Mazohističko kršćanstvo
Francuski filozof i esejist Pascal Bruckner u svojoj knjizi The Tyranny of Guilt: An Essay on Western Masochism opisuje kulturni fenomen krivnje i isprike kao specifičnih pokušaja samooptuživanja kršćanske kulture za određena zla koja su se dogodila ili se tek trebaju dogoditi iako sama kršćanska kultura s nastanom takvih zala nije bila povezana niti je utjecala na njihovo nastajanje. Bruckner, baveći se ovim fenomenom pretjerane kršćanske samooptužbe, ističe kako se mnogi društveni problemi koji se događaju u određenim zemljama i dijelovima svijeta neopravdano povezuju s kršćanstvom kao da je kršćanstvo direktno i danas izričito krivo i odgovorno za te iste probleme. Bruckner navodi nekoliko primjera, ali mi možemo dati jedan aktualni: je li, recimo, političko-ekonomska kriza koja je pogodila Venezuelu u proteklih nekoliko mjeseci uzrokovana dolaskom kršćanskih misionara prije nekoliko stoljeća u Južnu Ameriku?
Racionalno je primijetiti kako je teško i gotovo nemoguće povezati krizu u Venezueli i dolazak misionara u Venezuelu unatrag nekoliko stoljeća. Time se ne niječe da nije bilo učinjenog zla tijekom otkrivanja i osvajanja Venezuele, ali naftna kriza u Venezueli i politička situacija ne mogu se dovesti u vezu s događajima od prije nekoliko stoljeća. Međutim, kako primjećuje Bruckner postoji ipak jedan misaoni pristup suvremenim problemima koji stvari vidi drukčije. Bruckner ga naziva zapadnim mazohizmom, a mi ćemo ga nazvati mazohističkim kršćanstvom. Zapadni mazohizam je samooptužba zapadne kulture da je ona uzrok svih postojećih suvremenih problema cijeloga svijeta dok je mazohističko kršćanstvo samooptužba kršćanstva kao religije da je ono krivo za sve religiozne i sociološke probleme i zla suvremenog svijeta. Kao razlog zašto je došlo do takvog nepotrebnog samooptuživanja Bruckner ističe utjecaj kršćanskog poimanja istočnog grijeha kao trajnog prenositelja krivnje za sva zla koja se imaju pojaviti u budućnosti. I dok je ovo u teološkom smislu posebno pitanje, mazohističko kršćanstvo proširuje tu krivnju na ekonomske, sociološke i kulturne probleme na način da mazohističko kršćanstvo razvija u kršćanima izrazit samooptužujući osjećaj krivnje za sva zla, čak i tamo gdje kršćanstva nema.
Mazohoističko kršćanstvo je kulturno-duhovna samooptužba kršćanstva da je krivo za sva zla svijeta i da jedini doprinos koji kršćanstvo može dati jest isključivo isprika. Isprika je postala idealna kulturno-ideološka batina mazohističkog kršćanstva koja sve kršćane, bez obzira na kršćansku zajednicu kojoj pripadaju, psihološki „udara po glavi“, izvikujući pri tom „ispričajte se jer ste krivi za sva zla svijeta“. Osim isprike kao ideološkog oružja, mazohističko kršćanstvo koristi i ideju dominacije, kao drugotno sredstvo da produbi tu samooptužujuću sliku o kršćanstvu i kršćanima kao uzročnicima zla u svijetu. Kršćanska zajednica koja, recimo, gradi bolnice, škole, sveučilišta… u nekoj zemlji ili dijelu svijeta, oblik je dominacije kojemu se treba oduprijeti. I dok kršćanstvo poznaje pojam misija i misijskog djelovanja, mazohističko kršćanstvo misijsko djelovanje smatra izričito pokušajem kulturne dominacije i kulturne hegemonije za koju se kršćanstvo mora ispričati i kojega se kršćanstvo mora odreći.
Mazohističko kršćanstvo je izvitoporeno poimanje kršćanskog sadržaja misijskog djelovanja i misijske poruke kršćanstva kao činjenja zla pomoću kulturne hegemonije i kulturne dominacije, gdje je jedini rezultat zlo u svijetu i zašto se kršćanstvo prvo, uvijek i temeljno mora ispričavati. Mazohističko kršćanstvo generiralo je i cijele generacije kršćana, mazohističkih kršćana koji samooptužuju kako sebe tako i samo kršćanstvo za zla u svijetu od naftnih kriza do ratova i imigracijskih problema, kao da je kršćanstvo potpuno nesposobno za bilo kakvu praktičnu dobrotu i ponudu kulturnog obogaćenja drugima i drukčijima svojim vlastitim kulturnim identitetom.
Mazohističko kršćanstvo razvilo je duhovni i psihološki totalitarizam nad poviješću razvoja i širenja kršćanstva, svodeći ga isključivo na sirovu silu ugnjetavanja svega što je drugo i drukčije i tu sliku kršćanstva potkrepljuje teološki pogrešnom slikom istočnog grijeha kao grijeha koji se jedino prenosi preko kršćanstva i kršćana, kao trajna sklonost da se isključivo čini zlo. Mazohističko kršćanstvo sve druge religije i kulture smatra nevinima i izuzetima iz činjenja i prenošenja zla, čak štoviše da nije bilo kršćanstva nikada se ne bi dogodilo nijedno ubojstvo, nijedan genocid, nijedno zlo. Čak i onda kada su određena zla počinjena u ime drugih religija, u ime ekonomskih i političkih interesa, mazohističko kršćanstvo pronalazi duhovnu krivnju i krivce u kršćanstvu i kršćanima. I zbog toga je kriza u Venezueli uzrokovana kršćanstvom, odnosno razlog unutar političkih sukoba u Venezueli nalazi se u kršćanskim misionarima i kršćanskoj kulturi.
