Kršćanstvo pobune
Što bi se promijenilo kad bih se odlučio vjerovati da te nema? Biti slobodan od tebe. Ja bih postao gospodar dobra i zla. Ali ne i gospodar smrti. Kad bih te i ubio, kako je netko pisao, i propovijedao smrt Boga time ne bih razriješio dramu svoga postojanja niti tragediju postojanja drugoga. Kakav to smisao ima svijet bez tebe? Kakvo to novo stvaranje unosim u svijet ako tebe proglasim mrtvim? Ali kad bih se nastanio i moru na kraj i tu bi me ruka tvoja pronašla, kažeš mi u Pismu.
Oh, da si barem nekakav vječni satrap i nebeski tiranin! Onda bi moja pobuna imala smisla i bio bih u pravu. Ali čemu pobuna protiv onoga koji mi je dopustio da ga ogrnem skrletnim plaštem? Koji mi je dopustio da mu stavim krunu od trnja na glavu? Čemu pobuna protiv onoga koji je bespomoćno raširio ruke i dopustio da ga svojim rukama prikujem na križ? Zar ima smisla pobuna protiv nemoćnog Boga na križu? Nisi li se ti trebao pobuniti? Nisi li ti imao pravo kao onomad kad si nas upozorio potopom izbrisati sve nas i sve svoje stvaranje? Nisi li me mogao progoniti cijeli život krivnjom što sam te pljunuo u lice i udario šamarom pred velikim svećenikom, iako sam znao da su svi oni koji protiv tebe svjedoče bili lažovi i probisvijeti?
Ali ti si izabrao nešto sasvim drugo. Ti si izabrao moliti za mene: Oče oprosti mu jer ne zna što čini! Zašto mi se nisi suprotstavio tako da se mogu opravdati u svojoj pobuni protiv tebe, zašto me nisi prokleo i bacio u tamu života odakle bih te mogao istinski mrziti? Zašto si me ljubio dok sam te ubijao? Zašto si molio za mene dok sam ti kopljem probadao rebra? Pobuna protiv strašnog Boga koji me mrzi i progoni bila bi smisao postojanja. Bila bi istina rečenica onog filozofa kako ja ne mogu biti apsolutno slobodan sve dok postoji Bog koji stoji nasuprot meni. Tek ako Boga ubijem ili izbrišem oslobodit ću se.
On je možda imao na umu takvog Boga. Ali ti nisi ni taj ni takav Bog. Pobunom protiv Ljubavi ubit ću samog sebe. Odvesti sebe u samouništenje. Ili ja, kao i toliki danas, ne mogu više vjerovati u takvog Boga? Ili možda što se ne usuđujem priznati ne mogu prihvatiti Boga koji bezuvjetno ljubi jer sam ogrezao u sebičan, surov, brutalan svijet nadčovjeka koji naviješta: Ubili smo Boga! I ako sam ga kojim čudom i uspio ubiti što sam dobio? Gdje je ta moja toliko žuđena sloboda od Boga i bez Boga? Zašto me smrt Boga ne oslobađa od moje vlastite smrti, straha od umiranja, zašto je lice čovjeka tako uplašeno kao da zuri u bezdan ništavila ili sam pakao? Zašto nisam miran jer sam, eto, na kraju uspio nekako ubiti onoga koji je vječan i besmrtan?
Čitam riječi Pisma u kojima piše a ja crv sam a ne čovjek, kao i one da cvatem kao cvijetak na livadi, uvečer već se sušim i venem, ne pamti me više ni moje mjesto ni ljudi. Sad kad sam te konačno ubio jesam li se oslobodio? Jesam li napokon pronašao smisao u spoznaji kako poslije smrti nema života s tobom, nego nestajem zajedno sa svim onim što jesam i što sam bio? I ako je zaista tako, zašto živim? Gdje se to manifestira temeljna svrha mog postojanja, nesalomljivi motiv zašto i zbog čega živjeti? U mojoj djeci? I ja i ona ćemo umrijeti. U mojoj patnji? Nije li jednostavnije odmah dići ruku na sebe i skratiti agoniju? Ne guram li i sebe i druge prema kolektivnom samoubojstvu duha i uma proglasom kako svijet i život nemaju svrhe i ne vode nikamo?
Čitam u Pismu kako sam ja tvoja slika, imago Dei, zar je sudbina slike Božje da se rodi, živi i umre i ništa više? Kad bi ti bio srditi i gnjevni Bog! Kad bi ti bio onaj kojega se uvijek i svuda moram plašiti i od njega bježati! Kad bi ti bio onaj od kojega se do smrti moram skrivati! Ja bih te mrzio i mržnja bi me hranila, ali ja ne nalazim na tebi nikakve krivice. I ne mogu to podnijeti. Ne mogu prihvatiti da na tebi ne nalazim nikakve krivice. Baš ništa.
I dok te nadmeno ispitujem, uvjeren kako te držim u svojoj vlasti i svojim šakama, upozoravaš me: Ne bi imao vlasti nada mnom da ti nije dana odozgor. Kakav je to Bog koji daje vlast stvorenju da ga razapne i ubije? Od pomisli na takvog Boga ponekad me uhvati užasan strah, ja čak ne mogu oprati i ruke i reći nevin sam od krvi ovoga Boga. I na moja pitanja ne odgovaraš. Ja oholo navaljujem: znaš li da imam vlast nad tobom, Bože, ubiti te ili ti dopustiti da živiš? Ponavljaš istu rečenicu: Ne bi je imao nada mnom da ti nije dana odozgor.
I ne mogu se othrvati čuđenju i zbunjenosti. Znatiželji i strahu. Tko je ovaj što stoji preda mnom? Pitanju kakav je to Otac koji Sina meni predaje u ruke da ga bičujem i predam da se razapne? Ti nisi tek i samo bog ili jedan od bogova. Nikako. Nemoguće. Ti si Otac. I više. Neobjašnjivo više. Ti si Abba. Tata. I stojim pod križem i gledam Sina kako umire: Oprosti mu Abba, jer ne zna što čini! A ja? Apsolutno uvjeren da te moram ubiti, ako želim biti potpuno slobodan.
Ali ne uspijevam pronaći opravdanje za tvoje ubojstvo. Čemu ubijati Oca koji Sina predaje za mene? I moja pobunjena ruka visoko dignuta u zraku kao znak odmazde i mržnje protiv tebe polako se spušta prema mjestu gdje je moje srce. Središte ideja. Misli. Stavova. Ne udaram se u prsa govoreći: Zaista ovaj na križu bijaše Sin Božji! Nisam još stigao tako daleko. Ali, držim ruku na srcu i nemam odgovor na pitanje: Zašto pobuna protiv Boga koji se predao u moje ruke da ga ubijem? Zašto? I nemam ga. Ne mogu ga pronaći. Nikad i neću.
Tako je za mene počelo novo razdoblje. Razdoblje traganja za odgovorom. Onaj na križu kojega sam predao da se razapne i ubije još uvijek je pred mojim očima kao i njegove riječi upućene meni: Abba, oprosti mu jer ne zna što čini! Zar je to Bog? Kakav je to Bog koji se tako ponaša? Još ne razumijem. I ne shvaćam. Moja pobuna i mržnja protiv tebe dovedeni su pred ozbiljno pitanje. Čini mi se apsurdnim vjerovati u tebe. Bespomoćnog. Nevjerojatno je. Nemoguće. Opet, sasvim slučajno neki dan u Pismu stoji rečenica: Ta meni ništa nije nemoguće!
