkvama. Sačuvane su i zastave slave, a to su bezbrojni zvonici naših crkava. Brodovi će se opet vratiti na otoke i put će im usred crne noći, umjesto svjetionika koje je dušmanin ugasio, osvjetljivati „zavjetni naši lumini iz crkvica bijelih“ (Otoci). Razbijeni križevi na ulazu u luke bit će ponovno svjetiljke „da vide put oni koji domu svomu iz daljine stižu“ (Križ na ulazu u luku). Za zapaljenu šumu „dragu, domaću“ „vjetrovi cvile, samilost prose“ (Šuma). Majka plače pred slikom ubijene kćerke koja nema svoga groba, „jer njezin grob je svuda“ (Mučenica). Domovina je „opasana žicom crnom, bodljikavom“. I kadgod se nagne kroz žičanu ogradu, zakrvari joj srce (Logorašica). Imamo zahvaliti Hrvatskoj Ivanki, što nismo izgubili nadu u uskrsnuće. Ona je svojom vedrinom gonila tugu s našega stola. Rešetke njezine tamnice podsjećale su je na grb „izvezen od sunčanih ruža i krvavih tulipana“. Iseljenik samo za jednim čezne: „Oteti te, dome, što prije iz okova i žica“ (Čežnje). Jer „Domu se i ljubavi reći ne može: Zbogom!“ (Oproštaj). Vrativši se na svoj otok, pjesnik poput Diogena „zadnje otočane po obali traži“ (Na mrtvoj straži).
Prvo što me iznenadilo, kad sam dočitao Kupareovu domoljubnu liriku: u njoj se Hrvatska spominje jedan jedini puta i to u pridjevskom obliku. Ne spominju se ni hrvatski narodni vladari, ni poznati hrvatski junaci. Već i zbog ovoga njegova je domoljubna lirika nešto posebno i u hrvatskom domoljubnu pjesništvu i u cjelini hrvatskoga pjesništva. Ona je ispjevana iz srca. Kupareo živi sa svojom Hrvatskom, tiho i nenametljivo, gdje god se nalazio – u tuđini i u domovini. Ona je toliko urasla u njegovo biće, da je ni ne treba spominjati imenom. Nisu potrebne patetične, uzvišene riječi da bi se izrazila istinska ljubav za Hrvatsku. Jer Hrvatska je kao majka kojoj se privijamo, tepajući joj dječji. Kupareo svoju ljubav prema Hrvatskoj nikome ne natura, on je živi u svom srcu.
Ana Diklić:[6]
Domoljubna lirika Rajmunda Kuparea nenametljiva je i iskrena, bez patetike i retoričnosti, a motiv domovine, domoljublja, čežnje za svojom zemljom jedan je od najčešćih motiva u cjelokupnoj njegovoj poeziji.
Rajmund Kupareo, Domoljubna lirika
Srce drage zemlje
10. IV. 1941.
Bože, Ti si htio
da njezino srce dâ na površinu
bijelo proljeće.
Ti si nad njim bdio,
čuvao mu život kroz tešku sudbinu
mnogo stoljeće.
Nek ga uvijek nosi na cvjetnome dlanu,
kroz zimu pustu snijegom zasijanu,
bijelo proljeće!
Sve je svoje dane
srce to drago ispisalo u krvi
borba i pregnuća.
Vidao si rane,
tješio ga nadom u dan ovaj prvi
uskrsnuća.
Nek’ ga uvijek prate do konačne mete
zvona naša draga, puna drage sjete,
zvona uskrsnuća!
Ti si dobro znao,
da je ovo srce blago kao janje
puno ljubavi.
Zato si mu dao
ugledati danas ispunjene sanje:
dom svoj ubavi.
Neka uvijek gori kô baklja u noći
za pobjedu pravde koja mora doći
puna ljubavi!
Molitva za moj otok
Oživi na licu crvene makove
Mladosti, Bože, za utjehu palima!
Nek viču djeca dok love rakove
Po našim bijelim žalima!
Produži jutra da kuće srušene
Opet se naše dograde,
A majke skupe plahte sušene
Po rubu poljske ograde!
