Negdašnji obrednici korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (10): Ophodi

Uvod

Jedan od važnijih dijelova nesakramentalnih slavlja negdašnjih obrednika, korištenih na našim područjima, bili su i ophodi, koji su kod većine obrednika bili smješteni nakon blagoslova. Ovdje ćemo, nakon nekoliko općenitih naznaka i uvodnih napomena, pružiti njihov kraći prikaz.

1. Općenito o ophodima

Ophode ili procesije, kao fenomen, možemo pronaći gotovo u svim religijama, a njihov se smisao prvenstveno vezuje uz prolaznost ovozemaljske stvarnosti i usmjerenost prema nečem Višem. U kršćanskom smislu, svoj prototip pronalaze u starozavjetnoj slici izlaska Izraelaca iz Egipta, preko lutanja po pustinji, do ulaska u Obećanu zemlju, a predstavljaju sliku Kristovog životnog puta u kojoj se posebno ocrtava misterij predanja po križu koje vodi konačnoj proslavi.

Možemo govoriti o nekoliko vrsta procesija. Procesija od – do, koju pronalazimo još u starokršćanskim vremenima (od 4. st.), podrazumijeva sabiranje vjernika na jednom mjestu ili u jednoj crkvi, odakle se onda ide prema drugoj crkvi, u kojoj se potom slavi euharistija. Taj ophod po svojoj linearnoj usmjerenosti predstavlja sliku vjerničkog hoda kroz povijest prema vječnosti, a kao takav je znatno bogatiji od tzv. ophodne procesije, koja podrazumijeva polazak i dolazak na isto mjesto, odnosno istu crkvu. Ophodne su se procesije u prošlosti češće slavile na selima, budući da je postojala samo jedna crkva, pa ih je tehnički bilo nemoguće provesti drukčije, no i danas su uobičajenije, a to se opravdava praktičnošću, iako se time velikim dijelom izgubio smisao hoda prema.

Osim navedenih, možemo govoriti o postajnim procesijama, takvima gdje se na određenim postajama zajednica zadržava i moli, o pokorničkim procesijama, posebno aktualnima u srednjem vijeku, a sam im naziv pokazuje narav i svrhu, o procesijama iz pobožnosti, itd. Valja spomenuti i ophode unutar misnog slavlja (posebno ulazni, prikazni, pričesni i izlazni) i drugih obreda, pa tako npr. vidimo svečani ophod vezan uz čitanje evanđelja, ophod koji se predviđa u obredu krštenja, ophod koji prati pokojnikovo tijelo do groblja itd.

2. Uvodne napomene

Uvodne napomene o ophodima koje pronalazimo u Rimskom obredniku pape Pavla V. možemo naći, izuzev Priručnog obrednika iz 1933., gotovo istovjetne u svim kasnijim obrednicima. U njima se najprije naglašava kako se oni trebaju obavljati s velikom bogoljubnošću, čednošću i poštovanjem, jer su to obredi kojima se služi Katolička crkva iz ovih razloga: da potiče vjernike na pobožnost, da se preko njih spominje Božjih dobročinstva, da zahvaljuje Bogu ili da isprosi božansku pomoć, a župnikova je dužnost stalno o tome poučavati vjernike.

Potom se u uvodnim napomenama donose neki konkretni propisi, uglavnom vezani uz dolično ponašanje i red na ophodima, a na kraju se pravi razlika između redovitih i izvanrednih ophoda, te se izrijekom nabrajaju prvi: na blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije, na Cvjetnicu, uz Velike Prošnje na svetkovinu sv. Marka evanđeliste, uz Male Prošnje na tri dana prije Uzašašća, na Tijelovo, te na druge dane kako je u kojoj crkvi običaj.

3. Ophod na blagdan Očišćenja B. D. M.

Blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije, odnosno Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo, slavi se 2. veljače, a kao slavlje vjerojatno je u Rimu poznato već u 5. st. S tim se blagdanom razvila i procesija svjetla, koja je imala svrhu potisnuti staru pogansku procesiju pomirenja, a koja se početkom veljače slavila svakih pet godina kao gradska procesija. Procesija svjetla nadahnuta je riječima starca Šimuna, koji je nazvao Isusa Svjetlom na prosvjetljenje naroda, a odatle dolazi i hrvatski naziv Svijećnica.