Mazohističko kršćanstvo ide još dalje, uspostavljajući uzročno-posljedičnu vezu između kršćanstva i suvremenog zla, gazeći preko svih povijesnih podataka i činjenica, svih ekonomskih i društvenih promjena i kulturnih fenomena i drugih religija i njihovih religioznih tradicija. Mazohistički kršćanin će bez ikakvog argumenta, bilo povijesnog, bilo ekonomskog, bilo racionalnog, ustvrditi da je za sadašnju krizu u Venezueli kriv misionar koji je, dok se čamac približavao obali Venezuele, držao visoko podignut križ kao simbol kršćanskog identiteta i da se čamac prevrnuo, a misionar utopio u vodi, danas bi Venezuela bila najbogatija i najpravednija zemlja Južne Amerike. Mazohističko kršćanstvo je izrazito antipovijesna, antikulturna i iracionalna pojava jer ne dopušta nikakvu racionalnu raspravu korištenjem povijesnih i drugih dostupnih znanstvenih argumenata u uzrocima problema i zla u nekim zemljama suvremenog svijeta, nego jednostavnim pristupom i terminologijom objašnjava zlo u svijetu.
Dovoljno je povezati termine kršćanstvo, kršćanin, zlo, dominacija, hegemonija, isprika, u bilo kojem obliku i na bilo koji način, da dobijete jedno od najjačih suvremenih ideoloških oružja za optuživanje i samooptuživanje kršćanstva i kršćanske kulture za sve zlo u svijetu. Ono što mazohističko kršćanstvo čini mazohističkim jesu također i sami kršćani koji gotovo s određenim duhovnim sljepilom i duhovnim fanatizmom i psihološkom strašću, uzbuđenjem i samozadovoljstvom optužuju i samooptužuju sebe i cijele kršćanske zajednice za ubojstva, nasilja, zločine i genocide. Pozitivne zasluge kršćanstva na intelektualnom i kulturnom području mazohistički kršćanin vidi kao hegemonijske pokušaje ideološke dominacije kršćanstva nad potlačenima, slabima, nemoćnima i siromašnima, ponekad do te mjere da je recimo teško doći do objektivno povijesnog vrednovanja doprinosa kršćanstva zapadnoj kulturi, jer je mazohistički kršćanin cijelu kršćansku kulturu sveo na pokušaj jedne grupe izabranih, bogatih, buržoazijskih i kapitalističkih kršćana da provedu duhovnu, psihološku i kulturnu diktaturu nad siromašnima, ugnjetavanima i potlačenima diljem svijeta.
Isprika i krivnja nisu samo obični zahtjevi koje mazohističko kršćanstvo i mazohistički kršćani traže od ostalih kršćana prilikom bilo kakvog javnog nastupa i društvenog angažiranja. Mazohističko kršćanstvo i mazohistički kršćani metafizički su kršćanstvo označili kao religiju sveopće krivnje i sveopće isprike, tako da istovremeno mora priznati da je krivo za trenutačnu krizu u Venezueli, ali se i za nju ispričati. Pokušati istaknuti da možda kriza u Venezueli ima svoje uzroke u političkom sustavu i načinu ekonomskog upravljanja zemljom i da neka zla u svijetu nisu povezana s kršćanstvom bio bi težak i neoprostiv grijeh jer mazohističko kršćanstvo smatra da uz sve isprike, kajanja i aktivno činjenje dobra, kršćanstvo ne može ništa učiniti, nego se uvijek posipati pepelom, ispričavati i tražiti oproštenje.
Jer, koliko god kršćanstvo činilo dobra, ono će biti trajni i vječni krivac zla u svijetu i dovesti tu tvrdnju mazohističkog kršćanstva u pitanje je kao da pokušate u Katoličkoj Crkvi zanijekati postojanje istočnog grijeha. Metafizičku krivnju kršćanstva za zlo u svijetu mazohističko kršćanstvo je proglasilo dogmom i tvrditi drukčije znači biti izopćen od strane mazohističkog kršćanstva i mazohističkih kršćana u prostor diktature, hegemonije, dominacije i svih vrsta fobija koje vam se mogu prilijepiti. Biti povremeno razuman i tvrditi da kršćanstvo nije krivo i da se kršćanin ne treba ispričati za određeno prošlo ili suvremeno zlo znači nijekati dogmu mazohističkog kršćanstva o vječnoj i trajnoj krivnji kršćanstva za kako prošla, sadašnja, tako i buduća zla čovječanstva, jer dok su svi drugi već nevini i otkupljeni, samo je kršćanstvo već osuđeno, i ne postoji ništa što bi ono moglo učiniti da se otkupi.
Doduše, može se uvijek ispričavati kako bi barem zavaralo sebe da će barem jednom u cijeloj svojoj povijesti biti proglašeno nevinim kad je u pitanju barem jedno konkretno počinjeno zlo u svijetu, jer kako stvari trenutačno stoje, mazohističko kršćanstvo i mazohistički kršćani iz svog sigurnog i već osvojenog nevinog raja ne moraju se brinuti o zlu koje su oni učinili samom kršćanstvu, niječući sve znanstvene, racionalne, teološke, povijesne, ekonomske i kulturne elemente koji su potrebni za bolje razumijevanje suvremenih problema i zala.
Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 30, 28. srpnja 2019., str. 4-5.
