Nedjelja, 19 rujna

Kršćanstvo Marije


Govoriti ili pisati o Mariji majci Isusovoj nerijetko uključuje tek promišljati o dvoje. O poniznosti i poslušnosti kao temeljnim karakternim vrlinama žene. Neke druge vrline se ne spominju. Ili ih ne znamo pronaći. Ili ne želimo. Ili se bojimo. Ili ih smatramo manama. Nerijetko i grijesima. Može li se Mariju promatrati kao ambicioznu ženu? Onu koja ostvaruje i Božju, ali i svoju ambiciju. Ambiciju da se bude dio povijesti spasenja. Može li se Mariju opisati kao tvrdoglavu ženu? Dovoljno tvrdoglavu da se suprotstavi okolini koja postavlja neugodna pitanja o njezinom privatnom životu skrivenom unutar četiri njena zida. Možemo li Mariju opisati kao neustrašivu ženu? Onu koja pred očima onih koji su joj razapeli sina bez imalo patetike i lažnog obzira strasno i snažno oplakuje sina. Jer iako je stajala pod križem sigurno nije stajala u tišini.

Možemo li je opisati kao ženu koja je dominantna i upravlja krizama i rizičnim događajima? Dovoljno je sjetiti se njezine mirnoće, čvrstoće, staloženosti, ali i odrješitosti i dominacije nad situacijom kada na svadbi u Kani slugama naređuje da učine sve što Isus od njih zatraži. Zašto se stječe dojam da je Marija tek pasivni promatrač povijesti spasenja čija je jedina zadaća šutnja, poslušnost, poniznost i povlačenje u stranu? Možemo li je zamisliti kao aktivnu ženu, kao snažnu osobnost koja aktivno sudjeluje u nekim događajima Isusova života? Možemo li je opisati kao onu koja je sposobna voditi zajednicu ili grupu jer je zajedno s apostolima u Djelima apostolskim u iščekivanju silaska Duha postojana i stamena u molitvi? Zašto ne bi bila aktivna moliteljica, a ne tek pasivna majka kojoj se duguje dužna zahvalnost jer je rodila Isusa, poput neke kraljice koja je rodila nasljednika i povukla se u mirovinu?

Jer evanđelja ne govore puno o Mariji u napasti smo je shvaćati kao pasivnog promatrača događaja koji se odvijaju pred njezinim očima i u njezinom životu. Zašto ona ne bi mogla biti aktivna, ambiciozna, snažna, hrabra i neustrašiva žena koja svojom slobodnom odlukom i razumom sudjeluje u povijesti spasenja kao Bogorodica? Možemo li je opisati kao filozofkinju, ženu intelekta, otvorenu čuđenju i pitanjima jer u razgovoru s anđelom u trenutku navještenja pokazuje ne nekakvu puku servilnost i uslužnost kako ponekad tumačimo njezin neka bude, nego i odvažnost jedne žene koja sebi uzima pravo da postavi pitanje i samom Bogu o njezinoj ulozi u njegovom planu. Jer tko bi se usudio postaviti pitanje Bogu kako će to biti. Nije li time pokazala i dokazala daleko veću iskrenost, otvorenost i odvažnost u svom odnosu prema Bogu nego li mnogi drugi koji se od Boga skrivaju, bježe i ne žele ga susresti? Možemo li je opisati kao ženu koja je otvorena za novo i učenje novog jer nije okrenula leđa Božjem pozivu, nego je čuvši nešto potpuno novo (dotad nečuveno) pristala? Možemo li je opisati kao ženu koja ne kalkulira, nije dvolična, ne odustaje, nema straha pred onim što je izabrala? Ako možemo, zašto smo je pretvorili u ekskluzivno i isključivo u pasivnu primateljicu poslušnosti i poniznosti, gdje su nestali njezina hrabrost, odvažnost, neustrašivost, staloženost, filozofski i vjernički  duh koji je otvoren za Božji spasenjski novum, njezina dominacija i snažan karakter?

Možemo li Mariju opisati kao izrazito snažnu i samosvjesnu ženu? Jer trebalo je prebirati u svom srcu vjerničku spoznaju i vjerničku intuiciju o poslanju vlastitog sina, koje se jednog dana ima okončati u strahotnoj agoniji i patnji. Možemo li je opisati kao nepojmljivo ustrajnu? Jer ustraje u odgoju i sudjeluje u odrastanju svoga sina iako predosjeća njegovu tešku i mučnu sudbinu. Možemo li je opisati kao istinskog i dubokog mislioca, kao ženu koja svojom vjerom i umom donekle razdire veo Božje tajnovitosti i njegovog spasenjskog plana u onom njezinom prebiranju u srcu svih onih događaja kojima je svjedočila promatrajući život sina? Možemo li je opisati kao ponosnu ženu? Jer kao majka uživa u pohvalama koje sluša od Šimuna i Ane koji su upućeni Isusu. Jer kao majka uživa u znanju i intelektu svog sina koji u Hramu ravnopravno razgovara i raspravlja s učiteljima vjere i zakona. Zašto je prebiranje u srcu svedeno tek na pasivno stanje, na Marijinu odsutnost, na Mariju poslušnu i poniznu, ali rijetko na Mariju kao aktivnu, hrabru i neustrašivu? Možda nismo naviknuti na takvu Mariju. Ili nas je strah aktivne, snažne i dominantne Marije koja vjerom i umom istražuje događaje u kojima sudjeluje kao njihov aktivni sudionik?

Razumljivo je kako Marija kleči. Ona se klanja Bogu. Možemo li je zamisliti kako pred Bogom stoji? Uspravna, snažna, pita i razgovora s Njim, a opet pred Onim koji ju je pozvao poslušna i ponizna jer je On beskonačno nadilazi. Možemo li je zamisliti kako kao svaka majka snažnom rukom, karakterom koji dominira i vlada, čvrstim umom i voljom odgaja svoga sina i usmjerava ga prema njegovom poslanju? Nerijetko kada čujemo o nekoj ženi kako je ambiciozna, hrabra, odvažna, neustrašiva, tvrdoglava, dominantna, otvorenog uma i razuma, iskrena, snažna unaprijed se plašimo takve žene i nerijetko od nje bježimo. Kao da nam odgovara samo ona koja bi isključivo bila ponizna, poslušna, šutljiva, pasivni promatrač života i stvarnosti.

S druge strane kad razmišljamo o Mariji majci Isusovoj čini se da sve ono što nas plaši u ženi od čega bismo pobjegli, od čega bismo se sakrili na neki način pronalazimo u njoj, makar su evanđelja štura i škrta kada o njoj govore. Jer ona jest i poslušna, ponizna, ali i aktivna, odvažna, hrabra, neustrašiva, uporna, ustrajna, otvorenog uma i srca za novo koje dolazi od Boga, sposobna s Bogom ući u otvoren i nepatvoren dijalog svjesna svog položaja u odnosu na Boga, ali svjesna i svog ženskog dostojanstva i milosti koju joj Bog želi dati. Treba li nam uz poslušnu i pasivnu Mariju i ona aktivna Marija koja nažalost nije uvijek mogla, pa ni danas ne dolazi uvijek do izražaja u Crkvi i vjerničkoj zajednici? Ili ne treba? Ili nas je strah jedne drugačije Marije, majke Isusove i Bogorodice? A opet u njezinoj su osobi prisutne obje jer njezin temeljni stav i odnos prema svijetu, stvarnosti, događajima i Isusu proizlazi iz njezinog odnosa prema Bogu, prema Ocu. I taj odnos nikada nije bio ekskluzivno, isključivo, apsolutno pasivan. Bio je i aktivan.