Naziv blagdana: Očišćenje B. D. M., kako je to bilo u vrijeme obrađivanih obrednika, prema nekima, nije baš teološki najsretnije riješen, budući da je Djevica Marija bezgrešna, pa joj ne treba očišćenje. Naime, prema starozavjetnim propisima, žena se nakon rođenja dječaka smatrala nečistom 40 dana, a nakon rođenja djevojčice čak 80 dana, tako da je za vlastito očišćenje morala po isteku vremena predati svećeniku janje i goluba ili grlicu, ukoliko je bila siromašna, samo dva golubića ili dvije grlice (usp. Lev 12,18), a potom bi svećenik nad njom izvršio obred pomirenja. Iako je tu riječ o obrednoj nečistoći, a ne grešnosti, prosječan vjernik, s obzirom na naziv blagdana, vjerojatno nije mogao uočiti bitnu razliku. S vremenom se počela veća važnost pridavati Kristovu prikazanju nego Marijinu očišćenju, što je pridonijelo da se naziv blagdana 1969. god. promijeni u Prikazanje Gospodinovo.

Zanimljivo je primijetiti kako se taj blagdan prema Đakovačkom obredniku iz 1878., što je dakle bilo uvriježeno u našim krajevima, naziva Svjetlo Marinje, a i do danas se ponegdje po Slavoniji zadržao naziv Svitlomarinje.

Ovaj ophod donose rimski obrednici i Đakovački obrednik iz 1878., ali ne i ostali krajevni, s tim da Đakovački obrednik prije ophoda ima i blagoslov svijeća, dok rimski obrednici samo upućuju na blagoslov kako stoji u Misalu. Nakon blagoslova svijeća, misnik stavi tamjan u kadionicu, a đakon se okrene prema narodu i kaže: Pođimo u miru, na što pjevači odgovaraju: U ime Kristovo. Ophod ide ovim redom: najprije kadioničar s kadionicom koja se dimi, zatim subđakon s križem, a sa strana mu svjećonoše s upaljenim svijećama na svijećnjacima, potom slijedi kler po dostojanstvu, a na kraju misnik s čije lijeve strane hoda đakon. Svi pak imaju upaljene svijeće. Za to se vrijeme pjevaju razne antifone. Nakon toga, svećenik i poslužnici skinu ljubičasto liturgijsko ruho, te obuku bijelo za misu, koja slijedi. Za vrijeme mise, dok se čita evanđelje, te od početka kanona do završetka pričesti, svijeće se drže upaljene.

4. Ophod na Cvjetnu nedjelju

Ophod na Cvjetnicu ima dugu tradiciju. Naime, još se iz izvještaja hodočasnice Eterije (Egerije) saznaje kako su se kršćani u Jeruzalemu u 5. st. sastajali u rano poslijepodne na Maslinskoj gori, odakle bi, nakon bogoslužja riječi, u predvečerje krenuli u procesiji prema Jeruzalemu, a u rukama bi imali maslinove ili palmine grančice. Odatle se običaj proširio po Istoku, a početkom 7. st. prenesen je i u Španjolsku i Galiju, gdje su se obično koristile vrbine grane ili neke druge s cvjetovima, pa odatle i naziv Cvjetnica. Krajem 8. st. sve češće je riječ o procesijama s palminim grančicama, kojima se pripisivao ljekoviti učinak, a također i snaga u obrani od svih zala kuća i ukućana. Takvo se, gotovo magijsko shvaćanje, zadržalo jednim dijelom i do danas. Naime, bio je običaj da se jedu pupoljci i mladice blagoslovljenih grana, kako bi se spriječile razne bolesti, a ni danas nije rijetkost da se te grančice u obliku križa zabadaju na njivama, sa svrhom da se spriječe elementarne nepogode, ili pak da se grančice zadijevaju za raspela u kućama, kako bi zaštitile ukućane od raznih nevolja. Također, one su se shvaćale kao obrambeno sredstvo protiv raznih nametnika na stoci i povrću, kao i protiv lisica koje prijete peradi.

