Nadnaravnost ljudskoga čina
Neki pišu i govore o „historijskom“, još više „svemirskom“ radijusu ljudskoga čina. Kršćanin može govoriti i o nadnaravnom, nebeskom radijusu, o činu s projekcijom u vječnost, s učinkom na Boga. Samo kršćanin može reći da svojim činima svladava vrijeme i prostor, da njegovi čini ostaju dokle god bude opstojala povijest ljudskih duša. Zar dobre knjige ne će širiti kraljevstvo istine i dobra dokle god ih netko bude čitao? Zar ne će prljavi romani trovati duše dugo vremena poslije smrti njihovih pisaca? Zato smo i rekli da jedino kršćanstvo s prekogrobnim životom može adekvatno odgovoriti na tu problematiku zla i dobra, jer je jedino vječnost može adekvatno riješiti.
U kraljevstvo nebesko ne ulazi se bez svadbenoga ruha (Matej 22, 12). To svadbeno ruho jest posvetna milost. Po posvetnoj milosti čovjek postaje subjektom božanskih prava, jer postaje sudionikom božanske naravi (Prva Petrova 1, 5). Zato sv. Ivan kršćane zove „sinovi Božji“ (Prva Ivanova 3, 1), a sv. Pavao tijelo zove hramom Duha Svetoga (Prva Korinćanima 6, 15; 3, 16), hramom Božjim u kojem se odigravaju čini uzvišenoga kulta, božanski obredi.
Uvjeti nadnaravnosti čina
31. Ako je narav ili priroda kao najdublji izvor djelovanja, koje joj odgovara, moramo reći da i kršćanin koji se nalazi u milosnom stanju, posjeduje duboki razlog koji svim njegovim činima daje neko nadnaravno obilježje, jer je narav počelo djelovanja.
Razumije se da osim milosti, koja stvara razmjer između ljudskoga čina i vječne sreće u nebeskom kraljevstvu, čovjek mora pozitivno svomu činu dati nadnaravni smjer, nadnaravnu orijentaciju, jer svrhovito djelovanje jest specifično ljudsko djelovanje. Jedino pozitivno nadnaravno usmjerenje znači nadnaravno angažiranje čovjeka u djelovanju. Bez te nadnaravne finalizacije nema prave dinamike ni nadnaravnoga smjera ljudskim činima. A to oni moraju imati.
Zaključak je očit: da ljudski čin primi nadnaravno obilježje on mora biti dobar, učinjen svjesno-voljno-slobodno, iz duše u milosnom stanju, a mora biti motiviran kojim nadnaravnim motivom.
Kako se to ostvaruje?
32. Kršćanin u stanju milosti nalazi se u stanju da sva svoja svjesno-voljna djela nekako promijeni u nadnaravna djela, pobožanstvenjena djela, jer takva su djela plod druge naravi, tj. milosnoga stanja. To stanje postaje dinamično time što vjernik svojim djelima daje nadnaravni motiv, npr. čuva se od grijeha (jer je objavljeno da grijeh vodi u pakao, a vrijeđa Božju ljubav), a prianja uz krjeposna djela, jer promišlja da dobra, krjeposna djela zaslužuju vječnu sreću, da su „put k Bogu“. Kršćanin može tako i neznatna djela orijentirati prema Bogu, npr. šetnju podređuje zdravlju, zdravlje podređuje slavi Božjoj, a time i njegova šetnja prima nadnaravnu orijentaciju.
Mora li zato kršćanin neprestano upravljati svoja djela prema Bogu kao nadnaravnom cilju? Zar je uzalud Bog za postizanje toga nadnaravnoga cilja stavio čovjeku na raspolaganje i nadnaravna sredstva? Je li to moguće ostvariti?
Odgovaramo analogno onomu, što smo rekli pod br. 10. Nije moguće aktualno usmjeravati sva svoja djela prema Bogu. Dovoljna je virtualna motivacija. Kršćanin koji je stvorio odluku da će živjeti i djelovati u skladu s objavljenim redom morala, tj. kako uči Objava, i koji tu nakanu nije ni riječju ni djelom opozvao, još više, koji živi po propisima kršćanskoga života, vrši propisane vjerske dužnosti, taj doista živi trajno s Bogom „u duhu“, usmjerava sva svoja djela prema Bogu kao zadnjem cilju života. Tu nakanu aktualno ponavlja kad se pokaje, kada prima sakramente. Što češće tu nakanu ponavlja to više isprepliće svoje djelovanje nadnaravnošću.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 34–35.
