Spontanost blagoslova

Kad govorimo o blagoslovu možemo govoriti o vjerničkoj prošnji koja ima određenu svrhu. Blagoslov nije magijski obred kojim bi se naredilo ili stavilo Boga pod kontrolu nekakvih magijskih riječi i gesti. Blagoslov je izričaj otvorenosti za milost Božju u onome što nam je potrebno, a da pri tom ostajemo svjesni kako u blagoslovu molimo Boga da podrži ono što smo naumili ili što planiramo.

U svakom slučaju naše ljudsko shvaćanje blagoslova je planirano i pretpostavljeno, nešto od Boga molimo i to ne činimo slučajno, odnosno spontano. Mogli bismo reći kako u svakoj našoj molitvi blagoslova postoji motiv zašto želimo taj i taj blagoslov. Spontani blagoslov bi u tom kontekstu bio blagoslov koji je također negdje zamišljen i planiran, ali ne nužno prema nekom već prethodno propisanom obliku, obredu i za to određenom prostoru.

Netko tko zaustavi svećenika na ulici i zamoli za blagoslov može se na prvu smatrati spontanim blagoslovom. Ipak, onaj koji je tražio ili tražila blagoslov u pozadini ima neki motiv zašto taj blagoslov traži. Nekad se taj blagoslov traži kako bi čovjeku milost pomogla da se izbori sa svojim slabostima i grijesima, nekad se taj blagoslov traži kako bi se blagoslovilo određeno životno stanje i okolnost.

Tako obitelj koja očekuje dijete može slučajno sresti svećenika i zatražiti blagoslov za dijete i zdrav i siguran porod. I u takvom traženju blagoslova jasno se prepoznaje motiv i svrha blagoslova, odnosno zašto blagoslova nalazi se u razlozima koji izriče ta obitelj, a ne sam svećenik.

Pojam spontanog blagoslova pomalo izgleda kao oksimoron, nešto poput siromašnog bogataša i sličnih formulacija. Razlog za to treba tražiti u odnosu pojmova spontanost i blagoslov. Pojam spontanost upućuje na nešto izvan redovitog poretka, izvan reda, slučajno, iznenadno. Time se ne želi reći kako je pojam spontanost sam po sebi negativan u nekakvom moralnom i etičkom značenju. On to može biti, ali i ne mora.

Netko može spontano, neplanirano, iznenadno, slučajno otvoriti nepažljivo vrata od automobila i udariti čovjeka na biciklu. Naravno, onaj koji je otvorio vrata nije imao namjeru to učiniti, ali se dogodilo rekli bismo spontano, odnosno slučajno. Dakle, postoje okolnosti gdje se događaji, geste, susreti mogu dogoditi spontano. Ishodi i posljedice mogu biti dobri kao i loši.

Postavlja se pitanje kakva je narav blagoslova? Je li on po svojoj naravi spontan? Kako bismo o tome nešto rekli osvrnimo se nakratko na one odlomke iz Svetog Pisma u kojima deklaracija Fiducia supplicans govori općenito o blagoslovu.

Citati preuzeti iz Knjige Brojeva, iz Knjige Postanka, iz Knjige Izlaska, iz Lukinog i Matejevog evanđelja upućuju relativno jasno na to kako Bog ne udjeljuje spontani blagoslov iznenada, odjednom iz čista mira, nego su Božji blagoslovi dio poretka kojega u teologiji zovemo povijest odnosno ekonomija spasenja.

Kad bi Bog dijelio spontane blagoslove izvan poretka ekonomije spasenja postavlja se pitanje zašto taj blagoslov ne bi dao i ljudima u vrijeme Noe koji su griješili kao i stanovnicima Sodome i Gomore ili graditeljima babilonske kule. Stječe se dojam kako Bog ne blagoslivlja sve i svakoga, svakako ne spontano i iznenada, nego uglavnom one koji su se držali njegovih zapovijedi i saveza s njim.

Čini se nepravilnim govoriti o uzlaznom blagoslovu, jer čovjek ne može blagoslovljivati Boga, dok Bog može čovjeka. Bilo bi preciznije reći ili govoriti o uzlaznim pohvalama, zahvalama i prošnjama koje čovjek upućuje Bogu, dok Bog odgovara blagoslovom čovjeka i njegovih bližnjih i njihovih međuljudskih odnosa.

