Riječ
Neozbiljno sam shvatio moć vlastite riječi. Nisam shvaćao njezine mogućnosti. Rekao bih sebi kako su sve riječi neozbiljne, tek prazni zvukovi izgovoreni u maglu u kojoj nestaju zauvijek. Tek kad se vratio netko koga sam riječju ubio i iznio optužbu protiv mene shvatio sam. Moja riječ ne stvara iz ničega, radije razara iz nešto u ništa.
Koliko mrtvih i ubijenih ljudskih nutrina mojom riječju! Nepregledna kolona pokojnih koji me glasno optužuju pred tobom: on je naš krvnik, svojom riječju nas je sablaznio, zaveo, strovalio u pakao i zauvijek ubio!
Ali, kako je to moguće? O svojoj riječi sam oduvijek mislio kao nečemu površnom i neozbiljnom, kao bezopasnoj igri čija značenja i sadržaji ne odlaze dalje od prevrtanja i igranja rečenicama. I to što sam dospio do položaja gdje se moja riječ pažljivo sluša, mjeri, odmjerava i važe, to sam ja bio površniji s riječima.
Ismijavanja svetog, prijezir prema nečijoj težnji za savršenstvom i svetošću, duge i nepregledne rečenice kojima sam zbunjivao drugoga o tome što je dobro i što je zlo.
Koliko sam krivo shvatio moć koju posjedujem! Šibao sam riječima odbijanja potrebne i one željne utjehe i ljubavi. Tukao sam riječima straha one koji su odavno čeznuli za milošću. Udarao sam mnoštvom brbljavih riječi po onima koji su tražili jasno i razgovijetno tumačenje tvojih nauma i planova. Ja sam brbljivac i laskavac, slatkorječiv i neozbiljan, dovoljno bez savjesti i etičkih obzira kako bih svaku riječ pretvorio u ono što želim i hoću.
Tako sam dospio i do Pisma. Pomislio sam evo još jednog mnoštva riječi i brbljanja koje ću iskoristiti kako želim i kako mi odgovara, jer tko mi može reći da izgovaram krivo i tumačim krivo. Ja sam riječ koja je autoritet i sve riječi se imaju podložiti meni, čak i riječi Pisma.
Ali, ti si se usprotivio. Žestoko i bez trunke obzira prema meni! Tko si ti prašino koja govoriš da se igraš s riječju vječnoga Boga, tko si ti prolaznosti koja izgovaraš i ne shvaćaš što i o čemu govoriš, zar misliš da je moja Riječ igra i igračka u tvojim ustima i na tvom jeziku!
Bolje je bilo da nikad Pisma nisu dospjela u moje ruke. Ovako, riječi Pisma me bole i stvaraju mi bol u nutrini i savjesti, plaše me i strah me je Riječi koju čitam. I na jednom mjestu kažeš proroku uzmi i progutaj svitak, a onda idi i govori Riječ. I kaže prorok kako mu Riječ bijaše slatka u ustima, ali kad siđe u njegovu nutrinu, srce, savjest, dušu, bubrege i kosti, snažno i žestoko ga je zapekla svojom ozbiljnošću i težinom.
I prorok se prepao snage Riječi pomislivši koliko je bio površan misleći da mu Riječ pripada i da s njom može raditi što hoće i kako hoće.
Ali, Riječ se ne da.
Kroz nepoznate ponore i dubine moje neozbiljnosti i površnosti pronašla je put. Kroz beskrajne labirinte pametovanja, opravdanja i silnih znanstvenih tumačenja i ne-tumačenja poput života prodrla je u mene i snažno me opekla i uplašila.
Ne igraj se s Riječju, čujem te sad kako me opominješ, tvoj odgovor ako je da neka bude da, ako je ne neka bude ne, što je više od toga ne dolazi od Riječi.
Ta Riječ nije ljudska, ona je Riječ koja može stvoriti i stvorila je sve iz ničega, ona je Riječ kojom čovjek sebe osuđuje na vječno prokletstvo i propast kad je ne sluša i odbija čuti.
To je Riječ koju ako ne želiš čuti i čitati radije zatvori oči i uši i ostavi je na miru, ona je sveta Riječ i ako nemaš strahopoštovanja pred njom odmakni se od nje.
Ne prljaj je svojim zbunjujućim jezikom i ustima, ne sablažnjavaj druge načinom kako joj pristupaš i kako o njoj govoriš.
Odmakni se od svete Riječi ako ne znaš cijeniti što je sveto mnogima i tolikima! Ne igraj se s njom, jer se ona nije igrala kad je stvarala svijet, a još se manje igrala kad je za taj isti svijet umirala na križu.
