»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Čudesno i znanstveno kršćanstvo


Britanski analitički filozof religije Dewi Zephanian Phillips na jednom mjestu u svome djelu The Problem of Evil and The Problem of God napominje kako je suvremeni čovjek izgubio sposobnost razumijevanja čudesa, napose u njihovom kršćanskom značenju. Za Phillipsa čudo nije kršenje prirodnih zakona nego radije čudo se događa kao određena promjena unutar prirodnih zakona. Za ilustraciju nam može poslužiti čudesno ozdravljenje od raka. Općenito rak je bolest u kojem iz nekada jasnih, a nekada nejasnih razloga zdrave stanice organizma obole i napadnu zdrave stanice. O raku možemo govoriti kao ratu između bolesnih i zdravih stanica u ljudskom organizmu. Ljudski organizam ima prirodnu sposobnost otpora prema različitim bolestima uključujući i bolesti raka, iako nažalost taj otpor često nije dovoljan. Dakle, prirodno je da se organizam bori kako bi preživio i ozdravio. Čudesno izlječenje od raka moglo bi biti promatrano kao ubrzanje prirodnog procesa u kojem zdrave stanice organizma prevladaju nad bolesnima.

Za Phillipsa pristup čudu na ovaj način krije i jednu opasnost koju on opisuje terminom „super-znanstvenik“ (super-scientist). S obzirom na suvremenu dominaciju kako znanosti tako i tehnologije, prema Phillipsu postoji opasnost da se Bog, onako kako ga, recimo, razumije kršćanstvo, pretvori u znanstveni koncept, u „znanstvenog“ Boga, koji se silom mora uklopiti u znanstveno objašnjenje čudesnog ozdravljenja od raka. Za Phillipsa, Bog kao „super-znastvenik“ vodi u dva pogrešna razumijevanja konteksta i koncepta Boga. Prvo jest da Bog postaje „Bog praznina“, koji služi kao privremeno objašnjenje za neki događaj koji znanost u određenom trenutku nije u stanju objasniti. Drugo, redukcija Boga na „znanstvenika“ koji pomaže znanosti kada ova zakaže, zamagljuje i uklanja religiozni kontekst govora kako o Bogu tako i o čudesima.

Citirajući Rusha Rhessa, filozofa i učenika i izvršitelja oporuke Ludwiga Wittgensteina, koji kaže da nikako ne može razumjeti koncept čuda koje se odnosi na Lazarovo uskrsnuće, Phillips kao razlog ističe odsutnost religioznog i kršćanskog razumijevanja čuda iz suvremenog načina shvaćanja. Phillipsov osvrt na suvremenu nesposobnost da se razumije čudo može poslužiti kako bismo napravili dva pristupa razumijevanju čuda kada govorimo o kršćanstvu. Jedan pristup možemo nazvati „čudesnim“ ili holističkim, a drugi „znanstvenim“ ili reducirajućim.

Holistički pristup shvaćanju čuda označava kako samo čudo mora biti shvaćeno, promatrano i objašnjeno u najcjelovitijem mogućem kontekstu. Slijedeći Phillipsa, čudo Lazarova uskrnuća se mora promatrati u cjelokupnom kontekstu Isusova događaja, njegove pojave, djelovanja, a ne kao slučajni i izolirani incident. Phillips ističe kako neki od analitičkih filozofa religije danas imaju ovaj problem nerazumijevanja da se čudo mora promatrati holistički, a ne kao čisto filozofsko-logično pitanje o tome kako ćemo logički definirati čudo u odnosu na prirodne zakone i možemo li pri tom izbjeći logičku kontradikciju između nekog čuda i prirodnog zakona.

Holistički pristup čudu pred naše oči stavlja koncept „čudesnog“ kršćanstva. „Čudesno“ kršćanstvo nije ništa drugo nego obraćanje pozornosti i skretanje pozornosti na povijest spasenja, od stvaranja do Krista, kao holistički događaj, događaj koji je cjelovit i ne može se isjeckati u međusobno zatvorene kontekste i čudesa bez međusobne povezanosti. Na taj način čudesa postaju izolirana i nerazumljiva i bez značenja za povijest spasenja. Iz perspektive „čudesnog“ kršćanstva, Lazarovo uskrsnuće je čudo koje upućuje na Krista, na njegovo poslanje, njegovu moć, ali i na istinu o Kristu kao Božjem Sinu.