Učini da jednom muka prestane
Neokopanih loza i smokava,
Da tuge samotnih cesta nestane
I jeze poljskih lokava!
Tad anđela pusti da zvoni poljima
Od uvale do gorskih potoka,
Da obnovu slave u srcima boljima
Preživjeli ljudi moga otoka.
[1945.]
Otoci
Kô mudraci stari u pučinu zure
Otoci ti dragi i strpljivo šute.
Teško im je što se u klisure sure
Skrila morska vila brojeć’ dane krute.
Uzeše im lađe da bi samo smjeli
Iz daleka gledat’ domovinu staru,
Al’ ne znaju da su mnogi još modeli
Naših drevnih lađa na Božjem oltaru.
Varaju se misleć: svjetiljke kad zgase,
Da će otok koji na grebene doći,
Jer zavjetni naši lumini se glase
Iz crkvica bijelih usred crne noći.
I jarbole vitke sa zastavom slave
Sačuvaše vješto: bezbrojne zvonike.
Znaju da će s njima iz pučine plave
Dovesti sa kopna hrabre osvetnike.
Uspio je ipak dušmanin naše sreće
Zamutiti oči raspjevanoj vili,
Jer mornari mnogi nikad doći ne će,
Što su njenom srcu tako dragi bili…
[1945.]
Križ na ulazu u luku
Ostao si nam na rtu duge uvale,
dobri križu!
A bio si nada, dok su bure puhale
onima koji iz daljine stižu.
Vješt si bio stražar koji budno pazi
da lađe pri ulazu svjetla ne gase.
Stražio si danju po sunčanoj snazi,
a noću sa sitnom svjetiljkom uza se.
Al’ postao star si za mudrace nove
koji stakla tvojoj razbiše „lanterni“
htijući da noću bez pregleda plove.
O, zašto su bili tako lakovjerni?!
Ti šutiš već dugo, a okolni žali
po uvali trupla pogledati mogu.
O, daj da bar mrtve izbace ih vali
do božanskih Tvojih izranjenih nogu!
Al’ ne ćeš ostati sam! Zvono Tvoje zvoni,
dobri Križu!
Zapali svjetiljku da vide put oni
koji domu svomu iz daljine stižu!
[1945.]
Uspavanka hrvatskim poljima
Spavajte, spavajte, umorni vinogradi,
već odavna po vašim grudima trnokop ne ruje.
Stari su težaci umrli sa zadnjim gutljajem vina.
Na vašim leđima stranac ljetnikovce gradi.
Netko drugi vašu sudbinu sad kuje.
Spavajte, spavajte, umorni vinogradi,
ograda više nema da vas brane od živina.
Spavajte, spavajte, napuštene njive,
već odavno po vama plugovi ne oru.
Zadnji su konji otjerani u tvornice mesa,
tek je po koji ostao za prijenos mrtvačkoga lijesa.
Sinovi su vaši doživjeli sudbinu još i goru,
prisiljeni da napuste oranicu dragu
i ponude tuđincu svoju mladost i snagu.
Spavajte, spavajte, umorni vinogradi,
uokvireni negda smokvama i maslinama:
više ne će u vama pjevati djevojka noseći naramak pruća,
niti odzvanjat rev magaraca dolinama.
Spavajte, spavajte, njive, ali ne i naši jadi
zbog nestale pšenice, kukuruza i zobi.
Spavajte, spavajte, dok nas Anđeo Uskrsnuća
ne probudi s vama
i razbije verige teške naše kobi!
Zagreb, 1972.
Poplave srca
Uzalud ih tražite,
uzalud vam mržnja obnèmože
viša od najvišeg vodostaja.
Kažite, zašto gradite
nasipe od kraja do kraja svijeta
kad nitko spriječiti ne može
bujice osjećaja
ni trku nedostižnih planeta
koji su umakli vašem dalekozoru
da ih ne bi zasužnjili
kao cvijeće u prozoru.
Zašto se poplava srca bojite?
One nikomu nauditi ne će,
osim kad bi se netko usudio
da nasipe sruši strpljivosti
upravo tamo gdje vi ponosno stojite:
Anđeo bi se Osvetnik probudio
da preorane oživi kosti
i grobišta ovije u cvijeće.
