Neprijatelji Četvrtoga evanđelja
Ivanovo evanđelje? Na dugo i široko hvaljeno kao „najteološkije“, Četvrto evanđelje ujedno je desetljećima i najžešća meta u pokušaju da se potkopa njegova vjerodostojnost. Da tvorac kanonskoga teksta ne bi bio apostol Ivan, nego nejasno određena „ivanovska škola“, na temelju nikad objašnjene teorije kako je teološki razvoj sadržan u njemu zahtijevao prinose više pojedinaca, kao i znatno dulje vremensko razdoblje.
„Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo“ (Ivan 21, 24).
Ako bismo se zaustavili na prvoj rečenici, morali bismo priznati da se suočavamo s jasnom izjavom autorstva. Druga rečenica namjesto toga kao da upućuje da se u stvarnosti iza „učenika koji za to svjedoči“ nalazi skupina ljudi povezanih s njim učeništvom.
U djelu A Critical and Exegetical Commentary on the Gospel to St. John [Kritički i egzegetski komentar Evanđelja po Ivanu], objavljenom 1928., John Henry Bernard (1860.–1927.) iznio je pretpostavku da bi prvu tvrdnju trebalo drukčije shvatiti. Budući da grčki glagol gráphein ima uzročnu vrijednost, rečenicu bi trebalo prevesti kao: „Ovo je učenik koji svjedoči o ovim stvarima i dao ih je zapisati“ ili „on je dao da se zapišu“. Otuda raširena ideja da Ivan nije bio autor Evanđelja koje nosi njegovo ime, nego „duhovni voditelj“ skupnoga djela.
Richard Bauckham mogao je primijetiti kako su „taj nevjerojatno pogrješan komadić prosuđivanja nekritički slijedili jedan znanstvenik za drugim“ (Jesus and the Eyewitnesses, str. 360), no „nitko nije pružio nikakve dokaze da se gráphein može rabiti za označavanje odnosa između ‘autora’ i teksta udaljenijega od diktiranja teksta pisaru“ (isto, str. 361). Uzročni smisao glagola „pisati“, zapravo, nije dovoljan za utvrđivanje drukčijega autorstva Četvrtoga evanđelja, nego je trag vrlo uobičajene pojave, kako u antici tako i u novije vrijeme, to jest uključivanja jedne ili više osoba za ispisivanje teksta, davanje boljega oblika, prinos njegovu uređivanju, itd.
Drugi proučavatelji krenuli su drugim putom koji potkopava očinstvo Četvrtoga Evanđelja; poput vjerovanja da je njegova posljednja glava u stvarnosti naknadni dodatak. Dokaz za to bila bi posljednja dva retka prethodne glave, koja se pojavljuju kao zaključak:
„Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu Njegovu“ (Ivan 20, 30–31).
Evanđelje koje se pripisuje Ivanu stoga bi završavalo tu. Dvadeset i prva glava, s „autografskim potpisom“ posljednja dva retka, umjesto toga bila bi svojevrsni dodatak, umetnut kasnije, kako bi se dao veći autoritet spisu, pripisujući ga Apostolu.
Bauckham se, međutim, ne slaže. Njegovo rasuđivanje raspoređeno je oko zanimljive raščlane toga zaglavka, pokazujući kako je on zamišljen i ostvaren kao tvorbeni dio cijeloga Evanđelja. Prije svega postoje mnogi elementi koji izričito povezuju Proslov (Ivan 1, 1–18) i Zaglavak (Ivan 21). Proslov počinje riječju „U početku“, koja podsjeća na početak Knjige Postanka; Zaglavak završava u 23. retku izrazom „dok ne dođem“ (vrijedno je napomenuti da mnogi rukopisi u tom stihu nemaju nastavak: „što je tebi do toga?“, koji se umjesto toga pojavljuje u 22. retku).