Ako bismo slijedili Phillipsa, „čudesno“ kršćansto jako pazi na kontekst u kojem se neko čudo dogodilo i naglasak se stavlja na ispravnom razumijevanju konteksta, a ne toliko na razumijevanje čuda kao čuda. S druge strane, „znanstveno“ kršćanstvo označava redukciju razumijevanja čuda kao što je Lazarovo uskrsnuće na čudo kao čudo, bez potrebe da se to čudo smjesti i objasni u njegovom prikladnom kontekstu Kristova cjelokupnog navještaja i javnog djelovanja. Phillipsova opaska o opasnosti da se čudo promatra isključivo kao Božji efekt, bez potrebe da se razumije zašto je Bog izveo to čudo i s kojom namjerom i porukom, aktualna je i danas kada ima onih koji svuda nastoje i žele doživjeti, iskusiti, osjetiti čudo i čudesa, ali bez konteksta i razumijevanja zašto im je čudo darovano i koja je njegova svrha.

„Znanstveno“ kršćanstvo koje Božje čudo promatra kao „znanstveni rad Vrhovnog super-znanstvenika“, često unatoč početnom entuzijazmu zbog doživljenog čuda, može čovjeka dovesti u krivi kontekst razumijevanja tko je osoba Boga i što je Njegov plan s čovjekom. Jer Bog se može svesti na neku vrstu efektivnog uzroka koji služi kad sve znanstvene i neznastvene metode zakažu. Svesti Boga na posljednju slamku spasa kada sve druge metode ne uspijevaju ne mora uvijek biti znak duboke vjere, može biti i znak površnosti, kao što je bio slučaj s deset gubavaca o kojima pripovijedaju Evanđelja, gdje je njih devet htjelo čudo radi čuda, a samo je jedan razumio kontekst čuda koje mu se dogodilo. Ljudi danas hoće i žele ponekad čudo i čudesa bez konteksta i razumijevanja samog čuda koje im se dogodilo, a to onda vodi ponekad i u krivu sliku o Bogu i o Kristu, kao magičarima i vračevima koji su tu samo kad trebaju činiti čudesa.

Ima i danas kršćana koji su u tom smislu „znanstveni“ kršćani, koji Boga svedu na aktivni mehanizam koji stvara čuda, a često završe u krizama vjere ili nevjeri u Boga jer Bog nije učinio čudo i jer nisu htjeli ili nisu znali da je osim samog čuda možda i važniji kontekst i razumijevanje u kojem Bog to čudo čini za njega ili za nju. S druge strane, holistički pristup ili „čudesno“ kršćanstvo već u Kristovu misteriju muke, smrti i uskrsnuća vidi najveće čudo ikada dogođeno ili, kako se izrazio o tome jedan drugi filozof religije – William Lane Craig, „najveću i najvažniju invaziju na čovjeka u ljudskoj povijesti“. Ispravan kontekst nas poučava da se čudo već dogodilo, ali da treba razumjeti njegov kontekst kako treba, kao i čudesa koja nam se danas dogode u našem kršćanskom životu.

Distinkcija između „čudesnog“ i „znanstvenog“ kršćanstva je redovito prisutna i u svakodnevnom vjerničkom životu, gdje se međusobno spore zastupnici čudesa radi njih samih i zastupnici razumijevanja konteksta zašto se neko čudo događa ili se dogodilo. Phillips će ustvrditi kako suvremeni čovjek, nažalost, sve češće čudo vidi kao „znanstveni“ događaj kojim Bog „super-znanstvenik“ djeluje pretvarajući Boga u efektivnog radnika unutar prirodnih zakona, što prema Phillipsu vodi ponekad i u krivo shvaćanje i razumijevanje kako samih čudesa, tako i same naravi osobe Boga i osobe Krista.

Sigurno, neće se svaki put dogoditi čudo i mnogi od nas kao kršćani to znamo iz iskustva, ali kršćaninu bi bilo lakše kad bi poradio i na kontekstu i razumijevanju čuda koji traži za sebe. Jer onda bi kršćanin mogao i shvatiti ako se čudo nije dogodilo zašto se nije dogodilo i ne izgubiti vjeru. Ukoliko samo traži i želi čudo izvan teksta, konteksta i razumijevanja, onda neće imati na raspolaganju mogućnost da razumije zašto ga Bog nije uslišio, nego će radije zaključiti da je Bog zloban, pokvaren, jer mu nije darovao čudo, i okrenuti se u smjeru onih koji navodno čine sve vrste čudesa, također izvan bilo kakvog teksta, konteksta i razumijevanja.


Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 46, 18. studenoga 2018., str. 4-5.