Jedna bi od bezbrojnih zvijezda
zasjala na crkvenom krovu
ispranom od proljetnih voda:
Nebo bi na Zemlju presadila,
a na starom zvoniku opet bi gnijezda
roda gradila.
Zagreb, listopad 1974.
Priča o dobrim patuljcima
Nad oniskim ognjištem nagnuti
šute i snatre.
Prošli su kroz šume, drumove i pute
da se još jednom skupe oko vatre.
Ne slute da se silne sjene dižu
iza slabih leđa na starome zidu:
Divovi to su što prošlost čine bližu,
a vjekove sile da sporije idu.
I dok hladna kiša po krovu rominja
čeprkaju vatru sjetni, zamišljeni,
i budućnost našu što još jedva tinja
raspjevanu motre nadom opijeni.
Zagreb, listopad 1974.
Šuma
Klenovi crne šapuću vijesti:
Hrastovi stari u nesvijest padaju,
Drhću od straha maleni brijesti,
Jedan se drugome jadaju.
Vjetrovi cvile, samilost prose
Za šumu dragu, domaću:
Njezinu djecu u kolima nose
Na lomaču…
Koška u Slavoniji [1943.]
Breze
Strah me je sekice! Tupo snatre breze
U te sive plahte tvrdo umotane.
Zloduhi je vjetar s kišom punom jeze
Zasjeo na grane.
Kô da stenje pod njim povaljeno žito
I slomljeno cvijeće.
Breze, plahe bake, šume kao sito
I mrtvačke pale uz drumove svijeće.
Možda im je tužne prišapnuo glase
(On s daljinom uvijek čudne ima veze).
Zašto se svi naši tako mladi gase?
Strah me je, sekice! Tužno šume breze…
Koška u Slavoniji [1943.]
Klasovi
Zašto ste spustili glave, bijeli klasovi?
Koje vas brige muče?
Sutra će u vama ječiti glasovi
„Risara“ što vas u snopove luče.
Od vaše mudrosti žive mudraci.
Bez vas bi ih moljac pojeo s knjigama.
Vi jedina čežnja djece u baraci,
Zašto se mučite teškim brigama?
Mori vas briga za djecom što žude za kruhom
Na moru i planinama.
Oni ne žude za zlatom ni za skupim ruhom,
Već za vama, o bijeli klasovi, u nizinama!
Koška u Slavoniji [1943.]
Lan
Pogledaj, sekice! More, plavo more
Razlilo se u ravnice.
Valovi se sitni ganjaju i bore:
Lan je razotkrio lice.
A makovi žarki kô svjetla na brodu
Njišu se u lanu po čitavom kraju.
Makovi žarki kô djevojke u hodu
Rupcima ti mašu i poljupce daju.
Potraži još samo lađicu u lanu
S kormilarom sjetnim koji na te vreba.
Kad u zoru, seko, opaziš ga ranu,
Zaplovit ćeš s njime u visine neba.
Koška u Slavoniji [1942.]
Tuga pretproljeća
I.
Gladni je snijeg pobrstio travu.
Sunce ga žedno ne će otjerat’.
Krave uz jasle prignule glavu,
Nitko ih ne će na pašu potjerat’.
Skrile se vrbe grla da svežu,
Dižuć’ iz bare tešku pesnicu.
Proljeća svakog grane im režu,
Pijani trs da ima desnicu.
II.
Umire snijeg u grabi kraj puta
Poslije dugog plača.
Brzo će zemlja prekrit’ ga kruta
Prepuna drača.
Mrtva bjelina leži u blatu
Mladosti mnoge sjeća.
Doći će opet u punom cvatu
S bjelinom cvijeća.
Koška u Slavoniji [1945.]
Potopljeno srce
Zaleđena rijeka. Pod staklenim krovom
Proljeće i ribe snivaju u nadi.
Ne pjevaju više bijeli vodopadi,
Ne čeznu za dobrim lađe ribolovom.
