Nevjerojatni načini na koje su očevi važni
Tate koji bacaju djecu u zrak na tragu su nečega.
Nitko se ne osjeća obveznim tvrditi, čak ni kada se bliži Majčin dan, da su majke važne. Postaviti pitanje znači odgovoriti na njega. One fizički nose, rađaju i odgajaju djecu, slušaju i brinu se, i prve su kojima mala djeca trče kada su ozlijeđena ili uplašena. Čak i razbojnici i zatvorenici ponosno nose tetovaže „mama“. Mame su važne. Naravno.
Ali važnost očeva dugo je bila zanemarena u istraživanjima društvenih znanosti, sve donedavno. Posljednjih nekoliko desetljeća istraživanje za istraživanjem otkriva načine na koje su očevi jedinstveno važni i sastavni dio rasta i dobrobiti svoje djece. Dapače, istraživanja pokazuju koliko je istinski bitna razlika između očeva i majki te osobito kako djeci treba očeva muževnost.
Prije dosta godina razgovarao sam s jednim od prvih glasova kako bih taj slučaj predstavio svjetovnomu slušateljstvu. Pokojni Paul Raeburn (1950.–2024.) obično je izvještavao o istraživanjima i otkrićima iz prirodnih znanosti, u područjima kemije, fizike i biologije. Pisao je za popularne tiskovine kao što su The New York Times, Science, Psychology Today i druge. No, 2014. Raeburn je skrenuo u društvene znanosti kako bi istražio temu očinstva jer, kako mi je rekao: „Imam petero djece i želio sam znati jesam li važan.“
Zaključak, detaljno opisan u njegovoj knjizi Do Fathers Matter? („Jesu li očevi važni?“), bio je gromoglasni: „da“. Očevi, otkrio je, pridonose daleko više od gena i, nadati se, plaće. Oslanjajući se na rad neuroznanstvenika, stručnjaka za ponašanje životinja, genetičara i razvojnih psihologa, Raeburn je pokazao kako očevi čine razliku u svakom razdoblju djetetova razvoja, od začeća do odrasle dobi. Tate su za djecu izvor fiziološke, psihološke i društvene postojanosti koju nose sa sobom cijeli život.
Najnovija istraživanja društvenih znanosti samo nastavljaju podupirati Raeburnove zaključke. Primjerice, potpuno novo istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta Virginia i Sveučilišta Hampton otkrilo je kako su razlike u školskom uspjehu između učenika različitih rasa i etničkih skupina u biti nestale kada su imali očeve u netaknutim domovima (gdje se roditelji nisu rastali). Nazočnost tate također je uklonila rasni jaz u problemima ponašanja u školi, što znači da je nenazočnost otca gotovo sigurno glavni pokretač takvih problema.
Uključeni očevi čine osobito veliku razliku za duševno zdravlje djevojčica: čak je deset puta veći broj učenica kojima je utvrđena depresija i rizik od samoozljeđivanja kada imaju isključene ili odsutne očeve. To se dobro slaže s brojnim prijašnjim istraživanjima koja pokazuju da djevojčice s neuključenim tatama pokazuju daleko veće stope promiskuiteta i rizičnoga spolnoga ponašanja, u što se ubraja i tinejdžerska trudnoća. Drugim riječima, ako želimo riješiti te probleme, slično kao i probleme u ponašanju i školske probleme među dječacima, nema boljega ulaganja od poticanja očeva da budu uključeni.
Neki od mehanizama koji stoje iza te nevjerojatne razlike koju tate čine tek se počinju nazirati, a počinju puno prije srednje škole, već s igranjem u ranom djetinjstvu. Nedavno su u Zavodu za obiteljske studije Jay Fagan i Glen Palm istražili kako očevi grade privrženost svojoj djeci putem različitih mehanizama od majki, obično se oslanjajući na „grubu i nemirnu“ igru kako bi uspostavili emocionalnu sigurnost i temelj za buduće učenje.
Svi smo vidjeli tatu kako baca dijete u zrak, dijete se razdragano smije dok mama ne postane nemirna ili tata juri malo dijete na sve četiri dok se oboje ne sruše u napadima smijeha. Nova istraživanja pokazuju da su ta ponašanja sve samo ne glupa. Uklapaju su u dječje uređivanje osjećaja i stvaraju jedinstvenu vrstu privrženosti, opisanu kao „sigurno istraživanje“. Ta vrsta privrženosti omogućuje djeci da se upuste u svijet s manje tjeskobe, znajući iz iskustva da imaju sigurno utočište u koje se mogu vratiti, muškarca koji im može pomoći da shvate ono što uče. To zauzvrat može potaknuti njihovo svladavanje teških ili frustrirajućih zadataka i pomoći im da razumiju dinamiku i granice zdravih odnosa.
Kao što su Fagan i Palm napisali:
Pojam „aktivacijski odnos“ opisuje emocionalnu vezu između očeva i djece koja djetetu omogućuje osjećati se sigurno da preuzima i fizičke i društvene rizike i istražuje svoju okolinu. … Kada očevi komuniciraju s osjetljivošću i toplinom, oni pružaju sigurnu osnovu za istraživanje i potiču djecu da izađu u svijet, a zatim se vrate i dijele ga sa svojim očevima.
Sve je to upravo ono što bismo očekivali ako je, kako Sveto Pismo uči, Bog Otac pun ljubavi, koji je stvorio ljudsku obitelj oko različitih, ali bitnih prinosa i muškarca i žene. Djeca napreduju s uključenim očevima kao i majkama jer to dvoje nije isto, i tako su i stvorena. Djeci je potrebno oboje.
Ali u naše vrijeme, to je „zanemareni roditelj“, kako je to rekao Raeburn, čiju ulogu znanost istinski počinje shvaćati, čija je odsutnost ostavila posebno duboke rane i čije uključivanje Crkva može podupirati u pomaganju ponovna uspostavljanja.
Istraživanje je stiglo. Nemojmo čekati Dan očeva. Imamo desetljeća dokaza koji pokazuju da su tate važni. Ono što učinimo s tim dokazima oblikovat će budućnost djece na načine dublje nego što smo ikada mislili.
John Stonestreet i Shane Morris
