Utorak, 17 svibnja

Manifestno kršćanstvo


Američki filozof Richard Rorty u svom djelu Filozofija i ogledalo prirode postavlja kao jednu od svojih ideja kako je istina ono što se dogovore oni koji međusobno razgovaraju ili ono što drugi sugovornici dopuste da je istina. Za Rortya ideja objektivne stvarnosti kojoj je ljudski um ogledalo je iluzorna jer ne postoji istina koja bi trajno i nužno bila utemeljitelj takvog odnosa. U kontekstu Rortyevog odbacivanja objektivne istine koja je metafizički utemeljena možemo govoriti o manifestnom kršćanstvu.

Manifestno kršćanstvo se dijeli na dva različita elementa u odnosu prema istini. Metafizičko-teološko manifestno kršćanstvo je kršćanstvo koje u manifestaciji znakova kao što su sakramenti i obredi vidi i njihov sadržaj, odnosno sadržaj se ne može odvojiti od znaka, a sam znak u sebi nosi svu puninu sadržaja i istine. Tako, recimo, polijevanje vodom kod krštenja nije puka manifestacija praznog znaka, nego sadržajna manifestacija istine prema kojoj krštenje vodom sadržajno čisti čovjeka od posljedica istočnog grijeha i njegovih osobnih grijeha. Na taj način metafizičko-teološko manifestno kršćanstvo zadržava u sebi odnos znaka kao manifestacije i sadržaja samog kršćanstva, jer se temelji na metafizičko-teološkoj istini Boga koji je sadržajno prisutan u polijevanju vodom kod krštenja ili u pretvorbi kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu.

Drugi oblik manifestnog kršćanstva je bliži Rortyevoj ideji kako je istina pitanje socijalne komunikacije. Drugi element možemo nazvati manifestno-socijalnim kršćanstvom koje se temelji na ideji pripadnosti ali bez pozivanja na metafizičko-teološki sadržaj samog kršćanstva. U ovom kontekstu polijevanje vodom kod krštenja ili pretvorba u euharistiji su komunikacijski znakovi usmjereni na socijalno zbližavanje među ljudima, ali se ne priznaje njihov metafizičko-teološki sadržaj, odnosno riječ je o praznim znakovima koji su tradicijski i kulturno zanimljivi i prihvatljivi, ali sadržajno prazni i njihova istinitost je irelevantna u odnosu na njihovu socijalnu funkciju.

Ako primjenimo Rortyevu ideju o istini kao dogovoru između onih koji međusobno razgovaraju ali bez pozivanja na istinu izvan komunikacije, onda metafizičko-teološko manifestno kršćanstvo predstavlja formu kršćanstva koje se poziva na Boga kao istinu koja ima sadržaj i koja ne ovisi o onima koji međusobno komuniciraju. Takvo kršćanstvo danas nailazi na određeno odbacivanje i zanemarivanje, jer, prema Rortyevoj ideji, istina se nalazi u dijalogu između onih koji komuniciraju i tu se formira i nalazi svoj objektivni temelj, a drugog temelja nema i nije moguć.

S druge strane manifestno-socijalno kršćanstvo inzistira na formi komunikacije i prihvaća i znakove, ali ne smatra da oni imaju stvarni teološki temelj izvan dijaloga i komunikacije, odnosno oni koji razgovaraju se trebaju dogovoriti koji je sadržaj i koju istinu ti znakovi sadrže, a sve u svrhu međusobnog socijalnog povezivanja ili pripadanja grupi.

Prijepor između ova dva elementa kršćanstva vidljiv je i na praktičnim područjima života gdje se recimo krštenje kao sakrament vidi kao prazna bezsadržajna forma koja omogućuje nekomu da stupi u komunikaciju s drugima koji su već kršteni i gdje se krštenje gleda kao prilika da se komunicira s drugima i tako ostvari socijalna pripadnost zajednici. Sam sadržaj krštenja kao sakramenta i teološka istina na kojoj se utemeljuje, ili se ostavlja po strani ili se potpuno zanemaruje. Manifestno-socijalno kršćanstvo vidi krštenje kao socijalnu ulaznicu u društvo krštenih gdje se onda komunikacija i dijalog nastavljaju dalje, ali se sadržaj i istina sakramenta krštenja ili niječe ili ne poznaje ili trajno zanemaruje. To vrijedi i za neke druge sakramente poput prve pričesti i krizme.