Kô tisuće zvona zvoni smijeh na ledu,
Gore kao luči oči što se smiješe.
Ni rojevi pčela u zavidnu redu
Ne bi stigli zanos mladeži što pleše.
A s Karlova mosta u ledenu muku,
Osupnuti jezom, motre sivi svetci,
Mjesto gdje je srce u prokletoj rijeci
Prestalo da bije Janu Nepomuku.
I nitko ne sluti da prognanik jedan
Spašava iz rijeke srce puno bola,
Da po njemu plešu jad i tuga gola,
Da je i on ipak tihe sreće vrijedan.
Hej, srce, ne kloni! Povratak kad svane,
Sve duboke vode iscrpst’ ne će radost,
Koju će ti pružit’ naša vedra mladost,
Sloboda u njenim očima kad plane.
Vltava, Prag [1947.]
Nabujale suze
Preplavljena polja. To sad Zima plače
S oceana što se bijeli led ne vraća.
I tko zna koliko brzih vjetrenjača,
Da te suze suši, zacvilit će jače.
Magla kad s visoka otirač joj pruži,
Srdita ga rijeka savija i tanji.
A parobrod crni što joj vjerno služi
Od poplave njene postaje sve manji.
Na daleku mostu željeznica stala.
Ogledava sva se zasopljena, troma.
A onda se naglo kô gizdava moma
Zaleti u kuće (majka ju je zvala).
Preplavila tuga. Srce moglo nije
Zatomiti boli nad nesretnim rodom,
Što rasijan svuda pod tim Božjim svodom
Našô sunca nije da mu djecu zgrije.
Nabujala rijeka: to su suze drage
Majki i sirota našeg zavičaja,
Koje su tu stigle vjetrom uzdisaja,
Da nam u klonuću nove pruže snage.
Waal (Nizozemska) [1947.]
Rađanje proljeća
Iznikoše bijeli šatori uz rijeku,
Kô puževi sitni do stabala stoje.
Razotkriše grane svoje divne boje:
Rađanje je novog proljeća u jeku.
Parovi u lađi kô labudi rani
Pričaju u transu sne nedosnivane.
Premda će sni nestat’ kao cvijet na grani,
Sjećanje će gorke osvježivat’ dane.
Ječi pjesma srca na mostu i gatu.
Cvjetovi se smiješe na stablu, u kosi;
Dragulji se kriju na usni, u rosi.
Ljubav je nazvana proljećem u cvatu.
A meni se čini da to nije java,
Da sjedim uz rijeku poznatoga kraja,
Opjevanu rijeku što se zove Sava,
Gdje je pjesma znala obale da spaja.
Ali danas nad njom nebo nije plavo.
Oblak se od suza tamni nakupio.
Dušmanin je mladost našu uništio…
Plači, plači Savo – mrtva naša slavo!
Seine (kod Pariza) [1948.]
Anđeo ognjišta
Otjeraše oca i majku i brata.
Ona dom svoj ne ostavlja drag.
Pa uz vrata klonu… Strah došljake hvata.
Njeno mrtvo tijelo čuva kuće prag.
Ugasla se vatra. Ne vidje još gosta
Dom nenastanjen.
Okradoše sobe. Raspelo tek osta
I duh njen.
Al’ ni jednu sjetvu ne naplati žetva,
I umor ne nagradi noć.
Posljednja se njena ispunila kletva…
Još brat mora natrag doć’!…
Deutsch Gabel (Sudeten) [Jablonné v Podještědí, 1947.]
Žrtvenik nade
Čekaš ga još uvijek? Znaš li da daljine
Usporuju korak, udaljuju sreću,
Da godine cestu mnogo dužom čine,
Da je kratko ljeto mladosti i cvijeću?
Sunce je u tvome zapadalo oku,
A crvene ruže trusile se s lica.
Koliko proljeća u jednome roku!
Koliko u glasu pjevalo je ptica!
Ostala si vjerna ljubavi što daje
Smisô tvome smijehu, suzama i bolu.
Kô vjernosti dokaz: cvijeće svježe traje
Uz njegovu sliku, na tvom malom stolu.