Cijeli spis stoga obuhvaća raspon vremena i vječnosti, od vječnoga stvaranja Riječi do Njegova utjelovljenja, do Njegova dolaska. Ta bliska veza između Proslova i Zaglavka još je neočekivanije istaknuta brojem 496; toliko je, zapravo, slogova koji čine Proslov, napisan u pjesničkom obliku, i riječî Zaglavka, napisana u proznom obliku. Broj 496, između ostaloga, nije slučajan, nego je to treći od savršenih brojeva, odnosno onih brojeva koji su jednaki zbroju svojih djelitelja, a ujedno je i trokutasti broj. Isto tako je gematrijska istovrijednica riječi monogenēs, jedinorođeni. To su numeričko-simbolički detalji koji su daleko od sporednih, posebno u Ivanovim spisima, od Evanđelja do Otkrivenja.
Drugi kutovi promatranja od velike koristi pojavljuju se usporednom raščlanom „prvoga zaključka“ (20, 30–31) i drugoga (21, 24–25). Zapravo prelazimo s učenikâ općenito – na Ljubljenoga učenika; od znamenja koje je Isus učinio – na izravno svjedočanstvo onoga koji o njima svjedoči; od pasiva koji prikriva ova svjedočanstva („ova su zapisana“) na aktivni glas koji otkriva njegov identitet („Taj učenik… ovo napisa“). Nadalje, oba „zaključka“ na uredan su način povezana s Proslovom. U Ivana 1, 7 kaže se za Krstitelja da je došao kao svjedok „da svi vjeruju po njemu“, upravo kao što u Ivana 20, 31 nalazimo da su znamenja zapisana „da vjerujući imate život u imenu Njegovu“. Slično tome, u 15. retku Proslova ponovo nalazimo Ivana Krstitelja kao onoga koji „svjedoči za Njega“ [Sina Božjega]. To svjedočanstvo nastavlja se u svjedočanstvu drugoga Ivana, koji je bio učenik prvoga, koji je predstavlja upravo kao „učenik“ koji „svjedoči“ (21, 24).
Konačno, oba zaključka razvijaju još jedan središnji redak, koji zatvara pripovijedanje o Raspeću:
„Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete“ (19, 35).
Ako se obrati pozornost, može se primijetiti da
„taj izraz anticipira obje faze zaključka: ‘da i vi vjerujete’ anticipira prvi, i riječima i pojmovno, dok ono što se govori o ovom svjedoku i njegovoj istinitosti blisko odgovara drugomu“ (Jesus and the Eyewitnesses, str. 368).
Stoga zaključujemo da je Zaglavak strukturno povezan s Evanđeljem i predstavlja svojevrsna ivanovska „Djela apostolska“; u smislu da kani otvoriti život Crkve, kao Kristovo trajno svjedočanstvo do dana Njegova povratka. Crkva posvećena ribarenju duša, dok Gospodin čeka umorne radnike na obali (21, 1–14); Crkva utemeljena na Petrovu pastirskom prvenstvu (21, 15–19); Crkva u kojoj svjedočanstvo nikada ne će iznevjeriti (21, 20–23).
Što reći o zamjenici „mi“ uvedenoj u 21, 24? Kao što je spomenuto, pojava te zamjenice navela je mnoge znanstvenike na shvaćanje da Evanđelje nije napisao autor, nego zajednica koja je nekako povezana s njim. Bauckham, međutim, ističe da je taj pomak iz prve osobe jednine u množinu bio daleko od nepoznatoga u antici. Kao primjer donosi, između ostaloga, odlomak iz djela O Demostenu Dionizija iz Halikarnasa, grčkoga povjesničara i govornika s kraja I. stoljeća prije Krista. Poraba prve osobe množine koristila se ne samo u očitom smislu združivanja (ja više drugi), nego i u smislu razdvajanja, s namjerom razlikovanja vlastite skupine od druge te – a to nas zanima – kao zamjena za prvu osobu jednine kako bi se ojačalo govornikovo svjedočanstvo i utjecaj (poraba koja je dovela do plurale maiestatis [množina veličanstva]).
Stoga ne postoje uvjerljivi dokazi koji bi nas natjerali da žrtvujemo vjerodostojnost Četvrtoga evanđelja, koje, kao što ćemo vidjeti, pokazuje da je uistinu djelo očevidca.