U jednom generalnom pregledu manifestno-socijalno kršćanstvo sakramente vidi kao socijalne forme koje omogućuju ostvarenje komunikacije s drugima i oni se promatraju u teološkom smislu kao sadržajno prazni, dok se u socijalnom smislu smatraju potrebnima radi komunikacije s drugima koji su kršteni, ali bez istine koja je teološki utemeljena u Kristu. Ovaj oblik kršćanstva prisutan je i u onim izričajima koji se vode mišlju kako su bliži članovi obitelji kršteni, krizmani i vjenčani pa se taj društveni propis mora slijediti, dok se sadržaj i istina sakramenata smatra drugotnim pa i nepotrebnim. Za manifestno-socijalno kršćanstvo sakramenti su poput „ulaznica“ u određeno društvo ili socijalnu grupu gdje pitanje teološke istine sakramenata ne igra neku posebnu ulogu niti se posebno naglašava. Zbog utjecaja manifestno-socijalnog kršćanstva, za neke su sakramenti postali stvar pripadanja društvenoj skupini, a ne zajednici vjernika, postali su socijalni događaji i društveni, a prestali su biti znakovi koji u sebi nose puninu sadržaja čovjekova spasenja i Božje milosti. O tome svjedoče često i njihove proslave.

Metafizičko-teološko manifestno kršćanstvo u sakramentima ne vidi isključivo društveni događaj komunikacije između grupe ljudi, nego vidi u njima događaje spasenja čovjeka koji u sebi nose Božju milost kao temeljni sadržaj, gdje se događa komunikacija između Boga kao apsolutne istine i zajednice vjernika. Međutim zbog svog metafizičko-teološkog stajališta ovaj oblik shvaćanja, recimo sakramenata, često nailazi na otpor kao naporan, dosadan i što je najtužnije nepotreban, jer zahtijeva od čovjeka jednu ozbiljnu pripravu oko razumijevanja i naravi samih sakramenata i njihove svrhe. Stoga je za jedne najvažnije da su sakramenti primljeni po mogućnosti na vrijeme, ali njihova istina i sadržaj nemaju nikakvog značajnijeg efekta na kasniji čovjekov život. Oni su primljeni u formi manifestno-socijalnog kršćanstva gdje je najvažnije da su primljeni, jer to znači socijalnu pripadnost grupi i komunikaciju s drugima. Njihova istina i sadržaj nisu važni. Za druge koji su, čini se, manjina, važnija je istina i sadržaj sakramenata od njihovog pukog socijalnog efekta pa zahtijevaju od drugih ozbiljniju i temeljitiju pripravu. Takvi su onda tradicionalni, zatucani, mračnjaci i srednjovjekovni.

Međutim, vraćajući se Rortyevoj ideji istine, koja ovdje služi samo kao okvir, može li se sakramente gledati kao puke socijalne događaje bez sadržaja i istine ili oni svoju istinu imaju metafizičko-teološki utemeljenu u Kristu, koji ih je ustanovio i iz koga izviru u svojoj punini? Drugim riječima rečeno, odnos manifestno-socijalnog kršćanstva kao socijalne forme komunikacije među ljudima i metafizičko-teološkog kršćanstva koje inzistira na Bogu kao garantu istine i sadržaja sakramenata svodi se na vrlo važno i nezaobilazno pitanje: imaju li sakramenti istinit sadržaj ili su oni prazne socijalne forme komunikacije, jer u praksi se često pokazuje da ih se gleda i razumije kao prazne socijalne forme, a ne kao sadržaje punine Božje istine i milosti?

Nemoguće je odbaciti, pa čak i nije prihvatljivo odbaciti socijalnu dimenziju sakramenata, jer su oni bitni i temeljni dio života kršćanske zajednice i njihovo slavlje se odvija u zajednici. Međutim, prenaglašavanje njihovog socijalnog karaktera na uštrb otajstvenog svodi sakramente na običajne zgode kao sadržajno prazne i kao one koje nemaju neki ozbiljniji efekt na sadržaj vjerničkog života. S druge strane, potrebno je uvijek napominjati na otajstvenost sakramenata i isticati tu dimenziju njihovog značenja, jer je ona temeljna i na njoj se temelji i socijalna dimenzija sakramenata. Odnosno kome dati prednost: Kristu kao utemeljitelju sakramenata ili socijalnoj formi? Samorazumljivo je da prednost ide Kristu, jer ne utemeljuju sakramenti Krista kroz svoje isključivo socijalno događanje, nego Krist kao Otajstvo prethodi socijalnoj dimenziji i slavlju sakramenata. Danas je taj red između Otajstva i socijalnog malo drugačiji, pa ponekad ispada da socijalna forma utemeljuje samo Otajstvo.


Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 7., 18. veljače 2018. str. 4-5.