Zar sam smio reći da ga više nema,
I jedinu nadu pretvorit’ u muku?
O, čekaj ga, čekaj… On se k tebi sprema
Jedne tihe noći da zaprosi ruku…
[1948.]
Mučenica
Uspomeni B. A.
Ubiše te, eda zaustavit’ mogu
Glas tvojega srca, jači od svih zvona,
I val tvoga smijeha, dječjoj duši sklona,
Ubiše te, da bi tvom se osvetili Bogu.
Pred tvojom slikom mami još suze teku.
O, kad bi sirota znala da duh bdije,
I da tvoja slika omeđena nije
Okvirom što tišti tvoju kosu meku!
Jer bez tvojeg svježeg, mučeničkog vijenca,
Cvijeće naše mlado ispila bi suša:
Djevojci bi mnogoj bila čista duša
Oteta iz oka, bistra poput zdenca.
Groba tvojeg nema, jer grob je tvoj svuda,
Ni imena dragog (jer bezbroj ih ima).
Osjećamo samo da si mila svima
I da tvojom krvlju obnavlja se gruda.
[1948.]
Logorašica
Opasano žicom crnom, bodljikavom
Pati tvoje srce, a ne samo tijelo.
I duša je tvoja rastrgana stravom,
A ne odijelo.
Ti si domovina. To dušmani znaju,
Zato se i tvojeg materinstva boje.
Ah, svuda po našem tužnom zavičaju
Ljuljačke na dvoru netaknute stoje.
I kad god se nagneš kroz ograde žicu,
Zakrvari srce, uzdasi se vinu…
Sva se naša povijest na tvom crta licu:
Samo srce može spasit’ domovinu!
[1948.]
Hrvatskoj Ivanki
„Her heart would not burn, my lord”
B. Shaw, Saint Joan, scene VI.
Ako nam se još uvijek smije cvijeće s prozora kuća,
I bijelo rublje prekriva tugu voćnjaka i žala;
Ako još nadu nismo izgubili uskrsnuća,
Ivanko, tebi hvala!
Drhtala si kô vlat pred dahom besramnika,
Sve su ti mogli odnijeti, ali srce nisi dala.
Pa, ako je još i danas zemlja naša neba slika,
Ivanko, tebi hvala!
Vedrina je tvoja gonila tugu s našega stola,
A podsmijeh je brisao slutnje neizbježnih zala.
On je bio iskra izvijena iz nakovnja bola,
Ivanko, hvala!
Rešetke tamnice našeg te sjećale grba,
Izvezena od sunčanih ruža i krvavih lala.
Tvoja spuštena kosa kô tužna izgledaše vrba.
Ivanko, hvala!
Na sudu, pred svjedocima ostala si čista,
Tvoja je nevinost laži po svijetu o nama prala.
Na vješalima i lomači ostala si ista,
Ivanko, hvala!
[1948.]
Čežnje
Izbiti kô vila iz vatre na ognjištu
i draga poljubiti lica.
Postati vilenjak što plaši po šumama
jata grabežljivih ptica.
Kô div se nagnuti nad samotnom kolijevkom
naših ravnica.
Oteti te, dome, što prije iz okova
i žica!
[1974.]
Oproštaj
Rastat’ se ne možeš, iako već nema
Tvog vlaka ni broda.
O, zašto, brate, u noći prisluškuješ
Šapat njezina hoda?
– Jer nije moguće srce satrti
pobjedničkom nogom:
Domu se i ljubavi reći ne može:
Zbogom!
[1974.]
Mač
Uvijek je privlačio ljude
što nevine u ime pravde sude,
stari, pokvareni vrač:
Mač.
Sad u muzeju visi
Zarđao, jer ga je oblio
naroda mojega
plač.
[1948.]
Med
Posmijesi djece pričom obasjani
bademi što trče rascvjetani
u nedogled.
Srce je košnica mala,
pčele već ne zuje naokolo
čak je i nada smalaksala:
tko će naše plesati kolo?
Med
plod naše gorčine,
umjesto srca topline
led.
1973.
Mir
Svjesnih i podsvjesnih želja
ušutkani vir.
Brišu se obrisi prostora
i zapisi vremena.