I ovaj ophod pronalazimo samo u rimskim obrednicima i Đakovačkom obredniku iz 1878. Prema njima, nakon što se blagoslove i razdijele masline ili palme, te nakon zadnje molitve: Svemogući…, započinje ophod, istim onim redom kako je to navedeno u ophodu na blagdan Očišćenja B. D. M., osim što se, umjesto upaljenih svijeća, sada u rukama nose grane. Za vrijeme ophoda se pjevaju propisane antifone, a kad se ophod vraća, u crkvu uđu najprije dva ili četiri pjevača, zatvore za sobom vrata, okrenu se licem prema ophodu i započnu pjevati dva po dva retka: Slava, čast…, na što svećenik s ostalim vjernicima koji su ostali izvan vrata odgovaraju. Po završetku pjesme, subđakon udari drškom križa u vrata, nakon čega se ona odmah otvore, te ophod ulazi u crkvu, pjevajući: Kada je ono Gospodin ulazio u sveti grad…, bez Slava Ocu.., te slijedi misa. Dok se pjeva muka i evanđelje, grane se drže u rukama.

5. Ophod na Uskrsnuće

Ophod na Uskrsnuće nemaju rimski obrednici, dok ga imaju svi krajevni, ali se kod mlađih obrednika vide manje izmjene. Ophod započinje tako da svećenik u plaštu krene prema sv. grobu, te nakon kratkog klanjanja, zapjeva: Ustani, a pjevači nastavljaju: Što spavaš Gospodine? – ustani, nemoj odbaciti za svagda…, nakon čega slijedi Psalam: Gospodine, ti me kušaš i poznaš… Poslije toga svećnik okadi Sakrament, skine koprenu s pokaznice, potom ga uzme u ruke i, okrenuvši se prema sv. grobu, pjeva: Ustadoh, na što pjevači preuzimaju: I još s tobom jesam: Aleluja… Za to vrijeme ophod krene prema velikom oltaru, a po završetku svećenik se sa Sakramentom okrene prema narodu i triput zapjeva, svaki put višim glasom: Mir vam ja jesam: Aleluja, a zbor odgovara: Nemojte se bojati: Aleluja.

Nakon toga krene ophod, a za to vrijeme se pjevaju uskrsne pjesme. Prema starijim obrednicima, kad se vrati ophod nazad u crkvu, stavi se Svetootajstvo na oltar, zapjeva se: Svet, svet, svet, te se Sakrament spremi i time završava ophod. Prema Priručnom, pak, obredniku, pošto se ophod vratio u crkvu, Sakrament se stavi na oltar, te pjeva himan: Tebe Boga hvalimo, a potom svećenik klekne i zapjeva: O tolika tajna to je…, okadi sakrament, te također klečeći nastavlja s responzorijem. Potom svećenik ustane, izmoli zahvalnu molitvu, blagoslovi narod Sakramentom, te ga okadi i spremi. Na kraju se pjeva: Kraljice neba…, i zaključi molitvom.

6. Ophod na Markovo

Povijesno gledano, ophod na Markovo bio je vezan uz prosne dane. Naime, prosni dani se latinski nazivaju Litaniae, a obuhvaćaju Litania maior i Litaniae minores. Prva se odnosi na procesiju na Markovo (Velike prošnje), a druge na tri dana prije Uzašašća (Male prošnje ili Dani moljenja), o čemu će biti kasnije govora.

