Štovanje svetaca u liturgiji
Grgur Veliki tumači kako se glede štovanja nekog sveca u Rimu osobito pazi na načelo nomen, locus, dies, tj. da se radi o pravom mučeniku, te da se zna mjesto i vrijeme liturgijskog slavlja.
1. Kalendari
Svaka je Crkva imala kalendar u koji su bila unesena imena mučenika i dan kada se slavio njihov liturgijski spomendan, bilo da se radilo o mjesnim, bilo o općim svecima. Kasnije je, naravno, došao običaj da je pojedina Crkva rado unosila neke osobito poznate mučenike nekih drugih Crkava, tako da se, praktički sve više i više išlo prema općem kalendaru.
2. Martirologiji
Za razliku od kalendara, martirologiji nabrajaju sve svece koji padaju određenog dana (tj. može ih biti više u jednom danu), bez obzira na mjesto štovanja. Martirologij se prije čitao u sklopu časoslova, a često puta je bio jedini liturgijski spomen pojedinih (jedva poznatih) svetaca. Dakle, martirologij je praktički sabrao i sistematizirao različite mjesne kalendare. Osobito je poznat Jeronimov martirologij koji se služio rimskim, nikomedijskim i afričkim kalendarima. Ovaj martirologij navodi samo ime, dan i mjesto, a tek koji puta donosi i kratku bilješku o mučeništvu pojedinog sveca. Ovaj je martirologij ujedno najvažniji izvor za ostala hagiografska djela. Spomenimo da je dosadašnji tridenstski martirologij[1] zamijenjen novim tek 2004.[2] (ne postoje hrvatski prijevodi).
3. Proglašenje svetim (kanonizacija)
Iako je bilo biskupsko pravo uzdizati neke kršćane na čast sveca, ipak su se od 10-11. st. biskupi sve češće obraćali autoritetu pape da potvrdi ispravnost štovanja pojedinog sveca. Prvo zasvjedočeno odobrenje kulta jednog sveca od strane pape bilo je 993. kada je proglašen svetim sv. Ulrik, augsburški biskup (+ 973). Tek 1171. Aleksandar III. nalaže da se ne smije nikoga častiti kao sveca bez odobrenja Rimske crkve. Nakon Tridentskog sabora za proglašenje svetaca se počinje brinuti Kongregacija obreda (1588.). Godine 1634. je uveden prvi stupanj od proglašenja svetim: beatifikacija – proglašenje blaženim. Prvi je bio proglašen blaženim sv. Franjo Saleški. Kod proglašenja svetim ili blaženim se gleda na: a) pravovjerje kandidata, b) junačko vršenje evanđeoskih kreposti, c) čudesa koja su nastala na njegov zagovor. Pri tome se za mučenika ne traži treća točka.
4. Rimski kalendar
Sa sv. Tomom Becketom (+ 1170.) koji je neposredno nakon svoga mučeništva bio štovan kao svetac, rimski se kalendar otvorio suvremenim svecima. Osnova rimskog kalendara je rimsko-franački kalendar iz 8. i 9. st. U 11. st. se širi kult papa, tako da su se uzimali kao sveci svi pape koji su umrli prije 313. U 12. st. se počinje širiti legenda o svecima koji nisu nikada ni postojali, nego je sâma legenda imala odgojni značaj.
5. Tridentski kalendar
Kalendar misala i brevijara Pija V. (1568.) preuzima kalendar iz 12. st. i uključuje ostale svece od 12. do 16. st. Rimski se kalendar širi po čitavom Zapadu. Od konca 16. st. pa do Drugog vatikanskog sabora rimski je kalendar doživio pravu inflaciju: kalendar iz 1568. je imao 200 blagdana, a onaj iz 1960. još 145 novih. Valja priznati da je u to vrijeme bilo puno velikana koji su zavrijedili da ih se časti, ali je bilo i onih čiji su život i svetost bili prilično nejasni.
6. Opći rimski kalendar iz 1969.
Dana 14. veljače 1969. Pavao VI. je proglasio Opći rimski kalendar obnovljen prema preporukama Sabora. Osnovno je načelo reforme kalendara bilo to da se pojedini svetac po mogućnosti slavi na dan njegove smrti, što odgovara dnevnome dies natalis. Htjelo se također pročistiti i obogatiti rimski kalendar. “Pročistiti” je značilo izbaciti iz kalendara spomendane onih svetaca koji su ili legendarni, ili o njima ništa ne znamo osim imena i napomena da su u nekoj Crkvi bili nekada štovani. „Obogatiti” je značilo da u kalendar treba uvrstiti neke novije svece a osobito one iz novokršćanskih zemalja (npr. afrički i japanski mučenici). Tako se došlo do 180 svetaca predloženih za spomendane i blagdane. Evo pregleda stupnjeva liturgijskog slavlja svetaca:
- Svetkovina: to je najviši stupanj. U misi se uzimaju Slava i Vjerovanje, dva čitanja i evanđelje, a u Službi čitanja u časoslovu dodati Tebe Boga hvalimo.
- Blagdani: U misi se uzima Slava, jedno vlastito čitanje i evanđelje, u časoslovu opet Tebe Boga hvalimo.
