Obraćenje
Između tebe i mene postoji sukob. Poput usjeka presijeca moje biće od vrha do dna. Sukob je nevidljiv. Ne želim biti s tobom. Ti me ne želiš pustiti od sebe. Treba li prihvatiti takav život? Treba li ga živjeti? Nije li lakše odbaciti sva ta pitanja i otići? Zar nije lakše buditi se bez misli da stojiš pred Bogom koji od tebe nešto hoće? Ili ako već neće onda samo tako stoji pred tobom i šuti. I Bog koji šuti, Bog je koji postoji.
Uviđam kako nema strogih pravila. Granice nisu omeđene. Garancije su nesigurne. Nekad te neću htjeti susresti i ti ćeš to poštivati. Nekad ću ti poletjeti u zagrljaj i ti nećeš biti ondje gdje sam te ostavio. Nisam znao da se i Bog nekako kreće. Od mjesta do mjesta. Od života do života. Od odnosa do odnosa. Sad ga pronađeš ovdje. Ondje ga nema. Onda ga opet otkriješ u onom tamo.
Gdje si, Bože, ponekad mora odjeknuti prazninom u koju čovjek sam sebe odvede. Treba priznati sebi Boga nema tu jer sam ga ostavio predugo čekati i on je otišao. Pomisao da Bog može otići nije logična. Kako Bog može otići? Može. Bog odlazi tako što ga ne uspijevam vidjeti ondje gdje stoji i iščekuje moj povratak. Otprilike kao kada bi mlađi sin u povratku kući promašio očev zagrljaj iako jasno vidi da ga otac čeka.
Nije li istina da svjesno promašujem Božji zagrljaj iz straha da ga ne zaslužujem? Nije li to dvoličnost? Namjerno zaobići ruke onoga koje su raširene za ponovni osjećaj milosti.
Čovjeku nije uvijek dano razgovjetno razmišljati. Njegova misao miješa se s prljavštinom i zemljom i njoj će uvijek nedostajati jasnoće i svijetla ako se sama na sebe osloni. Gdje si, Bože, smijem li uzviknuti znajući da je oduvijek bio tu? Kao kad netko zove u pomoć, ali se svesrdno nada da mu nitko neće pomoći. Zašto vičem: Gdje si, Bože, ako ne želim da se Bog odazove i kaže mi tu sam gdje si me ostavio, gdje sam oduvijek bio.
Ne postoji sukob između tebe i mene. Prije će biti kako u meni postoji rascjep kojega nijedna molitva, pobožnost i trapljenje ne uspijevaju zatvoriti. Mislio sam da se rascjep može zauvijek pretvoriti u čvrsto tlo bez pukotina. Mislio sam da se glinena posuda može obložiti željezom ili olovom.
Ali, ništa ne može zaštititi glinenu posudu. Ona je uvijek izložena mogućnosti pada i raspadanja u krhotine. Nekad je dobro za čovjeka da se potpuno raspadne. Dobro je doživjeti potop. Ne vidjeti dugu i čekati da se pojavi kopno, a pri tom jedva glavu držati iznad površine. Uroniti u patnju s mišlju kako ću je sam iznijeti. I mjesecima, godinama i desetljećima kasnije izroniti sa sviješću da postoji Bog jer postoji patnja.
Osjetiš kako je netko nosi s tobom, a nije kako kaže Pismo od ovoga svijeta. I kako bi drugima objasnio što ti se događa? Kako bi ti povjerovali da Bog nosi tvoju patnju s tobom. Krivnju jer ti nije oprošteno i nemaš hrabrosti moliti za oproštenje, teret straha da ti učinjeno neće biti oprošteno.
Tko te može uvjeriti da ne postoji grijeh koji Bog neće oprostiti, ako ne tvoje vlastito dobrovoljno prihvaćanje patnje jer znaš da si sad sazrio i dozreo za obraćenje? Jedino se tako u tebi rascjep zatvara. Promjenom svega. Otvaranjem očiju koje vide Oca kako te čeka raširenih ruku. I molitvom da više nikada ne odeš iz tih ruku.
Sve su ruke tople. I svi su zagrljaji nježni. Ipak onaj Očev ostaje jedini koji nikad nije bio zatvoren za tebe. Svi drugi ponekad su za tebe otvoreni, ponekad nisu. Očev je uvijek otvoren. Od iskona. Od vječnosti.