U starom Rimu 25. travnja je bio posvećen bogu Robigusu ili božici Robigo, kada ih se molilo za zaštitu od naširoko rasprostranjenog nametnika na žitaricama, a to je štovanje pratila poljska procesija. Kako bi se ona istisnula, Rimska crkva je preuzela taj ophod i dala joj kršćanski pečat, te je tako uvedena i procesija na Markovo. Vjerojatno su nastanku ophoda pridonijele, barem jednim dijelom, i razne agrarne i vremenske nevolje, koje su harale, poput kuge, potresa, poplave, nerodnih godina, ružnog vremena i drugo. Ophod je, u punom smislu riječi, uveo papa Grgur Veliki 590. god., kako bi preko njega odvratio od naroda pošasti koje su nahrupile. Naime, te je godine u Rimu nastala poplava, a potom je uslijedila kuga, pa je papa, kako bi isprosio milosrđe od Boga, zapovjedio sveopću procesiju, koja je bila podijeljena na sedam manjih, a sve su se na kraju sastale u crkvi Maria Maggiore, pa su prema tome i navedene litanije dobile naziv. Budući da se Bog smilovao, papa je odredio da se po cijeloj Zapadnoj crkvi održava taj ophod, te odredio da to bude na Markovo.

Ophod na Markovo i Male prošnje su pokorničog karaktera, što začuđuje, budući da su smješteni u vazmeno vrijeme, dakle vrijeme uskrsne radosti. Ne čudi stoga što su se mnogi otpočetka suprotstavljali takvim običajima i tražili njihovo dokidanje.

Ophod na Markovo pronalazimo u svim obrednicima, korištenima na ovim područjima, no postoje određena odstupanja. S jedne strane, rimski obrednici donose isti ophod, stariji krajevni obrednici drukčiji od rimskih, ali međusobno jednak, dok se Strossmayerov i Priručni obrednik ponešto razlikuju i od svih drugih i međusobno.

Obred koji predviđaju rimski obrednici dosta je kratak i jednostavan u odnosu na ostale. Naime, prije početka ophoda izmole se Ps 43 i (klečeći) Litanije svih svetih, tako da kod zaziva: Sveta Marijo, moli za nas ophod krene. Putem se pjevaju litanije i psalmi, a po povratku u crkvu ophod se završava prošnjama i molitvama koje se nalaze na kraju Litanija svih svetih.

I ostali obrednici ophod započinju u crkvi, ali uz moljenje Ps 68, nakon kojeg slijedi responzorij, i litanije. Na mjestu blagoslova usjeva svi kleknu, dovrše se litanije, te izmoli Oče naš… i Zdravo Marijo… Zagrebački, Kaločki i Ostrogonski obrednik, za razliku od ostalih, potom donose responzorij i molitvu da Bog blagoslovi prvine plodova, kao i one koji ih budu blagovali. Zatim slijede čitanja iz evanđelja, tako da se svećenik okreće prema četiri strane svijeta, počevši od istoka, a nakon njih se moli responzorij i zaključuje molitvom. Ta su čitanja evanđelja i molitve nakon njih bili gotovo kod svih obrednika međusobno različiti.

Nakon toga, slijedio je blagoslov vinograda i responzorij, a potom bi se ophod vratio u crkvu, gdje bi se, poslije Tebe Boga hvalimo…, zaključilo zagovorom Blažene Djevice Marije ili zaštitnika crkve. Đakovački obrednik iz 1878., za razliku od njih, nakon čitanja, a prije blagoslova vinograda, predviđa blagoslov ječma, zobi i drugog usjeva.

Poslije navedenih blagoslova, đakovački obrednici imaju jedan specificum, a koji se ponegdje djelomično zadržao do naših dana. Svećenik bi tada, naime, posebnom uskrsnom svijećom, tzv. Trojstvom, križao na sve četiri strane svijeta i govorio: Od munje, leda i groma, a narod bi odgovarao: Oslobodi nas Gospodine, potom bi isto učinio sa svijećom Jedinstvo, uz riječi: Od kuge, glada i vojske, te na kraju ophodnim križem, uz riječi: Za križ i muku svoju, na što bi narod odgovarao: Tebe molimo, usliši nas. Zatim bi se molila tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Slava Ocu, te se blagoslovilo i okadilo žito, a ophod krenuo nazad u crkvu pjevajući Lauretanske litanije i druge pjesme. U crkvi se pak obred završavao pjevanjem: Kraljice neba…, responzorijem i zaključnom molitvom, a svećenik bi na kraju blagoslovio narod pacifikalom.

