Očaj

Ako je pad beskonačan postoji li mogućnost za ustati? Ako se dugo ostajalo u prašini postoji li voda koja čovjeka cijelog očisti? Kad znam da sam ustao? Kad znam da sam čist? Je li to u oproštenju? U kajanju? U obraćenju? Gdje se otkriva ta mogućnost preobrazbe u nekoga novog i drugačijeg? Može li se svući stari čovjek i obući novi? Neće li ga njegovi grijesi, laži, obmane i zablude pratiti poput upornih sjena koje muče već ionako umornog čovjeka?

I što ako ga izlože na stup srama, ako se njegov stari čovjek svuče ne da bi se otkrio novi, nego da bi se otkrila prljavština starog? Je li onaj čovjek na križu dovoljan razlog da se odustane ili da se barem pronađe hrabrost? Nije li bio gol, izložen pogledima svakog tko je onuda prolazio? Nisu li se oni trebali ogledati u njemu? Oni koji su ga razapeli.

Kad se dosegne beskonačni pad doseže se i osjećaj neke neobjašnjive bijede i odsutnosti bilo kakve ljubavi. Trenutak u kojem čovjek možda po prvi put iskreno iz srca izgovori jedva jednu rečenicu: prazan sam od svega, ispražnjen sam od Boga, u meni više ništa nema. Iskrenost nalaže priznati kako je taj osjećaj dobar. Ta praznina bez straha, bez nagrade i kazne, bez anđela i bez đavola, praznina bez grijeha. Prazna egzistencija.

Istovremeno praznina je početak. Strah od njezine beskonačnosti umanjuje tek malčice jedva čujni glas koji čovjeku govori: pokušaj. Da pokušam šta? Ustati i prijeći od beskonačnog pada u beskonačno stajanje? Prijeći iz smrti u život? Zar nije između pada i ustajanja kako Pismo pripovijeda provalija velika?

Ali, to nije ta vrsta provalije. Ona je trajna, ova je privremena. U vječnoj praznini nema Boga koji može izgovoriti pokušaj jer do tamo ne dopire Božji glas. U ljudskoj praznini između rođenja i smrti i u najdubljoj jami bez svijeta može se čuti onaj Božji glas: pokušaj. Ne osjeti li čovjek u tom trenutku kako Bog ponovno zavoli jer u sebi osjeća da će pokušati?

Zavolio je onog mladića iz Pisma jer je živio po zapovijedima. Zavolio ga je jer je pokušavao i pokušavao uvijek iznova. Međutim, mladić je odustao i otišao žalostan jer nije pokušao sve. Odustao je.

Od Boga se može otići žalostan tek onda kad čovjek sebi prizna da nije pokušao sve, nego tek nešto, a i to površno i usput. Dok pokušava sve čovjek ne može otići žalostan, jer negdje u sebi primjećuje kako ga odjednom ponovo Bog zavoli zbog toga jer želi pokušati ispočetka.

Istinski pad u bezdan nije u samom padu, on je u odsutnosti pokušaja da se ustane i proba sve kako bi se ustalo. Sve dok u sebi negdje čovjek čuje onaj glas koji mu govori pokušaj on je još uvijek daleko od žalosti koja se pretvara u očaj.

Možda je tek žalostan što nije slušao ono što mu se kazivalo i pokazivalo u životu, ili mu je krivo što je krivo i pogrešno čitao putokaze i znakove.

Ali, sve se to negdje u povratku stigne koliko toliko ispraviti i s Bogom izmiriti. Ono što se neće pokrenuti je pali čovjek okovan očajem. Ako je pad beskonačan postoji li mogućnost za ustati? Vjerojatno. Za onoga koji u dubini tame čuje u sebi glas: pokušaj.

Onaj koji ne čuje više taj glas nije samo žalostan, takav je očajan i očaj je njegovo mjesto gdje se čuje plač i škrgut zuba.

Žalostan plače, ali još su mu usta otvorena za riječ koju bi trebao izgovoriti: oprosti mi. Očajan plače zatvorenih usta i stisnutih zubi i ne može izgovoriti: oprosti mi. On više ne vjeruje u oproštenje.

Očaj, a ne žalost granica je između raja i pakla, između vječnog pada i vječnog ustajanja.