Može li Bog blagoslivljati spontano? Ukoliko može, želi i to radi onda se može dogoditi lako da Bogu pripišemo isuviše snažan voluntarizam koji onda graniči s hirovitošću. Kao da bi se Bog negdje kockao sam sa sobom i bacao kocku hoće li nekoga blagosloviti ili neće, bez obzira na sadržaj života onoga koga blagoslivlja.

Međutim, u Svetom Pismu je prilično očito kako Bog blagoslivlja čovjeka unutar određenog poretka i reda, a to je red i poredak dobra, pa bi bilo nemoguće očekivati od Boga da blagoslovi grijeh. Jer nije blagoslovio Adama i Evu, Kaina, kraljicu Izabelu kao i neke druge biblijske likove koji su u njegovim očima činili grijeh. Pozivao ih jest na obraćenje, ali nije blagoslivljao njihove grijehe.  Tako da u Svetom Pismu Bog blagoslivlja čovjeka, ali taj blagoslov je uvijek unutar poretka dobra, nikako izvan tog poretka. Dapače, za neke čovjekove radnje, odluke i mišljenja Bog izričito uskraćuje svoj blagoslov. Može se reći kako Bog blagoslivlja svakog čovjeka, ali jer želi čovjekovo obraćenje, a ne nastavak grešnog života.

Bog također ima motiv zašto daje svoj blagoslov, kad ne bi imao motiv onda zašto bi pravio razliku između recimo Abrahama i Kaina, između Joba i njegovih prijatelja? Zašto bi Isus pravio razliku između ljudi, zašto ih sve ne bi blagoslivljao bez razlike ne tražeći ništa od njih?

I Isus u svojim postupcima daje do znanja da blagoslovom ne potvrđuje grešna stanja jer inače čemu bi služilo kad bi nekoga ozdravio (ozdravljujući blagoslov ako smijemo tako ga nazvati) i rekao mu idi i ne griješi više. Jednako je mogao nekoga u tom smislu blagosloviti i reći mu idi i nastavi živjeti kako si živio.

I Otac i Isus u pozadini svojih blagoslova imaju snažnu motivaciju, a to je obraćenje i promjena čovjeka, i u toj motivaciji je ujedno i svrha tih blagoslova. Bog blagoslivlja jer želi promjenu čovjeka, oslobođenje od grijeha.

Međutim, što ako za blagoslov nije potrebna nikakva promjena života, nije potrebno čak niti napomenuti da nitko ne čuje da određeni blagoslov ne zahtjeva ništa od onoga ili onih koje se blagosilja? Neće li oni takav blagoslov shvatiti kao prešutnu potvrdu i odobravanje nečega što blagoslov ne bi trebao potvrđivati bilo kroz obred bilo spontano?

Drugim riječima, je li ispravan blagoslov nekoga blagosloviti i istovremeno ga upozoriti i reći mu da ne može živjeti tako kako živi bio on spontan ili ne, ili je ispravan onaj blagoslov gdje se blagoslovi bez da se barem napomene kako stanje života ne odgovara motivu i svrsi blagoslova? U čemu bi bila razlika spontanog blagoslova moralno dobrog čovjeka i moralno zlog čovjeka pod uvjetom da ovaj drugi ne želi obraćenje niti promijeniti vlastiti život?

Ideja spontanog blagoslova nije možda toliko problematična iz perspektive spontanosti, koliko je čudna i neobična iz perspektive motiva i svrhe blagoslova onako kako ga Bog daje u Svetom pismu. Ostavljajući po strani mogućnosti zbunjenosti i nesnalaženja oko pojma spontanosti, iako i to otvara neka pitanja koja ulaze u nekakvu sivu zonu što i kako na kraju blagoslivljati, ono što malo više čudi je ideja kako Sveto Pismo poznaje spontani blagoslov na onaj način u kojem Bog blagoslivlja grijeh i grješna stanja tek tako jer se to sviđa njegovoj volji i jer je slobodan to učiniti.