- Obavezni spomendani: Uzimaju se molitve od sveca (kao u svetkovinama i blagdanima), čitanja se mogu uzeti bilo od sveca, bilo od dana.
- Neobavezni spomendani: Ove spomendane nije obvezano uzeti, a ako se uzmu, onda se postupa kao kod obaveznih spomendana.
Novi je kalendar dao posebnu važnost „jakim” liturgijskim vremenima (došašće, korizma, božićno i vazmeno vrijeme). Tako su blagdani nekih apostola prebačeni iz korizme u neko drugo vrijeme. Osim toga su u korizmi svi spomendani neobvezatni.
7. Liturgijsko slavlje
Već od samih početaka štovanje se svetaca sastojalo u bdjenju uz grob mučenika na obljetnicu njegova mučeništva. Pri tome su se čitali biblijski odlomci, izvještaji o mučeništvu svetaca. Euharistija se u pravilu slavila dvaput: prvi put kao misa bdjenja uz grob, a drugi put sljedećeg dana. Drugi vatikanski sabor ovako objašnjava smisao slavljenja spomendana svetaca (SC 104):
O rođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli, te su s njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlači k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva.
Uočimo: svetac je velik koliko je u svom životu uspio ostvariti Kristovo vazmeno otajstvo, pa nam u tome može biti uzor i kao takav ujedno i zagovornik. Neka silna čudesna djela koja bi on bio učinio su od drugotne važnosti. U misnim se molitvama spominje onaj specifični način na koji je pojedini svetac svom životu ostavio vazmeno otajstvo Kristovo (kao npr. posebno propovijedanju, posluživanju). Uglavnom se nastojalo da svaki svetac ima barem vlastitu zbornu molitvu. Predložen je veliki izbor molitava u zajedničkim slavljima pojedinih svetaca (mučenici, apostoli, pastiri, itd.).
Napominjemo da su misne molitve uvijek upravljene Bogu koji je čudesan u svojim svetima, pa se onda moli da nam Bog nešto podari po zaslugama pojedinog sveca. Nikad misne molitve nisu upravljene izravno nekom svecu. To bi bilo liturgijski nedopustivo.
8. Štovanje slika i kipova
Pogani su doslovno štovali kipove svojih božanstava, vjerujući da ti kipovi imaju božansku moć. Bila je to prava idololatrija. Iako bi onda bilo za očekivati da su se kršćani u počecima jako čuvali toga da slikama i kipovima prikazuje događaje i likove iz Svetog pisma, povijesna je činjenica da su već u katakombama slikali biblijske i simboličke prizore. Ipak je i u prvoj crkvi, a i kasnije bilo onih koji su se oštro suprotstavljali bilo kakvim slikama i kipovima koji bi prikazivali Krista, Mariju, svece ili općenito biblijske prizore, a osobito su se protivili tome da se te slike i kipovi postave u crkve.[3] Protivnici slika i kipova nazivali su se ikonoklasti. Tzv. ikonoklastičke borbe bile su veoma žestoke i krvave sve do konca 8. st. kada je konačno na Drugom nicejskom saboru 787. pobijedilo pravovjerje:
“Prikazivanje križa, kao i svete slike, bilo da su naslikane ili isklesane ili kopirane na bilo koji način trebaju se postaviti na zidove crkava, na sveto posuđe, na odjeću, duž putova. Postavljajući ove slike vjernik se prisjeća onih koje te slike prikazuju i tako će se potaknuti da ih nasljeduje i osjećat će se potaknutim da ih časti i slavi. Međutim, neće im iskazivati ono štovanje i klanjanje (cultus latriae), koje pripada samo Bogu. Ipak će moći častiti (te likove i slike) prinoseći im tamjan i sjaj kandila, kako se to običava činiti pred slikama svetoga Križa i pred knjigama evanđelja. To je bio pobožni običaj starih, jer čast koja se iskazuje slici pripada onome koga ona predstavlja i tko god časti sliku ima nakanu častiti osobu koju ona predstavlja!”[4]
Rekli bismo da i danas valja imati na umu kako neki, “nejake savjesti” pristupaju slikama, kipovima i relikvijama na čisto poganski način. Slično se ponašaju kad je u pitanju neko svetište. Valja ih strpljivo odgajati nudeći im pravu nauku i zdravo bogoslužje. Pored svega toga, neki vjernici hodaju rubom praznovjerja ili upadaju u pravo praznovjerje kada je u pitanju bolest ili neka velika nevolja. Za neke od tih pojava krivnju snose i određeni svećenici.[5]
[1] Usp. Martyrologium Romanum. Editio Princeps (1584.), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2005. i sva kasnija izdanja.
[2] Usp. Martyrologium Romanum ex decreto scrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatum. Editio altera, Typis Vaticanis, 2004.
[3] Vjerojatno su povoda toj strogoj osudi slika davali kršćani koji su štovali slike i kipove na poganski način – dajući im božanska svojstva. To je uvijek opasnost za one nejake u vjeri.
[4] DS, 302. Ipak, istočne Crkve danas časte samo slike, a ne kipove.
[5] Tako je npr. u bosanskoj Posavini poznat običaj da svećenik poslije mise “rastresa” misno ruho nad bolesnim djetetom da bi ozdravilo…
