Od životne postojanosti, preko poniznosti i bez nenavidnosti

Budući da se mojoj duši žuri, o čemu govore godovi na mome životnom deblu, i moje vrijeme je prekratko za beskonačne sastanke u kojima se u redovitosti govori o statutima, pravilima, procedurama, a unaprijed znamo kako ništa od toga ne će biti postignuto, iz ove životne dobi želim neto-sadržaj odnosno čistu supstancu.[1] Već pomalo iz osobnoga župničkoga iskustva, a i dosluhu – kako ćeš bez drugih (?) – s iskusnim katoličkim župnicima[2] napominjem svima nama nešto s čime se prilično mučimo i što u svome svećeničko-župničkom odnosu svi jako osjećamo, ali svakomu izreći nije dano. Isto primite samo kao moj šapat, al’ otvorite oči i uključite i svoju sluhovitost.

Svatko od nas svećenika u poslanju župnika trebao bi nastojati ondje gdje jest biti zbiljski suputnik, a ne usputnik odnosno na čekanju i samo župnik na izvjesno vrijeme. Od onoga gdje trenutačno jesi nema boljega. S ređenjem i lijeganjem pred Crkvom stavili smo točku na sva moguća traženja, čekanja i računanja. Postoji samo ono gdje jesi!

Isto tako držim kako posao svećenika župnika nije biti zatrpan obvezama, rokovima, ovim ili onim zahtjevima, a pored ovoga ne umjeti ili ne moći slušati tišinu i ne imati vremena za svoju intimu. Kad uzmemo Evanđelje vidimo kako i naš Gospodin uopće nije bio prezaposlen. Ako hoćete i on je dokolice poprilično imao! Istina, ponekad ga je mnoštvo gnjelo, ali više je razmišljao ili lagano na svojoj živini jahao dok mi stalo nekud maglimo i to u novim kolima,[3] uvijek nešto vrtimo umjesto da radimo ono što nam je povjereno i tako po učenju i apostola naroda Pavla pazimo: … na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju (1 Tim 4, 15–16). Sv. Ante, gledajući kler oko sebe i hijerarhiju svoga doba, citirao je negdje u svojim propovijedima Horacijeva pisma i iz njih na tadašnji kler primijenio rečenicu: kupuju i preprodaju, grade i ruše, zaokružuju ono što je bilo kvadratno.[4] Možda je ponekad teže stvoriti odluku biti i nezaposlen ili biti u osobnoj molitvi – meditaciji, čitanju, duhovnoj izgradnji, poput kaktusa iznutra tiho i u miru rasti, nego pod izlikom nekakvih poslova često druge oko sebe tiranizirati i maglu hvatati. Naš posao je postojati odnosno biti i bivati! Prevelika naša nazovimo zaposlenost, pitam se, nije li potvrda kako smo izgubili sebe ili, još gore, kako smo sebe stavili i na mjesto Boga umjesto da njega, jedinoga Svenazočnika, Sveznadara i Svemoćnika,[5] uvijek imamo iznad svega i samoga sebe.

Stalno nekamo letimo, trčimo, uvijek imamo potrebe za nekakvim druženjima, događanjima (čak i molitvenim i to izvan svoje župe), a biti sâm sa sobom i druženje s Njime nam nekako ne ide?! K tome često smo i ponosni što smo nazovimo stalno zaposleni, telefon – možda i dva, tri – zvone, postoji potreba da nam se toliki obrate jer buka nam paše i hoćemo biti poznati … i takvi nesmireni, razdraženi i iznutra neuređeni kako ćemo biti suputnici, biti ljudi s uhom odnosno sluhom, biti od duhovne koristi drugima oko nas? Tako zatrpani uglavnom smo samo usputnici, najamnici, mi smo u tom slučaju honorarci, i tada čovjek može zacijelo u dosluhu s psalmom reći: smirite se i znajte da sam ja Bog (usp. Ps 46, 11).