7. Ophod na Tijelovo

Blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo ili Brašančevo, slavi se u četvrtak nakon Prevetog Trojstva, a nastao je, s jedne strane, kao reakcija na krivovjerna učenja o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji, a s druge strane kao rezultat pokreta pobožnosti prema Oltarskome sakramentu. U tom je smislu izravan poticaj za uvođenje blagdana bilo viđenje redovnice augustinskog reda, Julijane iz Liège-a 1209. god., nakon čega je najprije tamošnji biskup 1246. god. uveo slavlje ovog blagdana za svoju dijecezu, a papa Urban IV. ga je 1264. proširio na cijelu Zapadnu crkvu, dok se od 1317. obvezno slavi u cijeloj Zapadnoj crkvi u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva.

Povijesna svjedočanstva pak potvrđuju kako se uskoro uz taj blagdan vezuje i procesija s Presvetim oltarskim sakramentom, koji je najprije bio zastrt, a potom se svečano nosi u pokaznici ili monstranci (teoforična procesija). U načelu, taj se ophod sastojao od kretanja prema četiri vanjska oltara, a kod svakog se čitao početak jednog evanđelja, ili neka druga svetopisamska čitanja, ovisno o kraju, nakon čega bi se izgovarale prosne molitve i dijelio blagoslov. S vremenom se u taj ophod uvuklo mnogo različitih, često i praznovjernih, elemenata. Štoviše, budući da se za vrijeme te procesije moli za opći napredak, a protiv svih nepogoda, u nju su bile uključene politička zajednica i druga građanska društva, što je dovelo do pretjerivanja u svečanosti samih ceremonija, dok je smisao blagdana i ophoda obično ostajao po strani.

I ovaj ophod donose svi negdašnji obrednici, korišteni na ovim područjima, a opet postoje manje razlike među krajevnim obrednicima, dok se od rimskih bitno razlikuju. Taj, najsvečaniji provod u svem crkvenom godištu, slavi se nakon mise, tako što svećenik najprije stavi Sakrament u pokaznicu, okadi ga, te ophod krene pjevajući euharistijske ili druge pjesme. Rimski obrednici su dalje znatno siromašniji od ostalih, a predviđaju još samo pjevanje himana: Tebe Boga hvalimo…, Blagoslovljen… i Veliča…, a po dolasku u crkvu: Divnoj dakle…, responzorij i zaključnu molitvu, te blagoslov naroda Sakramentom.

Ostali obrednici, slično kao kod ophoda na Markovo, predviđaju čitanja iz evanđelja na četiri postaje, a iza kojih slijedi responzorij, molitva, te blagoslov naroda Sakramentom. Iako je i daljnja struktura većim djelom ista, postoje značajnije sadržajne razlike među obrednicima, a one su prvenstveno vidljive u različitim čitanjima i različitim molitvama kod postaja, kao i u različitim pjesmama i molitvama na putu prema crkvi i u njoj. Zajedničko im je samo čitanje na četvrtoj postaji: Ivanov Proslov.

Pastoralno gledano, ophod na Tijelovo je imao izuzetno važno mjesto u vjerničkom životu do Drugog vatikanskog sabora u našim krajevima, što potvrđuje i raznolikost i svečanost. I danas Crkva posebno naglašava vrijednost Tijelovske procesije, jer se u njoj očituje posebno poštovanje prema tijelu i krvi Kristovoj, te je ona kao takva izraz prave vjere i zahvale za otajstvo spasenja.

8. Ophodi u raznim prigodama

Većina negdašnjih obrednika ima ophode u određenim prigodama, a to su ovi: za kišu, za vedrinu, kada se odgoni zlo vrijeme, u vrijeme oskudice i gladi, u vrijeme pomora i kuge, za vrijeme rata, u svakoj nevolji, za zahvalu, te kod prenošenja svetih moći. Svi obrednici donose iste ophode, a oni uglavnom započinju moljenjem Litanija svih svetih, gdje se nakon zaziva: Da se dostojiš svim vjernim mrtvima…, dva puta kaže predviđeni zaziv za određenu potrebu, potom se izmoli Oče naš…, propisani psalam, responzorij i zaključna molitva.