Iskra se zadnja upalila
iz srca kremena.
Na raspuklu krovu
vrapci slave
pir,
a mi konac ribolova.
Mir.
[1980.]
Moć
Čovjek koji se sebi ne klanja
dijete koje o konjičku sanja.
Vijećaju vrbe
oko bare poredane
vijećaju, vijećaju i već se ne sjećaju
o čemu su vijećale preksinoć.
Na davne dane sjeti se baka
kako je ono bila
mlada i jaka
ali gdje je sada baka,
moja snažna baka?
Moć
siva avet bez krila
gdje je sada njena sila?
Već ju je davno progutala
noć.
1973.
Muk
Ušutkanih duša
neukrotiv zvuk.
Biser u srcu školjke
za kojim uzalud čeznu
ronioci.
Povijest u škrinji nade
koju će otkriti jednom
čitaoci.
Muk.
Ojađenog srca
napeti
luk.
[1980.]
Igra vremena
Još i danas s mȕkom stari zvonar gura
to nemirno vrijeme u sat na zvoniku,
ali ono uvijek u čarobnoj varci
čini da se skrute ruke brojčaniku,
i djeci se ruga da će postat’ starci
a da to ne slute.
Vrboska na Hvaru [1979.]
Do viđenja, majko!
Još živi u nama Tvoj patnički lik
I posmjeh mili Tvojih mrtvih usta,
Još čuje se djece neugušen krik,
Još je kuća pusta.
Od proljeća onog još se čuje jeka
Zvonova tužnih, što prate Tvoj let,
A proljeća ovog slijedila Te seka[7]
I mladosti Bogu darovala cvijet.
Do viđenja, majko![8] Nas više ne plaše
Humovi svježi, gdje ćemo svi past’,
Jer znamo, mama: Proljeće je naše!
Nad našim grobom cvijeće će cvast’ …
[1942.]
Na mrtvoj straži
Ti si vidjela
kako se njišu
i sablasne kolute rišu
dva visoka stabla
u mojim zjenama.
Ne boj se, dušo!
To su ona dva čempresa mrka
s dugačkim sjenama
što ulaz u selo
mrtvima brane.
Ne mari, dušo! Još sam živ
– Diogen stari –
koji uz sunce vrelo
zadnje otočane
po obali traži.
I kad više ne bude kružio
ni jedan kolut u mojim zjenama,
znaj da sam se i ja pridružio
dugačkim sjenama
na mrtvoj straži!
Hvar, 1973.
Oj, otočki svećenici
Starim hvarskim „kurotima“
Oj, otočki svećenici,
svoje nade mučenici!
Lica su vam pergamene škrte,
gdje je prošlost u duboke jame
urezala crte
brige i osame.
Vaše oči, žišci stare uljanice,
trepere nad selom, u mrak uvijenom,
da i zadnja plaža ne bi pala nice
pred užitka pjenom.
Vaše ruke, svinutih maslina grane,
dozivaju zvijezde i djeci ih daju,
a noge, umorne od mladosti rane,
putove utiru novom naraštaju.
Oj, otočki svećenici,
svoje nade mučenici!
Žilavih agava što u more zure
slike žive.
Vaša su imena davno unesena
u čarobne priče što naš otok prate:
dragi naš Don Jure,
Don Ive,
Don Mate!
1973.
Molitva za naše gore
U adventu snijegom ovijaju tjeme,
Da silazeć’ nježnu ne izraniš nogu
A u ljetu ploče otkrivaju nijeme,
Da podsjete ljude starom Dekalogu.
– Ne daj da bi tuđu osjetile nogu!
U noći do Tvojeg propinju se neba
I prinose naše molitve i muke.
Neprijatelj kad na naše more vreba,
Naginju se oštro nad drage i luke.
– Ne daj da ih tuđe opogane ruke!
U spilje im sakrij kiše s vjetrovima
I sakupi munje u njihova bila!
Nek njihovi lanci budu željeznima,
A obronci strmi bijesnog orla krila!
– Da ih tuđa nikad ne osvoji sila!
[1948.]