U dosluhu s onim događajem iz Petrova života i ribarskoga posla iz Evanđelja (Lk 5, 1–8), makar mu iskustvo govori po cjelonoćnom ribarenju kako bi bilo možda bolje malo otpočinuti nego ponovo mreže bacati, prihvaća pouku i ponovo baca mrežu. Njegova poučljivost zacijelo bi trebala krasiti i svećenike. U svećeničkom zvanju i župničkom poslanju nužnost je imati dušu koja je lišene vlastite umišljenosti da sve zna, da ni od koga ne treba pouke, poduke ili savjeta. Petar nakon što je doživio veliki uspjeh, ulovio iznenada toliko ribâ, ne čini ono što mi, svećenici, župnici, činimo kad postignemo određene životne uspjehe: pripisujemo ih samomu sebi, hvastamo se, izazivamo kod drugih divljenje zato što imamo il’ veliki broj raznih skupina, il’ imamo dobar zbor, il’ smo poveli veliki broj vjernika na neko hodočašće, il’, naposljetku, kako sam ja, u odnosu na tebe, i okretan i sposoban. Očito među nama postoji golema potreba za uživanjem i povlađivanjem samomu sebi, žudimo za mašnicama uspjeha, nagradama, napredovanjem. Međutim, kod Petra, makar je bio osupnut velikim uspjehom, ego ne buja i ne raste nego on se je bacio na koljena pred Isusa zamolio ga da ode od njega, jer je grješan čovjek. I dok god taj naš ego ne buja, iz ovoga il’ onoga razloga ne raste i ne nadima se, jesam i ostajem i kršćanin i Kristov svećenik. Onoga trenutka kada sàm sâm postao svjestan svoje svetosti prestajem biti svet.[6]

Konačno, kuga našega zajedništva jest zavist (invidia clericalis) u međusobnosti. Mnogi među nama nažalost ne mogu razvijati svoju tzv. veličinu bez ponižavanja ili obezvrjeđivanja drugoga pored sebe, odnosno svoju veličinu uvijek moraju graditi na tom da drugoga pored sebe prikazuju gorim ili da, bježeći od sebe i one svoje grede, ukazuju često na trun ili na njegove slabosti i grijehe. Djelovati tako da, boreći se za sebe drugoga učinimo manjim ili da, ako posjedujemo neko dobro, koristimo ga kako bismo poružnili ili osramotili drugoga, nije dobro.[7] Nevjerojatno je koliko mi, svećenici, možemo biti ugroženi jedni od drugih, samo zato što je netko bolji u nečem od drugoga. Ili koliko se samo naslađujemo slabostima drugih kako bismo izdignuli sebe. I koliko je među nama puste oholosti u tzv. ili krivotvorenoj poniznosti?! Uboda ružina trna se ne bojim, ali kako se zaštiti od uboda same ruže?

I zaključak: kako je Kristova karijera usmjerena nadolje, jer Božje kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18, 36), podsjećam kako se svatko od nas ređenjem opredijelio za kraljevstvo apsurdnoga, tj. nemogućega. On je ondje gdje vrijedi posve druga logika od one u ovome svijetu, tj. logika paradoksa: tko hoće biti najveći, treba biti najmanji i sluga svih; tko izgubi svoj život spasiti će ga; tko ima dat će mu se; tko nema ništa oduzeti će mu se i ono što ima; radnik zadnjega sata dobiva istu plaću kao onaj što je podnio muku i žegu cijeloga dana… Sin Svevišnjega rađa se u jaslama i umire na križu između dvije bitange, mrtvi ustaju, slijepi vide, a oni koji kažu vidimo, postaju slijepi.[8] 

U Pridragi 24. rujna 2024.

[1] Mario de ANDRADE, (1893.–1945), portugalski književnik: Mojoj duši se žuri.

[2] Ivica RAGUŽ, Pastoralije, Đakovo (Panni), 2016., Župnicima, suputnicima, str. 78–88.

[3] Rajmund KUPAREO, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb, 1994., str. 46 (Cvjetnica).

[4] QUINTUS HORACIUS FLACCUS (68.–8. pr. Kr.), Epistulae.

[5] Vesna KRMPOTIĆ.

[6] Ivica RAGUŽ, Pastoralije, Đakovo (Panni), 2016., Poučljivost i jednostavnost, str. 119–122.

[7] Ivica RAGUŽ, isto, Darežljivost i invidia clericalis, str. 112–116.

[8] Tomaš HALIK, Ispovjednikove tajne, Vjera u vremenima neizvjesnosti, Zagreb (KS), 2025., str. 40.