Istina je kako je Bog slobodan kako sam kaže sa svojim činiti što želi, ali nigdje u Svetom pismu ne pronalazimo kako Bog blagoslivlja grijeh jer onda ne bi imalo smisla praviti razliku između pravednog Joba i grešnog Davida do perioda obraćenja. Zašto Bog ne bi blagoslovio Davida i u stanju njegova grijeha ne tražeći od njega obraćenje i promjenu života.

Ponekad se čini kako Bog daje blagoslov bianco odnosno gratis ne tražeći od čovjeka nikakvu promjenu. Ipak, Abraham je blagoslovljen nakon kušnji kroz koje prolazi zahvaljujući snazi svoje vjere i pouzdanja u Boga, slično tako i Job nakon što odbija postupiti onako kako mu savjetuju supruga i prijatelji.

I to je ono što je upadljivo odsutno iz Deklaracije. Dublji i sadržajniji opis kako je netko od navedenih likova iz Svetog pisma dobio Božji blagoslov. Jer stječe se dojam da su svi oni blagoslovljeni samim tim što su im imena nabrojena u Deklaraciji. Međutim, Abraham, Melkisedek, Jakov, Rebeka, Efrajim, Manaše, starac Šimun su blagoslovljeni jer su se pokazali dostojnima Božjeg blagoslova.

Upadljivo je odsutna i pokajnička dimenzija blagoslova, ono u blagoslovu što čovjeka poziva na obraćenje i promjenu života i po mogućnosti život izvan grešnih stanja. Neodgovoreno pitanje koje nije postavljeno, a važno je za shvaćanje naravi blagoslova jest što je motiv i svrha traženja blagoslova? I može li se u okolnostima koje su poznate i znane kao grešne, moralno sablažnjive i upitne dijeliti blagoslov, čak i onaj spontani ako kod tražitelja blagoslova ne postoji misao o promjeni života, nego misao o tome kako upravo zahvaljujući blagoslovu Bog sam odobrava ono za što se blagoslov traži?

Je li po svojoj naravi blagoslov spontan, odnosno iznenadan i slučajan? Nije li vjerničko iskustvo onih koji ga traže takvo da traženje blagoslova ima uvijek motiv i svrhu, bilo da netko traži obraćenje ili potvrdu za način života kako ga živi? I na kraju ne čini se tako jednostavno očitim kako Bog u Svetom pismu blagoslivlja sve i svakoga slučajno, spontano i iznenada. On svog blagoslova ne uskraćuje bilo kome koji ga iskreno traži, ali čini se daleko od toga da Bog to čini spontano.

Dapače, njego blagoslov uvijek je unutar poretka i reda ekonomije spasenja, nije baš izvan njega. Čak i ako jest, onda je taj blagoslov uvijek poziv na promjenu života, na obraćenje,  na borbu protiv grijeha. Kad ne bi bilo tako zašto Bog nije blagoslovio Sodomu i Gomoru i pustio ih na miru, jer tko zna možda su oni tražili blagoslov od njega, ali ga je Bog uskratio? I ne samo Sodomi i Gomori. Kao što ga je s druge strane  bio spreman dati cijelom gradu na Abrahamovu molbu ako nađe barem jednog pravednika koji bi se obratio i promijenio.

Blagoslov osim milosne i odobravajuće dimenzije ima i svoju dimenziju upozorenja, uskraćivanja i prijekora ukoliko je život onoga koji ga traži protivan njegovom motivu i svrsi. I ne treba to nazivati osudom i proklinjanjem, nego pozivom na obraćenje. Isusovi jao vama nisu ništa manje blagoslivljajući od njegovih blago vama, ukoliko onaj na koga se odnosi shvati taj jao vama kao blagoslovni poziv na obraćenje, a ne Božju kaznu, osudu i prokletstvo.

Kako bi Bog mogao blagosloviti grešnog čovjeka bez obzira o kome je riječ i o kakvom je grijehu riječ, ako ga prethodno neće blagoslovnom molitvom upozorenja pozvati na obraćenje? I Božje upozorenje i protivljenje čovjeku i njegovim grijesima je veliki blagoslov za nekoga i onoga tko ga na vrijeme shvati, prihvati i pokuša u život provesti.