Molitva za naše šume
Bar se Ti razumiješ u ljepotu šuma,
I kakvu moć čudnu imaju dok ginu:
Pretvore se vješto u svadbena kola
I kô tihe lađe skliznu na pučinu.
Djedovi su naši Tebi bili vjerni.
Kipove su svete djelali bez grješke.
Dizali oltare, kapele i crkve.
I križeve krasne, ah, križeve teške!
O, daj da izdanci naših šuma niknu,
Da oblake vršci uskoro im love;
U njima da ptice gnijezde se i ljudi,
Izdjelaju da se iz njih zipke nove!
[1948.]
Molitva za naše rijeke
Uokviren vodom, pod najljepšim nebom,
Prostire se dom naš u brjegova nizu.
O, ne daj da štakori, namamljeni hljebom,
Okvira tog starog bridove nagrizu!
Da odbace vrbe svoju crnu tugu
I njihove grane svirale da budu!
Da proljeće mrtvo oživi u lugu,
I zaječi pjesma na Savinu rubu!
[1948.]
Molitva za naša polja
Možda se Ti čudiš na večernjoj šetnji
Da pred Tobom drže šešire na glavi
Ljudi, kojih šake stišću se u prijetnji
I psuju kad pjev se žetalački javi.
Pratio si djeda i „Pesa” bez lanca,
Kako su u brazdi padali sve dublje.
Sjećaš li se našeg Riđana i Vranca,
Kojima su žvale plamtjele kô zublje?
Tuđinci sad broje zrna našeg žita
I mjere mošt mladi, pijani od krvi.
Gdje su naša polja zlatno-zagasita?
Zašto su nam trse rastočili crvi?
O, budi milostiv i daj da se vrate
Izgnana djeca na tlo materino,
Da zasjevši za stol blaguju uza Te
Blaženi Tvoj Kruh i piju Tvoje Vino!
[1948.]
Molitva za naše more
Ti, što naše srce pjenom mora opi
I baci kô sidro u Jadrana dno,
Dopustiti nemoj da puknu konopi
Koje grizu tuga i bol ujedno!
Kolijevkom su našom bili mora vali,
Uspavanke vjetra skladao je huk.
Za tjeskobe srca jedva da smo znali
Vozeći se dragom uz gitare zvuk.
Putnicima nismo zatvarali vrata,
Iskrena smo srca nudili svoj dom.
A sad naše more dušmanin svojata
I utvrde gradi na tlu njegovom.
U moru je temelj cijele naše slave,
Iako je tužna ova naša kob.
Pospješi čas sreće da nam braća jave,
Da je mržnja u njem hladan našla grob!
1948.
[1] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 169–204.
[2] U uglatim je zagradama naznačena godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.
[3] Vinko Nikolić, Pjesnik Rajmnund Kupareo, u Buenos Airesu u listopadu 1960., u: Rajmund Kupareo, Blagoslov zvijezda, Buenos Aires, 1961., str. 127–128.
[4] Joja Ricov, Ima li pjesnik domovinu ili domovina pjesnika?, Marulić (Zagreb), XVII (1984.), br. 6, str. 663.
[5] Tomislav Heres, Pjesnički životopis Rajmunda Kuparea, Marulić (Zagreb), XXV (1992.), br. 1, str. 28–29.
[6] Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9–10, str. 943; Ana Diklić, Lightsign, Most / The Bridge Literary Magazine (Zagreb), 9–10/1995., str. 153.
[7] Sestra Rajmunda Kuparea Krista Kupareo, rođena 19. siječnja 1919.,. umrla je u bolnici u Splitu 20. veljače 1942. neudana, u dobi od 23 godine. Pjesma je napisana i prvi put objavljena 1942.
[8] Majka Rajmunda Kuparea, Kate Kupareo rođena Beritić, rođena je 23. lipnja 1888. u Vrboskoj, gdje je i umrla 14. travnja 1938. U Vrboskoj se i udala 26. kolovoza 1911. za Jurja Kuparea s kojim je imala sedmero djece, tri kćeri i četvero sinova. Fr. Rajmund joj je bio drugo dijete po redu i prvi sin.