9. Ophod na Dane moljenja

Ophod na Dane moljenja, odnosno Male prošnje, vuku podrijetlo iz Galije, kada ih je propisao biskup Mamert iz Vienne 469. god., s nakanom da odvrati razne nesreće koje su nekoliko uzastopnih godina harale gradom. Ti su se Prosni dani, povezani s postom i pokorom, slavili u ponedjeljak, utorak i srijedu prije Spasova, a službeno su za Galiju odobreni 511. god., dok ih je tek papa Lav III. († 816. god.) propisao za cijelu Crkvu, i to bez posta. Kasnije su se Prosni dani preoblikovali u molitvene procesije vezane uz urod plodova i uopće uspjeh u ratarskim poslovima.

Taj ophod imaju samo krajevni obrednici, a ne i rimski. Prema njemu, obred započinje jednako kao i kad je riječ o Velikim prošnjama na dan sv. Marka, ali se pri tome ne pjevaju vesele pjesme, jer je ovaj ophod pokorničkog karaktera. Ako ophod ide iz jedne u drugu crkvu, kada se tamo dođe i završe litanije, svećenik klečeći moli pred oltarom Psalam: Bože, u pomoć mi priteci… i sve molitve koje slijede nakon Litanija svih svetih. Potom bi se slavila misa, a nakon nje su se klečeći molile različite molitve: o svecu kome je posvećena crkva, o uskrsnuću, o danu moljenja, o svetom križu, o Blaženoj Djevici Mariji, o svetim apostolima Petru i Pavlu, (o svecu/-ima), o svim svetima, za grijehe, (za cara i kralja), protiv pogana i krivovjeraca, te za mir. Za razliku od ranijih krajevnih obrednika, koji propisuju molitvu sv. Adalbertu, đakovački obrednici imaju dvije molitve, prvu o sv. Iliji, s napomenom da je to za Đakovačku biskupiju, a drugu o sv. Dimitriju, s napomenom da je to za Srijemsku biskupiju. Potom slijedi još nekoliko molitava, a nakon molitve za mir, ophod završava. Za razliku od ostalih obrednika, Priručni obrednik ima posebnu molitvu koja se moli na završetku trećeg dana.

10. Ophod na dan sv. Florijana

Ovaj ophod imaju samo đakovački obrednici, s tim da Priručni obrednik ima još nešto dodataka. Ophod započinje Litanijama svih svetih, a kod zaziva: Sveta Marijo, moli za nas, povorka krene, te se pred kipom sv. Florijana moli Oče naš…, Zdravo Marijo, responzorij i molitva da po zagovoru sv. Florijana Bog očuva narod od poplave i požara. Priručni obrednik dodaje da se ophod, uz pjevanje marijanskih pjesama, vraća u crkvu, gdje se otpjeva Kraljice neba… i završi molitvom i blagoslovom ručnim križem.

Taj je ophod vjerojatno imao značajnu ulogu u našim krajevima, jer je sv. Florijan shvaćan kao narodni svetac i višestruki zaštitnik (pivara, bačvara, dimnjačara, vatrogasaca, vojnika, ratnika, sapunara, zaštitnik protiv opasnosti od požara, nevremena, protiv neplodnosti polja, u opasnostima od poplava…), a o tome svjedoče mnogi njegovi kipovi na raskrižjima, pred Domovima vatrogasnog društva ili u nišama nekih kuća ili zgrada.

* * * * *

Ophodi su, bez sumnje, imali u ranijim vremenima znatno veće značenje nego li danas, a o tome posebno svjedoči njihova izrazita svečanost i uključenost cijele društvene zajednice. Iako se to današnjem čovjeku, uglavnom s pravom, čini pretjeranim, a nerijetko i na rubu praznovjerja, sadašnje zanemarivanje ophoda kao jednog znakovitog oblika liturgijskog slavlja sa snažnim pastoralnim odjekom, priziva u pamet onu staru o zlatnoj sredini.